Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3312/09 (M. Č.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3312/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3312/09, rješavajući apelaciju Midhata Čajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Čajića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-09-000423 od 17. septembra 2009. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kv-09-000125 od 11. septembra 2009. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhat Čajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 24. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-09-000423 od 17. septembra 2009. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kv-09-000125 od 11. septembra 2009. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Kv-09-000125 od 11. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-09-000423 od 17. septembra 2009. godine, produžen je pritvor apelantu i A.B. kao osumnjičenim protiv kojih se vodi istražni postupak zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo Pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pritvor u konkretnom slučaju produžen iz razloga predviđenih odredbom člana 146. stav 1. tačka d. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, da se pritvor produžuje za dva mjesece i da može trajati do 13. novembra 2009. godine ili do nove odluke suda.

3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što mu nikada nije odgovoreno na zahtjev da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti, što u njegovom slučaju ne postoji niti jedan osnov za određivanje pritvora, te da je i sama kvalifikacija djela koje mu se stavlja na teret neodrživa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;“

5. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

6. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što mu nikada nije odgovoreno na zahtjev da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti, što u njegovom slučaju ne postoji niti jedan osnov za određivanje pritvora koje je sud navodio, te da je i sama kvalifikacija djela koje mu se stavlja na teret neodrživa.Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

7. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju pritvora protiv apelanta i drugog opsumnjičenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena, s obzirom da osporena rješenja nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

8. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su preuranjeni, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također preuranjeni.

9. Apelant se, nadalje, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju već utvrdio da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje preuranjena, to su i navodi o povredi prava iz čana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također preuranjeni.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3312/09 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio