Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/08 (D. J.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-779/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-779/08, rješavajući apelaciju Dragice Jenko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Jenko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-104/04 od 7. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-135/03 od 17. novembra 2003.

godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23- 1249/02 od 11. juna 2003. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene djelatnosti Općine Kakanj broj 0-05/10-23-1972/99 od 27.

septembra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Jenko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Domanovića, koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 10. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-104/04 od 7. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-135/03 od 17. novembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-1249/02 od 11. juna 2003. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene djelatnosti Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 0-05/10-23-1972/99 od 27. septembra 2002. godine.

2. Služba je Rješenjem broj 0-05/10-23-1972/99 od 27. septembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-1249/02 od 11. juna 2003. godine odbila kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana pobliže opisanog u izreci rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Služba, u cilju utvrđivanja činjenice kad je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana, održala usmenu raspravu 15. avgusta 2002. godine, na kojoj su saslušane apelantica i Ljiljana Puzigaća, radnica u prijemnoj kancelariji Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: prijemna kancelarija). Nadalje, navedeno je da je apelantica na usmenoj raspravi izjavila da je 18. novembra 1999. godine lično u prijemnoj kancelariji predala zahtjev za povrat predmetnog stana, te da nema drugu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi da je ranije podnijela taj zahtjev, kao i da smatra da je njen raniji zahtjev „zaturen“. Takođe navedeno je da je Ljiljana Puzigaća izjavila da je lično evidentirala zahtjev koji je apelantica podnijela 18. novembra 1999. godine i da nisu evidentirani drugi zahtjevi za vraćanje u posjed podneseni od strane apelantice, pa je shodno navedenom zaključeno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana navedenog datuma, odnosno po proteku zakonom propisanog roka.

4. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelantica podnijela tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 12-23-1249/02 od 11. juna 2003. godine, u kojoj je, između ostalog, navela da je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnijela Službi u avgustu 1999. godine, ali da nije dobila nikakav odgovor na zahtjev, pa je zbog toga taj zahtjev ponovo podnijela 18. novembra 1999. godine, kada joj je rečeno da je raniji zahtjev zagubljen. Kantonalni sud je Presudom broj U-135/03 od 17. novembra 2003. godine odbio apelanticinu tužbu kao neosnoavnu.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da u spisu predmeta ne postoji niti jedan dokaz da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana prije 18. novembra 1999. godine, niti je apelantica predložila izvođenje bilo kakvog dokaza na tu okolnosti, pa je zaključio je da je Služba pravilno utvrdila da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana navedenog datuma. Shodno tome, konstatovao je da je zahtjev za vraćanje u posjed podnesen po isteku roka propisanog članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je odbilo žalbu koju je apelantica izjavila protiv prvostepenog rješenja, a kojim je odbijen njen zahtjev za vraćanje u posjed stana kao neblagovremen.

6. Apelantica je podnijela žalbu protiv Presude Kantonalnog suda broj U-135/03 od 17. novembra 2003. godine koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj Už-104/04 od 7. novembra 2007. godine, konstatujući da je taj sud pravilno odlučio kada je donio osporenu odluku.

7. Apelantica se žali da je u predmetnom postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. Ustavni sud primjećuje da je prema članu 5. Zakona o prestanku primjene, rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. juli 1999. godine, i 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed 18. novembra 1999. godine, odnosno po proteku zakonom propisanog roka.

11. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspjela opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju koje nadležni organi uprave i sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/08 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio