Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-288/08 (M. D.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Ratna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-288/08
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 288/08, rješavajući apelaciju Milana Dražića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Milana Dražića Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004095 08 P.
U skladu s članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 77 0 P 004095 08 P.
U skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Dražića podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj U:011-0.U- 07-000 212 od 25. septembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un- 750/06 od 14. septembra 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 18. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 212 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu Pravobranilaštvo) broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004095 08 P.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo 2. aprila 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid predmetni spis.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 15. februara 2008. godine, Pravobranilaštvo 18. februara 2008. godine, a Osnovni sud 19. aprila 2010 godine. Osnovni sud je dostavio i traženi spis na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 3. marta 2008. godine a odgovor Osnovnog suda 23. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 17. juna 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen od nagazne mine 5. decembra 1992. godine, na prvoj borbenoj liniji kojom prilikom je došlo do povrede desnog stopala, a kao posljedica toga do amputacije desne potkoljenice.
7. Osnovni sud se Rješenjem broj P.885/99 od 13. decembra 2005. godine proglasio nenadležnim za dalje vođenje predmetnog spora. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se predmet ustupiti Pravobranilaštvu radi rješavanja spora vansudskim poravnanjem. U obrazloženju rješenja Osnovni sud se pozvao na član 4. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), koji je stupio na pravnu snagu 29. novembra 2005. godine i kojim je propisano da se naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava u predmetima koji nisu pravosnažno okončani utvrđuje vansudskim poravnanjem kod Pravobranilaštva.
8. Cio spis dostavljen je na nadležno postupanje Pravobranilaštvu 20. januara 2006. godine.
9. Pravobranilaštvo je povodom apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete održalo 14. septembra 2006. godine usmenu raspravu na kojoj je prisustvovao apelant. Pravobranilaštvo je, Zaključkom broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, obustavilo postupak vansudskog poravnanja s apelantom–invalidom četvrte grupe s 80% invaliditeta. U obrazloženju zaključka Pravobranilaštvo je istaklo da se apelant nije suglasio da se zaključi vansudsko poravnanje zbog niskog iznosa naknade štete, načina isplate u obveznicama i rokom dospijeća koji je suviše dug, jer mu se zdravstveno stanje stalnom pogoršava. Odredbom člana 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete izričito je propisano da će se postupak zaključiti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje, te je Pravobranilaštvo donijelo odluku kao u dispozitivu zaključka.
10. Apelant je protiv navedenog zaključka izjavio prigovor koji je Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), Rješenjem broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine, odbilo kao neosnovan.
11. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva pravde broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine, kojom je tužbu odbio.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Pravobranilaštvo apelantu u postupku vansudskog poravnanja ponudilo kao naknadu nematerijalne štete iznos od 6.000,00 KM i upoznalo ga o načinu isplate navedenog iznosa koji je propisan članom 20. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete u vezi s članom 21. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Međutim, apelant je ponuđeno poravnanje odbio. Okružni sud je zaključio da je, imajući u vidu činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Pravobranilaštvo pravilno postupilo kada je postupak obustavilo, a Ministarstvo pravde odbilo prigovor, jer je apelant odbio prihvatiti vansudsko poravnanje.
13. Apelant je protiv navedene Presude Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine Vrhovnom sudu Republike Srpske podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
14. Pravobranilaštvo je 30. juna 2008. godine cio spis vratilo Osnovnom sudu na nadležan postupak.
15. Predmet se nalazio u sudskoj «evidenciji» do 25. januara 2010. godine, kada je zakazano pripremno ročište za 26. februar 2010. godine koje je odloženo zbog odsustva uređujućeg sudije.
16. Na pripremno ročište, koje je zakazano za 12. mart 2010. godine, nije pristupio apelant koji je o ročištu uredno obaviješten, pa je na prijedlog tuženog Osnovni sud donio Rješenje broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine kojim se tužba smatra povučenom.
17. Apelant je 25. marta 2010. godine protiv Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine izjavio žalbu-prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
18. Postupak po žalbi-prijedlogu za povrat u prijašnje stanje je u toku pred Osnovnim sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da u momentu podnošenja apelacije postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete traje devet godina i neizvjesno je kada će se okončati. Apelant također osporava odluke koje su donesene u postupku vansudskog poravnanja, smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, apelant je naveo da je u tom postupku njemu data mogućnost da se izjasni, ali samo o već unaprijed utvrđenom novčanom iznosu. Apelant je istakao da je nagodba izraz volje stranaka o spornim pitanjima koja su nastala u okviru rješavanja sporne stvari i podrazumijeva saglasnost stranaka, a u konkretnom slučaju saglasnosti nema jer je nagodba nametnuta mino njegove volje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku vansudskog poravnanja nije bilo povrede Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, pa je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Postupak po tužbi za naknadu štete je u nadležnosti osnovnih sudova, zbog čega je naloženo Pravobranilaštvu da radi okončanja postupka predmet hitno dostavi Osnovnom sudu na nadležni postupak. Okružni sud je istakao da je odluka donesena u skladu sa zakonskim propisima i da nisu povrijeđena prava koja je apelant naveo.
21. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je istaklo da je apelant prisustvovao raspravi koja je provedena 14. septembra 2006. godine i da je postupak vansudskog poravnanja proveden u skladu s odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete. Navedenim zakonom je uređen postupak, uvjeti, kriteriji i način određivanja naknade štete. U konkretnom slučaju, navelo je dalje Pravobranilaštvo, apelant je iskoristio zakonom propisanu proceduru neprihvatanja poravnanja ulaganja prigovora i pokretanja upravnog spora, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u postupku poštovao zakonske odredbe, te se proglasio nenadležnim u konkretnom predmetu jer postupak naknade štete nije bio pravosnažno okončan. Osnovni sud je također naveo da je predmet, nakon neuspjelog i obustavljenog vansudskog poravnanja vraćen 30. juna 2008. godine i zaveden pod novi broj, nakon čega se s njim postupa u skladu s Planom rješavanja starih predmeta, zakazuje se pripremno ročište i slijedi dalje postupanje u predmetu. Također je Osnovni sud ukazao na okolnost da je u periodu u kojem je postojala nadležnost suda za postupanje postojala objektivna preopterećenost suda u predmetima uopće, a naročito u predmetima ove vrste, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 277.
Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu.
Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
24. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 331.
Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak.
25. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete […] u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 10.
Nadležni organ iz tačke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijet će zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. […]
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku vansudskog poravnanja
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama koje su donesene u postupku vansudskog poravnanja po njegovom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku sklapanja vansudskog poravnanja koji je vođen u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete i koji je okončan Presudom Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Osporenim odlukama donesenim u postupku vansudskog poravnanja nije odlučeno o apelantovom pravu na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, već je postupak vansudskog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete obustavljen jer se apelant nije saglasio s ponuđenim novčanim iznosom na ime naknade štete pa je predmet vraćen Osnovnom sudu koji je nadležan za odlučivanje u postupku naknade štete. Dakle, pitanja o kojim se odlučivalo u postupku vansudskog poravnanja nisu pitanja građanske naravi već se u parničnom postupku odlučuje o ovom pitanju, odnosno o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidi navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
32. Apelant se Ustavnom sudu obratio i zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete koju je podnio 1999. godine nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka po njegovoj tužbi za naknadu štete povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a.a) Relevantni principi
37. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
a.b) Period koji se uzima u obzir
39. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 17. juna 1999. godine i postupak do danas nije pravosnažno okončan.
40. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud predmet dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje 20. januara 2006. godine i da je nakon neuspjelog postupka vansudskog poravnanja pred nadležnim organima predmet ponovo vraćen Osnovnom sudu 25. juna 2008. godine, koji je Rješenjem broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine tužbu smatrao povučenom. U vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio odluku o žalbi-prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje skoro 11 godina, od toga se osam godina i šest mjeseci odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a dvije godine i pet mjeseci na postupak vansudskog poravnanja. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dešavanja. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi s činjeničnim stanjem niti u vezi s primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
42. Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe Osnovni sud nakon pet godina i šest mjeseci potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad nakon što je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete i 13. decembra 2005. godine se, Rješenjem broj P.885/99, proglasio nenadležnim za vođenje predmetnog spora te predmet ustupio Pravobranilaštvu radi rješavanja spora vansudskim poravnanjem. Ustavni sud dalje zapaža da je postupak vansudskog poravnanja pred nadležnim organima trajao dvije godine i pet mjeseci (od 20. januara 2006. godine do 30. juna 2008. godine), kada je Pravobranilaštvo postupak obustavilo i vratilo cio spis na nadležno postupanje Osnovnom sudu jer se apelant nije saglasio s ponuđenim iznosom. U ponovnom postupku Osnovni sud je bio neaktivan godinu i sedam mjeseci kada je predmet uzeo u rad i zakazao pripremno ročište na kojem je, zbog apelantovog nedolaska, doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom i protiv kojeg je apelant izjavio žalbu-prijedlog za povrat u prijašnje stanje o kojem Osnovni sud nije donio odluku. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 10. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja, a prema odredbama «novog ZPP-a» koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine propisani su konkretni rokovi u kojima sud i stranka preduzimaju procesne radnje, te bi dosljednom primjenom tog zakona, u pravilu, postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u roku od šest mjeseci. Također Ustavni sud primjećuje da je članom 331. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak. U konkretnom slučaju je očigledno da se Osnovni sud nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka naknade štete, osim što je ukazao na preopterećenost suda u predmetima uopće a naročito u predmetima koji se odnose na «ratnu štetu». Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupaka. Ustavni sud također smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su «države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku» (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdalo nepostupanje prvostepenog suda u periodu od osam godina i šest mjeseci u predmetu koji nije složen. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
43. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak vansudskog poravnanja trajao dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo raspravu u ovom predmetu zakazalo osam mjeseci nakon dostavljanja predmeta na nadležan postupak (14. septembra 2006. godine), iako je prema članu 6. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete krajnji rok za odlučivanje o zahtjevima 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo nikakvo opravdanje osim što je navelo da je postupak proveden u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo, kao organ javne vlasti, doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, s obzirom da je apelantov predmet zadržalo na rješavanju osam mjeseci a spis vratilo Osnovnom sudu na postupanje devet mjeseci od dana donošenja presude Okružnog suda kojim je postupak vansudskog poravnanja okončan.
44. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o apelantovoj tužbi za naknadu štete u vremenskom periodu od 11 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka u predmetu naknade štete u periodu od skoro 11 godina, i koji još uvijek nije pravosnažno okončan, može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu.
47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović