Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3198/09 (Z. K.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3198/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3198/09, rješavajući zahtjev Zijada Kurtovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zijada Kurtovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine i X-KR-06/299 od 30. april 2008. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom zahtjeva da Ustavni sud prekine izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj Presudi suda BiH broj X-KR-06/299 od 30. aprila 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj X-KR-06/299 od 30. april 2008. godine, apelant je oglašen krivim što je, u vrijeme i na način precizno naveden u tačkama 1, 2, 3, 5, 6, 7, 8, 9. i 10. izreke presude, počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), zatim u vrijeme i na način precizno naveden u tačkama u tačkama 1, 2, 3, 4, 5. i 6. izreke presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b) KZ BiH, te i u vrijeme i na način precizno naveden u tački 11. izreke presude počinio krivično djelo Povrede zakona ili običaja rata iz člana 179. st. 1. i 2. tačka d) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. te čl. 29. i 53. stav 1. KZ BiH. Primjenom odredaba člana 53. stav 1. citiranog zakona sud je apelantu za svako od učinjenih krivična djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, pa ga je na osnovu navedenih propisa i uz primjenu odredbe člana 53. stav 2. tačke b) KZ BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina zatvora. Apelant, je shodno odredbama člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, a na osnovu odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni su sa imovinsko-pravnim zahtjevima upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je postupajući po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: KT-RZ:115/06 od 10. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), koja je potvrđena 16. maja 2007. godine, nakon održanog glavnog pretresa na kome su ispitani svjedoci optužbe i svjedoci odbrane te izvedeni brojni materijalni dokazi utvrdio, da apelant počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te krivično djelo Povrede zakona ili običaja rata, čija su obilježja propisana relevantnim odredbama čl. 173, 175. i

179. KZ BiH. Naime, sud je utvrdio da je apelant u drugoj polovici 1993. godine, u vrijeme oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), i Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija R BiH), u mjestu Donja Drežnica, Općina Mostar, u Rimokatiločkoj crkvi Svih Svetih, kao pripadnik Armije R BiH i to jedinice za fizičko obezbjeđenje komande Samostalnog bataljona «Drežnica» IV Korpusa Armije R BiH, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) i c) Ženevske Konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, člana 3. stav 1. tačka a) i c) Ženevske Konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, i u vrijeme oružanih sukoba između HVO-e i Armije R BiH povrijedio zakone i običaje rata postupajući suprotno odredbi čl. 22. i 56. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu koji je sastavni dio Konvencije o zakonima i običajima rata na kopnu od 18. oktobra 1907. godine, namjerno oštećujući Rimokatoličku crkvu Svih Svetih.

4. Sud je dalje naveo da je apelant kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanih sukoba, mučio zatočenike – civile i ratne zarobljenike, nanosio im velike patnje i povrede tjelesnog integriteta, sudjelovao u nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta. Također, sud je naveo da je apelant prema istima nečovječno postupao i sudjelovao u nečovječnom postupanju, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora i prisiljavao ih na prinudni rad i u vrijeme oružanih sukoba, te da je povrijedio zakone ili običaje rata namjernim oštećenjem i sudjelovanjem u namjernom oštećenju ustanove namijenjene vjerskim potrebama. Sud je apelantu za svako od navedenih krivičnih djela utvrdio zakonske kazne u trajanju od po 10 godina, pa je primjenom odredaba člana 53. stav 2. tačke b) KZ BiH apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Odlučujući o visini kazne od 11 godina zatvora, odnosno od po 10 godina zatvora za svako krivično djelo sud je naročito cijenio činjenicu da su krivična djela za koja je apelant oglašen krivim učinjena sa direktnim umišljajem, dakle nesumnjivim znanjem apelanta o karakteru njegovih radnji i njihovih posljedica. Sud je ocijenio da će se i sa ovakvom kaznom doprinijeti svijesti o posljedicama i kažnjivosti ovakvih zločina, odnosno pravednosti kažnjavanja apelanta.

5. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Odjel za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine, odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva, a žalba branioca apelanta djelimično uvažena i Presuda suda BiH broj X-KR-06/299 od 30. april 2008. godine preinačena u pravnoj ocjeni i pravnoj kvalifikaciji djela, tako da su radnje pod tačkama od 1. do 10. izreke prvostepene presude, za koje je apelant oglašen krivim, pravno kvalifikovane kao krivično djelo - Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, i za to djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet godina, a radnje pod tačkom 11. izreke prvostepene presude za koje je apelant oglašen krivim, kvalifikovane su kao krivično djelo - Uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika iz člana 151. stav 1. istog Zakona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa je apelant, primjenom člana 48. st. (1.) i (2.), tačka 3. navedenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. Rješenjem Apelacionog vijeća broj X-KRŽ-06/299 od 7. septembra 2009. godine, izvršena je ispravka Presude Apelacionog vijeća broj X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine, u dijelu izreke koji se odnosi na navode o pravnoj kvalifikaviji krivičnog djela - Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u pogledu naziva relevantnih zakona.

7. U obrazloženju presude, Apelaciono vijeće je navelo da je Preuzeti Krivični zakon SFRJ kao zakon vremena izvršenja krivičnog djela, istovremeno i zakon koji je u konkretnom slučaju blaži za apelanta, pa je u tom smislu osporenu prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni i pravnoj kvalifikaciji djela, tako da je radnje iz tačke 1. do 10. izreke prvostepene presude za koje je apelant oglašen krivim pravno kvalifikovao kao krivično djelo - Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ. Nadalje, sud je istakao da je radnje pod tačkom 11. izreke prvostepene presude za koje je apelant oglašen krivim, kvalifikovao su kao krivično djelo - Uništavanja kulturnih i istorijskih spomenika iz člana 151. stav 1. istog Zakona. Apelaciono vijeće, ocijenilo je neosnovanim apelantove žalbene navode da je u postupku pred prvostepenim vijećem povrijeđeno njegovo pravo na odbranu kao segment prava na pravičan postupak. Apelaciono vijeće je navelo da je uvidom u spis utvrdilo da je apelant imao dovoljno vremena za iznošenje odbrane, te da su na glavnom pretresu i tužilac i apelant imali jednak broj svjedoka i utrošili jednaku količinu vremena, te da je ovaj prigovor apelanta neosnovan. Apelaciono vijeće je naglasilo da je prvostepeno vijeće suprotno žalbenim navodima, vodilo računa o rokovima za objavu presude predviđenim članom 286. stav 1. ZKP BiH. Dalje, navodi da prvostepeno vijeće nije povrijedilo ni princip jednakosti stranaka u postupku, bez obzira na činjenicu da je odbrana za razliku od optužbe, iscrpila daleko manje vremena u koncipiranju svoje strategije, budući da iz stanja spisa proizilazi da je apelant iskoristio sva procesna sredstva pod jednakim mogućnostima kao i optužba. Analizirajući žalbeni prigovor apelanta u vezi sa utvrđenjem prvostepenog vijeća o okolnostima znanja apelanta za katrgoriju zarobljenih lica, Apelaciono vijeće je ocijenilo prigovor apelanta djelimično osnovanim, međutim Apelaciono vijeće je ocijenilo da ovaj propust prvostepenog vijeća nije takvog kvaliteta zbog kojeg bi se uvažio žalbeni prigovor apelanta i ukinula prvostepena presuda.

8. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo da su u prvostepenoj presudi dati jasni i detaljni razlozi zašto je odbijen prijedlog apelanta za saslušanjem određenog broja svjedoka, kao i sučenje svjedoka M.Z. i S.M. Apelaciono vijeće je istaklo da analizirajući prvostepenu presudu zaključilo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, te da su pravni zaključci koje je iznijelo prvostepeno vijeće u tom pravcu dovoljni i prihvatljivi i ne ostavljaju sumnju u potpunost činjeničnog utvrđenja. Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepena presuda sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, te izvodi pravilan zaključak kako u pogledu postojanja krivičnog djela, tako i u pogledu krivične odgovornosti apelanta. Apelaciono vijeće je ocijenjujući sveukupne okolnosti na strani apelanta, prvenstveno stepen krivične odgovornosti, zatim kriminalnu količinu i raznovrstnost njegovih radnji, pobude iz kojih su krivična djela učinjena i dovodeći ih u vezu sa težinom nastupjelih posljedica, zaključilo da će se sa izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora od 11 godina ostvariti zahtjevi generalne i specijalne prevencije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se povrede odnose na procesna prava, jer je postupak koji je protiv njega vođen bio očigledno nepravičan, te da mu je onemogućeno i pravo na odbranu. Osim toga, apelant navodi da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice, koje su važne za donošenje zakonite odluke, niti je sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga terete, tako i one koje mu idu u korist što je u konačnici dovelo do osuđujuće presude. Apelant prigovara da nije imao pravično suđenje iz razloga što je prvostepeni sud presudu objavio u roku od dvadeset minuta nakon okončanja glavnog pretresa. Također, je naveo da je sud odbio da sasluša i suoči određen broj svjedoka te da je nedovoljno data težina iskazima svjedoka odbrane, a prije svega njegovom iskazu kao optuženom licu. Nadalje, ističe da je njegov identitet, odnosno prepoznavanje nije izvršeno na zakonit način. Apelant, je naveo da se Apelaciono vijeće uopće nije upuštalo u objektivnu i logičnu ocjenu žalbenih navoda, već je mehanički prihvatalo navode prvostepene presude koji su bili temelj za donošenje osuđujućre presude, pa proističe da utvrđeno činjenično stanje u ovom predmetu ukazuje na povredu Ustava , a ocjena dokaza se « doima očigledno proizvoljnom». Apelant ističe da je Sud BiH na njegovu štetu izrekao presudu i osudio ga za navedena krivična djela, iako je očigledno da ih on nije počinio. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže time da bi se slanjem na izdržavanjem kazne zatvora po Presudi Suda BiH prije konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji nastavilo kršenje njegovih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera («Službeni glasnik BiH» br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10 u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sancija) reguliše u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 118-120. navedenog Zakona). Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne obratio nadležnom organu.

13. Osim toga, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremnu mjeru.

14. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3198/09 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio