Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-983/10 (E. T. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-983/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. april 2010. godine, u predmetu broj AP 983/10, rješavajući zahtjev Esada Tahirovića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Esada Tahirovića, Rahima Hasanbegovića i Nadire Čardžić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Tahirović i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Vinipega-Kanada, koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 19. marta 2010. godina Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-09-000409 od 15. februara 2010. godine, rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-1-08-005308 od 15. juna i 20. augusta 2009. godine i rješenja o ispravci greške od 16. decembra 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da ne poduzima bilo kakve radnje usmjerene na deložaciju apelanata iz njihove imovine do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelanti su podnescima od 22. i 25. marta urgirali rješavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

2. Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je odlukom broj AP 983/10 od 14. aprila 2010. godine odbilo zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Podneskom od 22. i 26. aprila 2010. godine apelanti su ponovo zatražili donošenje privremene mjere.

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu koje su elaborirane u odluci broj AP 983/10 od 14. aprila 2010. godine svode se na sljedeće.

5. Presudom Osnovnog suda broj P-819/01 od 29. maja 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 1. septembra 1993. godine, po kojem ugovoru su prvoapelant i njegova majka mijenjali svoje nekretnine u Banja Luci, koje u naravi predstavljaju porodičnu stambenu zgradu i poslovni prostor, bliže označene u dispozitivu navedene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) za nekretnine tuženog B.Đ u Viškovu (okolina Rijeke), pravno ništav te da se odredi brisanje prava vlasništva B.Đ. na spornim nekretninama kao i da mu se naloži da te nekretnine preda apelantima u posjed.

6. Presudom Okružnog suda broj Gž-127/04 od 12. oktobra 2004. godine žalba apelanata je usvojena i presuda Osnovnog suda broj P-819/01 od 29. maja 2003. godine preinačena na način da je utvrđeno da je ugovor o zamjeni spornih nekretnina apsolutno ništav, određeno je brisanje prava vlasništva B.Đ. na spornim nekretninama i naloženo B.Đ. da te nekretnine odmah preda apelantima u posjed.

7. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, broj I-3229/04 od 17. decembra 2004. godine donesenom u postupku prinudnog izvršenja presude Okružnog suda, broj Gž-127/04 od 12. oktobra 2004. godine, obavezan je B.Đ. (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantima odmah preda u posjed sporne nekretnine.

8. Osnovni sud je rješenjem, broj I-3229/04 od 18. marta 2005. godine, odbio prigovor izvršenika protiv rješenja o izvršenju kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da se rješenje o izvršenosti u cijelosti održava na snazi budući da je ocijenio da prigovori koje je istakao izvršenik nisu razlozi za obustavljanje izvršenja te da prigovori koje je istakao izvršenik nisu prigovori iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koji bi sprečavali izvršenje na osnovu izvršne isprave-presude Okružnog suda. Stoga sud nije prihvatio navode izvršenika da nije protekao paricioni rok za izvršenje presude Okružnog suda.

9. Prema stanju spisa predmetno rješenje je izvršeno te su apelanti uvedeni u posjed spornih nekretnina 22. decembra 2005. godine.

10. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine uvažena je revizija tuženog, ukinute nižestepene presude i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je naveo da su članom 104. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisane građansko-pravne sankcije ništavosti, u smislu da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što ono što je primila po takvom ugovoru, a ako to nije moguće treba se dati odgovarajuća naknada u novcu (restitucija). Navedeno je da sud u tom smislu u konkretnom slučaju nije uopće utvrđivao činjenice relevantne za restituciju u smislu da li apelanti još uvijek posjeduju nekretnine u Rijeci koje su dobili razmjenom, odnosno da li su u mogućnosti da vrate predmetne nekretnine, a ako nisu da li je moguće izvršiti restituciju isplatom odgovarajuće naknade u novcu.

11. Okružni sud je rješenjem, broj 011-0-Gž-06-000266 od 26. decembra 2007. godine, uvažio žalbu izvršenika te je rješenje Osnovnog suda, broj I-3229/04 od 18. marta 2005. godine, ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Obrazloženo je da je članom 27.stav 2. ZIP propisano da ukoliko izvršnom ispravom nije propisan rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze da se taj rok određuje rješenjem o izvršenju, a budući da u konkretnom slučaju ni rješenje o izvršenju nije sadržavalo paricioni rok sud je zaključio da, saglasno odredbi člana 25. stav 1. ZIP, sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja (presuda Okružnog suda, broj Gž-127/04 od 12. oktobra 2004. godine) nije bila podobna za izvršenje. Obzirom na navedeno sud je zaključio da je u konkretnom slučaju postojao razlog iz člana 47. stav 1. točka 1. ZIP za prigovor. Stoga je sud zaključio da su povrijeđene odredbe člana 25. stav 1. i člana 27. stav 2. ZIP. Iz navedenih razloga Okružni sud je uvažio žalbu izvršenika.

12. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-I-08-005308 od 14. aprila 2008. godine usvojen je prigovor izvršenika na rješenje Osnovnog suda broj I-3229/04 od 17. decembra 2004. godine, osporeno rješenje stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak obustavljen. Prijedlog izvšenika za protivizvršenje je odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik protiv rješenja o izvršenju uložio prigovor koji je odbijen rješenjem istog suda. broj I-3229/04 od 18. marta 2005. godine kao neosnovana, ali da je po žalbi izvršenika Okružni sud rješenjem broj 011-0-

Gž-06-000266 od 26. decembra 2007. godine ukinuo prvostepeno rješenje (o izvršenju) i predmet vratio na ponovni postupak navodeći da rješenje o izvršenju nije sadržavalo paricioni rok. Nadalje je navedeno da je uvidom u rješenju o izvršenju od 17. decembra 2004. godine utvrđeno da je izvršeniku određen rok za izvršenje budući da mu je naloženo da nekretnine odmah preda apelantima, pa je zaključeno da je prvostepeni sud postupio u skladu sa članom 27. stav 2. ZIP. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je presuda koja je bila izvršni naslov prestala da postoji na osnovu rješenja Vrhovnog suda broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine, te da je Okružni sud rješenjem broj 011-

0-Gž-07-000357 od 27. septembra 2007. godine ukinuo presudu Osnovnog suda, broj P-819/01 od 29. maja 2003. godine, i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Konačno sud naveo da je izvršna isprava ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, ali da izvršna isprava nije pravosnažno ukinuta u smislu člana 54. stav 1. ZIP, te da se stoga nisu stekli uvjeti za protivizvršenje.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001283 od 28. januara 2009. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-08-005308 od 14. aprila 2008. godine u pobijanom usvajajućem dijelu (stavljanje rješenja o izvršenju van snage, ukidanju provedenih radnji i obustavi izvršnog postupka). Žalba izvršenika je uvažena i rješenje Osnovnog suda u odbijajućem dijelu u pogledu protivizvršenja ukinuto i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je izvršna isprava presuda Okružnog suda, broj Gž-127/04 od 12. oktobra 2004. godine, ukinuta rješenjem Vrhovnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak te da je stoga pravilnom primjenom čl. 49. i 47. ZIP, a u vezi sa članom 22. ZIP, Osnovni sud obustavio postupak i ukinuo provedene radnje. Obrazlažući razloge za uvažavanje žalbe izvršenika i vraćanje na ponovni postupak dijela koji se odnosi na protivizvršenje, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešnim tumačenjem odredbe člana 54. stav 1. ZIP zauzeo pogrešan stav da je prijedlog izvršenika neosnovan jer izvršna isprava nije pravosnažno ukinuta te da se stoga nisu stekli uvjeti za protivizvršenje jer član 54. stav 1. ZIP propisuje mogućnost protivizvršenja u slučaju kad je «izvršna isprava pravosnažno ukinuta» ali i ako je «preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva». Budući da po zaključku Okružnog suda izvršna isprava više ne egzistira to je izvršenik stekao pravo da mu se vrati ono što su tražioci izvršenja takvim izvršenjem dobili.

14. Rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-1-08-005308 od 15. juna 2009. godine, donesenim u ponovnom postupku, dozvoljeno je protivizvršenje i naloženo apelantima da izvršeniku vrate sporne nekretnine koje su dobili predmetnim izvršenjem. U obrazloženju je navedeno da je izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje ukinuta na osnovu vanrednog pravnog lijeka, tj. na osnovu revizione odluke čime je otpao pravni osnov izvršenja koje je na osnovu takve izvršne isprave i određeno pa je po zaključku suda izvršenik stekao pravo da mu se vrati ono što su tražioci izvršenja takvim izvršenjem dobili jer izvršna isprava više ne egzistira ni po obimu ni po sadržaju. Nadalje je konstatirano da je prijedlog za protivizvršenje podnesen u zakonskom roku od 30 dana budući da je izvršenik ta razlog i osnov protivizvršenja saznao 12. marta a prijedlog za protivizvršenje je podnesen 10. aprila 2007. godine. Nadalje su ocijenjeni neosnovanim navodi žalbe apelanata da se član 54. ZIP odnosi isključivo na novčana potraživanja budući da navedeni član propisuje restituciju-vraćanje novca, stvari ili nekog prava ako ono postoji a protivizvršenju se neće udovoljiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje nije moguće (član 57. ZIP), a koje okolnosti sud nije našao u konkretnom slučaju. Nadalje je navedeno da se predmetnim rješenjem po prijedlogu za protivizvršenje omogućava uspostava ranijeg faktičkog i pravnog stanja izvršenikove imovine, te da rješenje sadrži zapovijed apelantima da vrate primljeno (kondemnatorna odluka) sa paricionim rokom od 8 dana za dobrovoljno ispunjenje, što je zakonski rok bez obzira na vrstu činidbe.

15. Osnovni sud je rješenjem, broj 071-0-1-08-005308 od 20. augusta 2009. godine, odbio kao neosnovan prigovor apelanata te je rješenje o protivizvršenju, broj 071-0-1-08-005308 od 15. juna 2009. godine, u cijelosti održao na snazi. U obrazloženju je navedeno da je izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje ukinuta rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-392/05 od 26. januara 2007. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, što prema članu 54. stav 1. ZIP predstavlja razlog za protivizvršenje. Istaknuto da je u prvostepenom rješenju razmotren prigovor blagovremenosti prijedloga za protivizvršenje kao i navodi vezani za restituciju nekretnina budući da je protivizvršenje moguće i kad je izvršenik dobio individualno određenu pokretnu ili nepokretnu stvar ukoliko postoji mogućnost njihovog vraćanja (član 57. ZIP). Sud je također ocijenio neosnovanim prigovor da izvršenik nije vlasnik imovine i da stoga nema aktivnu legitimaciju u konkretnom postupku budući da iz zk. izvoda od 22. januara 2007. godine proizilazi da je izvršenik upisan kao vlasnik spornih nekretnina sa 1/1. Na kraju je navedeno da rješenje o protivizvršenju ima karakter izvršne isprave, budući da izvršni sud shodno članu 55. stav 3. ZIP samo u zakonom propisanim slučajevima donosi odluke koje imaju svojstvo izvršne isprave.

16. Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-929/09 od 8. septembra 2009. godine, odbačena je kao preuranjena apelacija apelanata podnesena protiv rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-001283 od 28. januara 2009. godine. U obrazloženju odluke je navedeno da je apelacija preuranjena budući da je «postupak o predmetu apelacije rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine, odnosno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-

001283 od 28. januara 2009. godine vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je postupak pred Osnovnim sudom u toku».

17. Rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-1-08-005308 od 16. decembra 2009. godine, izvršena je ispravka i dopuna rješenja na način da su u rješenju od 20. augusta 2009. godine na način da su na tačno određenim mjestima u uvodu, dispozitivu i obrazloženju izvršene ispravke u pogledu označavanja stranaka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud prilikom donošenja rješenja tražioca rješenja označio kao protivizvršenika a izvršenika kao predlagača, ali da je nakon dostavljanja rješenja po žalbi Okružni sud vratio spis radi otklanjanja nedostataka uz konstataciju da stranke nakon podnošenja prijedloga za protivizvršenje mogu biti tražilac protivizvršenja i protivizvršenik, jer protivpredlagač nije karakteristična oznaka za izvršni postupak.

18. Okružni sud je rješenjem, broj 011-0-Gž-09-000409 od 15. februara 2010. godine, žalbe apelanata (tražilaca izvršenjaprotivizvršenika) su odbijene kao neosnovane te je potvrđeno rješenje Osnovnog suda, broj 071-0-1-08-005308 od 20. augusta 2009. godine (kojim je odbijen prigovor protiv rješenja o protivizvršenju) i rješenje od 16. decembra 2009. godine (o ispravci greške). U obrazloženju rješenja sud je prezentirao tok predmetnog izvršnog postupka i sadržaj do tada donesenih rješenja Okružnog i Osnovnog suda. Nadalje je navedeno da apelanti kao protivizvršenici žalbom ne dovode u sumnju pobijano rješenje. Istaknuto je da je neosnovan navod apelanata da izvršenik (tražilac protivizvršenja) nije aktivno legitimiran da traži protivizvršenje budući da je isti upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina sa 1/1. Naime navedeno je da iz materijalnih dokaza u spisu proizilazi da su apelanti upisani kao suvlasnici nekretnina upisanih u zk.ul. br.163 KO Viškovo Rijeka (kuća, dvorište i pašnjak) a da je izvršenik upisan kao vlasnik 1/1 nekretnina u zk. ul. br. 11072 KO Banja Luka (kućište i dvorište sa stambenim objektom) i zk.ul.br. 8535 KO Banja Luka (dvorište i slastičarna) uz upisanu privremenu mjeru zabrane otuđenja. Nadalje vezano za prigovore apelanata da je rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine, uvažena revizija izvršenika samo iz razloga da se utvrdi da li je moguća restitucija, Okružni sud je naveo da je rješenjem ukinuta drugostepena presuda kojom je utvrđena apsolutna ništavost ugovora o zamjeni nekretnina, pa da je dosljedno tom ugovor o zamjeni na snazi dok se drugačije ne odluči.

19. Navedeno je da činjenica da su apelanti u posjedu nekretnina u Banja Luci, na osnovu rješenja, broj I-3229/04 od 17. decembra 2004. godine, te da u posjedu istih od 22. decembra 2005. godine i jeste razlog što izvršenik nakon ukidanja izvršne isprave traži protivizvršenje. Sud je također ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata vezane za pogrešno tumačenje odredba 54. ZIP. Obrazloženo je da je članom 54. stav 3. ZIP propisano da se prijedlog za protivizvršenje može podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog protivizvršenja a najkasnije u roku od jedne godine od okončanja izvršnog postupka. Navedeno je da je izvršenik-tražilac protivizvršenja je za razlog protivizvršenja saznao onda kad mu je dostavljena reviziona odluka te da je prijedlog za protivizvršenje podnio prije isteka roka od 30 dana (konkretno 10. aprila 2007. godine). Nadalje je navedeno da okolnost da su apelanti osporili ugovor o zamjeni nekretnina na osnovu kojeg je izvršenik upisan u zemljišnu knjigama bez dejstva sve dok se pravosnažnim odlukama ne utvrdi ništavost zaključenih ugovora (u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj) i na osnovu istih ishodi promjena stanja u zemljišnim knjigama. Budući da je dakle izvršenik-tražilac protivizvršenja po osnovu spornog ugovora upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornih nekretnina u Banja Luci sa dijelom 1/1 sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor apelanata vezan za nedostatak aktivne legitimacije izvršenika-tražioca protivizvršenja. Nadalje je navedeno da je neosnovan i navod apelanata da je prijedlog za protivizvršenje podnesen po proteku jednogodišnjeg roka iz člana 54. stav 3. ZIP budući da je izvršni postupak okončan rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-001283 od 28. januara 2009. godine, kojim je odbijena je žalba apelanata i potvrđeno rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-

08-005308 od 14. aprila 2008. godine u pobijanom usvajajućem dijelu (stavljanje rješenja o izvršenju van snage, ukidanju provedenih radnji i obustavi izvršnog postupka).

20. Također je navedeno da izvršeniku-tražiocu protivizvršenja nije potrebna nikakva izvršna isprava na osnovu koje bi mogli tražiti protivizvršenje već isto proizilazi iz razloga propisanih članom 54. stav 1. ZIP. Istaknuto je da se protivizvršenje može dozvoliti i onda kad je izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje ukinuta na osnovu vanrednog pravnog lijeka (u konkretnom slučaju na osnovu revizione odluke) te da stoga ukidajuća odluka suda nije obuhvaćena ni formalnom ni materijalnom pravosnažnošću. Navedeno je da je odredbom člana 54. stav 1. ZIP navedeni razlozi protivizvršenja među kojim je kao razlog navedeno ako je «izvršna isprava pravosnažno ukinuta» kao i ako je izvršna isprava «preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva». Sud je konstatirao da u konkretnom slučaju izvršna isprava više ne egzistira tj. ne postoji ni po svom obimu ni po svom sadržaju u kojem je postojala kad je poslužila kao osnov za izvršenje te je zaključio da je time otpao i pravni osnov za izvršenje koje je po prijedlogu apelanata na osnovu takve isprave određeno i da je time izvršenik-tražilac protivizvršenja stekao pravo da mu se vrati ono što su apelanti takvim izvršenjem dobili. Nadalje je navedeno da je rješenjem o ispravci u smislu člana

195. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 21. ZIP, otklonjena nedosljednost u pogledu označavanja stranaka tj. učesnika u konkretnom izvršnom postupku. Iz navedenih razloga sud je na osnovu člana 235. stav 2. ZPP a u vezi sa članom 21. ZIP žalbu apelanata-protivizvršenika odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda, broj 071-0-1-08-005308 od 20. augusta i 16. decembra 2009. godine.

21. Prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu spisu Osnovni sud je rješavajući po tužbi apelanata radi utvrđivanja ništavosti u ponovnom postupku donio presudu, broj 071 0 P 031688 08 P od 7. decembra 2009. godine, kojom je utvrdio da je ništav Ugovor o zamjeni spornih nekretnina od 1. septembra 1993. godine ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-3721/93 od 3. septembra 1993. godine kao i Ugovor o zamjeni nekretnina od 30. augusta 1993. godine ovjeren kod Sekretarijata za opštu upravu Opštine Rijeka pod brojem Ov-104971 od 30. augusta 1993. godine, a koje su ugovori zaključili prvoapelant i njegova majka sa izvršenikom. Dosljedno prednjem određeno je brisanje prava vlasništva izvršenika na nekretninama u Banja Luci, te brisanje prava vlasništava apelanata na nekretninama u Rijeci, uz uspostavu ranijeg upisa. Naloženo je apelantima da izvršeniku predaju nekretnine u Rijeci slobodne od lica i stvari u posjed i slobodno raspolaganje, te je izvršenik obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka.

22. Zaključkom Osnovnog suda, broj I-5308/08 od 14. aprila 2010. godine (dan kad je donesena odluka Ustavnog suda o odbijanju zahtjeva apelanata za donošenje privremene mjere), određeno je sprovođenje rješenja istog suda, broj I-5308/08 od 19. marta 2010. godine, za utorak 27. februar 2010. godine u 9,00 časova u Banjoj Luci, Ul. Kralja Petra I Karađorđevića br. 56 i ul. Kozarska br. 83. Određeno je da će službeno lice suda uz asistenciju sudske policije i PS Centara 1 tražiocu protivizvršenja B.Đ. predati u posjed predmetne nekretnine (porodične stambene zgrade sa dva stana i dvije garaže sa gospodarskim prostorijama i slastičarne).

23. Apelanti smatraju da su osporenim rješenjima Okružnog suda i osnovnog suda povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/ 4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovih prava po apelantima se ogleda u pogrešnoj primjeni odredbi člana 54. ZIP

24. Obrazlažući ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti su naveli da se, nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 983/10 od 14. aprila 2010. godine kojom je odbijen zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, inače teško zdravstveno stanje prvoapelanta u «potpunosti iskomplikovalo da je po hitnom nalogu ljekarske komisije smješten u bolnicu i bori se za život». Navedeno je da iseljenjem iz predmetne imovine a posebno poslovnog prostora (slastičarne) gube radni angažman radi čega njihova egzistencija ostaje u potpunosti ugrožena i neizvjesna jer se cijela porodica izdržava iz slastičarne. Uz prijedlog je dostavljena fc. uputnice u bolnicu JU «Dom zdravlja» Sarajevo od 21. aprila 2010. godine sa zabilješkom da je prvoapelant 22. aprila primljen na Interno odjeljenje Opće bolnice u Sarajevu.

25. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

26. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

27. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

28. U vezi s prednjim, a imajući u vidu sadržaj zahtjeva za ponovno donošenje privremene mjere Ustavni sud smatra da okolnosti na koje su se pozvali apelanti nemaju karakter novih okolnosti koje bi opravdavale usvajanje privremene mjere apelanata. Naime i prvobitno postavljenim zahtjevom za izdavanje privremene mjere apelanti su tražili da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da ne poduzima bilo kakve radnje usmjerene na deložaciju apelanata iz njihove imovine do donošenja konačne odluke o apelaciji, a na što se praktično odnosi i ovaj zahtjev za donošenje privremene mjere.

29. Međutim Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravomoćne sudske odluke, u konkretnom slučaju pravomoćnog rješenja o protivizvršenju, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja, a što je već obrazložio u svojoj odluci AP 983/10 od 14. aprila 2010. godine, da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju iz dokumentacije dostavljene uz ponovni zahtjev za donošenje privremene proizilazi da je prvoapelant upućen na bolničko liječenje, ali Ustavni sud naglašava da apelanti ni u ponovnom prijedlogu ne nude razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koja je neophodna u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je i ponovni zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

30. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

31. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-983/10 (E. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio