Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2130/08 (N. i B. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2130/08
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2130/08, rješavajući apelaciju Nikole Radonića i Borke Radonić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nikole Radonića i Borke Radonić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-105/03 od 26. januara 2010. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantima Nikoli Radoniću i Borki Radonić, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.050.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nikola i Borka Radonić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-105/03.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 23. jula 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. augusta 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantima 21. augusta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. DOO «20. oktobar» iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Općinskom sudu Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanata radi raskida ugovora o kupovini poslovnog prostora.
7. Općinski sud je Presudom na osnovu priznanja broj P-60796 od 9. jula 1996. godine raskinuo Ugovor broj 1630/91 od 14. aprila 1991. godine o kupoprodaji poslovnog prostora u objektu «A» zanatskog centra (bivše gimnazije) u Sanskom Mostu, zaključen između tužioca i apelanata, te je tužilac stekao pravo da slobodno raspolaže poslovnim prostorom.
8. Apelanti su 29. marta 2000. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom na osnovu priznanja broj P-60/96 od 9. jula 1996. godine.
9. Općinski sud je Rješenjem broj P Z 60/96 od 24. aprila 2000. godine dopustio ponavljanje postupka, te je u cijelosti ukinuo Presudu tog suda broj P-60/96 od 9. jula 1996. godine.
10. U ponovnom postupku apelanti su 4. aprila 2001. godine podnijeli protivtužbu protiv tužioca-protivtuženog i Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Naime, oni su protivtužbom predložili da sud obaveže tužioca-protivtuženog da zaključi kupoprodajni ugovor prema zaključenom predugovoru broj 8836/89 od 30. oktobra 1989. godine i da im predmetni poslovni prostor preda u posjed ili da im tuženi solidarno isplate iznos ugovorene i u cijelosti isplaćene kupoprodajne cijene.
11. Općinski sud je Presudom broj P-369/00 od 6. novembra 2002. godine raskinuo zaključene predugovore br. 8836/89 od 30. oktobra 1989. godine i 1630/91 od 4. aprila 1991. godine, te obavezao tužioca-protivtuženog i drugotuženog da apelantima solidarno isplate iznose ugovorene i u cijelosti isplaćene kupoprodajne cijene i to prema predugovoru broj 8836/89 od 30. oktobra 1989. godine iznos od 52.141.00 KM i prema predugovoru broj 1630/91 od 4. aprila 1991. godine iznos od 9.702.20 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
12. Protiv Presude Općinskog suda broj P-369/00 od 6. novembra 2002. godine drugotuženi je izjavio žalbu 9. decembra 2002. godine, a tužilac-protivtuženi 11. decembra 2002. godine.
13. Općinski sud je 7. februara 2003. godine spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na rješavanje o žalbama. Spis je zaveden pod poslovni broj GŽ-105/03.
14. Apelanti su 19. januara 2004. godine Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine - Ured u Bihaću (u daljnjem tekstu: Ombudsman) uputili žalbu zbog nedonošenja odluke Kantonalnog suda o izjavljenim žalbama.
15. Apelanti su Kantonalnom sudu uputili urgencije 28. marta, 9. augusta, 29. augusta i 26. decembra 2005. godine, 29. septembra 2006. godine i 12. februara 2007. godine, kojima su urgirali da se donese odluka u predmetu broj GŽ-105/03.
16. Apelanti su se ponovo dopisom od 15. februara 2007. godine obratili Ombudsmanu da ubrza rješavanje predmeta u Kantonalnom sudu.
17. Kantonalni sud je Presudom broj GŽ-105/03 od 26. januara 2010. godine žalbu drugotuženog uvažio, te prvostepenu presudu u odnosu na drugotuženog preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Žalba tužioca-protivtuženog je djelimično uvažena u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na iznos glavnog duga pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata za dosuđenu kamatu za period od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine, a u pogledu odluke o troškovima postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu žalba tužioca-protivtuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli hronologiju radnji koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se, u vrijeme podnošenja apelacije, predmet povodom žalbe nalazi u Kantonalnom sudu duže od pet godina. Apelanti su istakli da su se zbog sporosti i neodlučivanja o žalbi pismeno obraćali instituciji Ombudsmana i Kantonalnom sudu, ali to nije rezultiralo uzimanjem predmeta u rad. Također su istakli da su se u više navrata usmeno obraćali predsjedniku Kantonalnog suda koji im je izjavio da je predmet presigniran drugom sudiji, te da je postupajući sudija duže vrijeme na bolovanju zbog čega nije ni donesena drugostepena odluka. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju i obaveže Kantonalni sud da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o žalbi. U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete zbog dugog trajanja postupka o žalbi u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su predmetni spis zaprimili na rješavanje o žalbama 7. februara 2003. godine i da su tačni navodi da su apelanti u više navrata urgirali donošenje odluke. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelanti neosnovano tvrde da im je zbog nedonošenja odluke o žalbi povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije. Kantonalni sud je istakao da odluka nije donesena jer je prema planu rješavanja neriješenih predmeta, u odnosu na redoslijed neriješenih predmeta prema datumu podnošenja tužbe, ovaj predmet 12. prema redoslijedu rješavanja. Razlozi za trajanje konkretnog predmeta su u znatnijem broju neriješenih (starih) predmeta a koji su u odnosu na vrijeme podnošenja tužbe prema redoslijedu rješavanja do sada bili ispred ovog predmeta. Također, Kantonalni sud je istakao da se prioritetno rješavaju hitni predmeti (izdržavanje, smetanje posjeda, izvršenja i dr.), a u konkretnom slučaju se ne radi o hitnom predmetu.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217. st. 1, 3. i 4.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da postupak o žalbama koje su izjavili tužilac-protivtuženi i drugotuženi pred Kantonalnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njihovom slučaju nije u «razumnom roku» donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, iako je u međuvremenu Kantonalni sud donio presudu o izjavljenim žalbama. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelanti su naveli da im je zbog nerazumno dugog trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
a) Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
30. U konkretnom slučaju, apelanti su podnijeli apelaciju 16. jula 2008. godine zbog toga što Kantonalni sud nije donio odluku o žalbama primljenim u ovom sudu 7. februara 2003. godine. Prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, Kantonalni sud je u međuvremenu donio Presudu broj GŽ-105/03 od 26. januara 2010. godine. Dakle, postupak o izjavljenim žalbama je trajao skoro sedam godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o postupku o žalbama tužioca-protivtuženog i drugotuženog izjavljenim protiv prvostepene presude u parničnom postupku koji je tužilac-protivtuženi pokrenuo protiv apelanata radi raskida ugovora o kupovini poslovnog prostora. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, a budući da je Kantonalni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održavanja rasprave, ocijenivši da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u postupku o žalbama pred Kantonalnim sudom nije radilo o složenom predmetu.
32. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo skoro sedam godina da odluči o žalbama protiv prvostepene presude. Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očigledno da se Kantonalni sud u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih.
33. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće vezane za veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih starih predmeta koji su hitne prirode. S tim u vezi, Ustavni sud je u 29. stavu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina žalbenog postupka u ukupnom periodu od sedam godina a naročito zato što se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelanti ni na koji način nisu mogli doprinijeti dužini postupka u konkretnom slučaju, uočavajući da su apelanti svojim pismenim intervencijama i urgencijama dostavljenim Kantonalnom sudu, te žalbama upućenim instituciji Ombudsmana, kao i usmenim urgencijama upućenim predsjedniku Kantonalnog suda, pokušavali da ostvare što hitnije rješavanje predmeta.
34. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenja odluke u periodu od sedam godina povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je žalbeni postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju, osim u odnosu na zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete.
d) Pitanje kompenzacije
35. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od po 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja žalbenog postupka. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
36. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od po 1.050.00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti ni na koji način nisu doprinijeli dužini žalbenog postupka koji je trajao skoro sedam godina i ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnom redovnom sudu.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović