Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-924/10 (S. I.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-924/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 924/10, rješavajući apelaciju Slađana Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slađana Ilića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001220 08 U od 3. februara 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3602/03 od 19. februara 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-

23-268/02 od 23. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slađan Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001220 08 U od 03. februara 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3602/03 od 19. februara 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-268/02 od 23. maja 2003. godine.

2. Uprava je 23. maja 2003. godine donijela zaključak broj 23-04/I-23-268/02 kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantove bake Nade Krzić za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Josipa Vancaša broj 30/2.

3. U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je Nada Krzić 2. augusta 2002. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je nosilac stanarskog prava na istom. Uprava je naglasila da u smislu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Nadalje, Uprava je naglasila da je u smislu člana 18e. Zakona određeno da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 30. juna 2002. godine, a kako je zahtjev za povrat stana podnešen 2. augusta 2002. godine, Uprava je zahtjev odbacila kao neblagovremen.

4. Kako je prije donošenja rješenja o žalbi podnositeljica zahtjeva umrla, apelant je obavijestio Ministarstvo da kao član porodičnog domaćinstva nastavlja postupak po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Ministarstvo je 19. februara 2004. godine donijelo rješenje broj 27/02-23-3602/03 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Uprave broj 23-04/I-23-268/02 od 23. maja 2003. godine.

5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je bio proglašen privremeno napuštenim. Nadalje, da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio 2. augusta 2002. godine, odnosno nakon roka predviđenog u odredbi člana 5. stav 1. Zakona, kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen privremeno napuštenim mora podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 4. jula 1999.godine. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbacio apelantov zahtjev kao neblagovremen.

6. Kantonalni sud je 3. februara 2010. godine donio presudu broj 09 0 U 001220 08 U kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3602/03 od 19. februara 2004. godine.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je prihvatilo prvostepeni zaključak, obzirom da je u vrijeme donošenja prvostepenog zaključka, nadležni organ pravilno utvrdio, kao datum podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed dan 2. august 2002. godine. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ je pravilno primjenio član 5. stav 1. Zakona, a ovo obzirom da je zahtjev za vraćanje stana u posjed koji je proglašen privremeno napuštenim i koji nije oštećen, odnosno devastiran, apelant bio dužan podnijeti do 4. jula 1999. godine.

8. Apelant se žali na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju apelantova baka je Upravi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 23. maja 2003. godine, odbacila taj zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 19. februara 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 09 0 U 001220 08 U od 3. februara 2010. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Dakle, nadležni organi Uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantova baka, kao nosilac stanarskog prava, je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantova baka, odnosno apelant kao njen član porodičnog domaćinstva neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nisu efektivno iscrpili pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

1310/06 od 15. februara 2007. godine).

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-924/10 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio