Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/08 (S. S. i S. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1028/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1028/08, rješavajući apelaciju Saliha Salihbegovića i Subhije Salihbegović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Salihbegovića i Subhije Salihbegović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 580P 012939 07 Rev od 10. januara 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-
Gž-06-001 170 od 31. oktobra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj P.161/03-I od 9. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Salihbegović i Subhija Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnijeli su 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 580P 012939 07 Rev od 10. januara 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-
001 170 od 31. oktobra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.161/03-I od 9. januara 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P.161/03-I od 9. januara 2006. godine, tužba apelanata podnesena protiv tuženog FBiH-Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), je odbačena u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je prvoapelant nosilac a drugoapelantica sunosilac stanarskog prava na stanu u ul. Splitska 3 u Mostaru sa generalijama kao u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a na osnovu rješenja Komande garnizona br.222-4 od 19. oktobra 1987. godine te da su bili u posjedu tog stana na dan 6. april 1992. godine. Stavom drugim izreke rješenja Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u dijelu zahtjeva apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su na dan 5. februar 1997. godine predajom preporučene pošiljke putem pošte na Osnovni sud Mostar (P.481/97) pravovremeno stavili zahtjev za povrat predmetnog stana te da im je tuženi dužan priznati pravo na povrat stana u posjed. Apelanti su obavezani naknaditi tuženom troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je prvoapelantu rješenjem od 19. oktobra 1987. godine dodijeljen predmetni stan te da je zaključivanjem ugovora o korištenju stana od 26. aprila 1988. godine postao nosilac stanarskog prava. Nadalje je navedeno da je uvidom u spis Osnovnog suda u Mostaru utvrdio da je taj sud po tužbi HR HB Ministarstvo odbrane donio presudu, broj P-481/97 od 24. marta 1997. godine, kojom je prvoapelantu otkazan ugovor o korištenju stana zbog nekorištenja stana od polovine aprila 1992. godine, da je prvoapelanta u ovoj pravnoj stvari zastupao privremeni zastupnik Josip Muselimović, advokat iz Mostara i da je navedena presuda postala pravomoćna 11. aprila 1997. godine. Sud je utvrdio da se u tom spisu nalazi i žalba prvoapelanta podnesena po punomoćniku Suadi Grljević 5. decembra 1997. godine kao i protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje nosioca stanarskog prava i predaju u posjed predmetnog stana, zatim da je punomoćnik apelanata 4. marta i 17. septembra 2002. godine urgirao da se postupi po žalbi i protivtužbenom zahtjevu. Nadalje je utvrđeno da je Osnovni sud u Mostaru 30. januara 2003. godine obavijestio apelante da su navedeni sporovi kao što je i tužba tužitelja protiv prvoapelanta (pa dakle i predmetna presuda) oglašeni ništavim, kao i da se protivtužba može istaći i samo do zaključenja glavne rasprave a ne i kasnije te da apelanti mogu podnijeti samostalnu tužbu vezano za njihovo potraživanje u protivtužbenom zahtjevu. Također je utvrđeno da je rješenjem od 3. februara 2003. godine Općinski sud odbacio žalbu apelanata kao nedopuštenu iz razloga čl. 83a.st. 1. i
2. Zakona o stambenim odnosima. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž.164/03 od 30. maja 2003. godine.
4. Nadalje sud je naveo da su apelanti prvim dijelom tužbenog zahtjeva tražili da sud utvrdi da su na osnovu rješenja Komande od 1987. godine nosioci stanarskog prava te je istakao da je odredbom člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) regulirano da tužitelj tužbom može tražiti utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost neke isprave. Navedeno je da činjenice same po sebi ne mogu biti predmet utvrđivanja te je primjenom člana 54. ZPP tužbu apelanata u tom dijelu odbacio.
5. Vezano za drugi dio tužbenog zahtjeva sud je naveo da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo na povrat stana sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH te je navedeno da iz odredbi tog zakona (član 5. stav 1 i člana 19.) proizilazi da je krajnji rok za podnošenja zahtjeva za povrat stana bio 4. jul 1999. godine. Nadalje je navedeno da je iz dokumentacije u spisu utvrđeno da apelanti nisu u propisanom zakonskom roku, odnosno da nisu uopće podnijeli zahtjev za povrat stana nadležnom stambenom organu. Sud je naveo da je uvidom u spis broj P-481/97 utvrdio da su apelanti podnijeli protivtužbu dana 24. marta 1997. godine ali da se o istaknutoj protivtužbi nije moglo raspravljati obzirom da nije podnesena u toku trajanja postupka nego naknadno nakon zaključenja glavne rasprave. Nadalje je navedeno da je iz protivtužbe jasno vidljivo da su apelanti izrazili namjeru da se žele vratiti u svoj stan kao i da je protivtužba podnesena prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene. Međutim sud je naveo da je zahtjev za povrat stana podnesen sudu koji je apsolutno nenadležan za postupanje po zahtjevu apelanata i da sud shodno članu 16. ZPP nije obavezan da predmet ustupi nadležnom organu već samo da tužbu odbaci. Budući da je po Zakonu o prestanku primjene organ uprave a ne sud nadležan da odlučuje o blagovremenosti podnesenog zahtjeva za povrat to sud nije ni mogao raspravljati jer to nije u njegovoj nadležnosti iz kojih se razloga u tom dijelu oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio tužbu apelanata.
6. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-001 170 od 31. oktobra 2006. godine, odbijena je žalba apelanata te je potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju je navedeno da iz izreke prvostepenog rješenja i tužbe proističe da se u suštini tužbeni zahtjev apelanata odnosi na povrat u ratu napuštenog stana a za što je isključivo ustanovljena nadležnost organa uprave iz kojih je razloga po shvatanju tog suda prvostepeni sud pravilno postupio kad se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio tužbu apelanata. Nadalje je navedeno da se tužbom traži utvrđenje da su apelanti nositelji stanarskog prava i da su pravovremeno podnijeli zahtjev za povrat te da takva tužba za utvrđenje nije dopuštena u smislu člana 54. stav 1. ZPP jer se ne radi o tužbi za utvrđivanje postojanja ili nepostojanja prava ili pravnog odnosa, istinitosti ili neistinitosti kakve isprave. Sud je naveo da se u takvim slučajevima može podnijeti tužba za utvrđenje pod dva alternativno propisana uvjeta i to da je ovlaštenje propisano posebnim propisima ili kad tužitelj ima pravni interes da sud prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz nekog odnosa utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji. Nadalje je navedeno da se u slučaju apelanata radi o zahtjevima koji su dospjeli prije tužbe te da i iz tih razloga tužba apelanata nije dopuštena zbog čega je po zaključku suda pravilno odbačena u smislu člana 16. stav 2. ZPP.
7. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 580P 012939 07 Rev od 10. januara 2008. godine, odbijena je revizija apelanata kao neosnovana. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova te je zaključio da je Kantonalni sud u odluci koja se pobija revizijom pravilno primijenio materijalno pravo kad je žalbu apelanata odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda pri čemu po ocjeni revizionog suda nisu učinjene povrede postupka na koje su ukazivali apelanti u reviziji. Sud je zatim naveo da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili utvrđenje da su kao nosilac i sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bili u posjedu istog na dan 6. april 1992. godine te da tako postavljen tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za utvrđivanje činjenica jer pravo na posjed mora biti dospjelo u vrijeme podnošenja tužbe da bi se tražilo kao utvrđenje prava. Stoga je sud naveo da utvrđenje da apelanti pravo na posjed imaju na određeni datum prije podnošenja tužbe predstavlja utvrđivanje činjenice, a ne utvrđivanje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave u smislu člana 54. stav 1. ZPP. Nadalje je navedeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 54. stav 2. ZPP (da je podnošenje tužbe za utvrđenje propisano posebnim propisom i da postoji pravni interes za utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave). Sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizilazi da su apelanti napustili stan 1992. godine zbog ratnih događaja, da se radi o vojnom stanu, da je stan bio napušten te da su apelanti zakasnili sa podnošenjem zahtjeva za povrat u smislu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Stoga je sud zaključio da bi svoje pravo apelanti mogli ostvariti samo podnošenjem zahtjeva za povrat nadležnom upravnom organu jer takvo pravo nisu tražili u sudskom postupku prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene (5. jula 1999. godine). Navedeno je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da podnošenjem protivtužbe drugostepenom sudu u postupku P-481/97 kod Osnovnog suda u Mostaru 5. februara 1997. godine ne znači da su apelanti pokrenuli sudski postupak po toj protivtužbi budući da je sud, u smislu člana 174. ranijeg ZPP morao prvo dozvoliti protivtužbu, pa stoga postupak po protivtužbi nije ni započet jer su spelanti protivtužbu podnijeli sa zakašnjenjem. Sud je nadalje naveo da zahtjev za utvrđenje da su apelanti određenog dana predali preporučenu pošiljku također predstavlja zahtjev za utvrđivanje činjenice iz kojih razloga je zaključio da je pravilno odbačen i taj dio tužbenog zahtjeva apelanata.
8. Nadalje je navedeno da su u odnosu na zahtjev za povrat stana nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sud nije, u smislu člana 83. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, stvarno nadležan za odlučivanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, već da je isto u nadležnosti organa uprave shodno odredbama Zakona o prestanku primjene (član 4.). Sud je ocijenio neosnovanim navode revizije vezane za povredu odredaba postupka budući da je sud, u smislu člana 2. ZPP, odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva iz tužbe, kao i navode apelanata vezano za postupanje žalbenog suda ocijenivši da je sud u smislu člana 221. ZPP prvostepeno rješenje ispitao u granicama razloga iznesenih u žalbi te primjenom odredbe 231. ZPP cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Nadalje je navedeno da apelanti podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari nisu mogli izdejstvovati utvrđenje prava na osnovu zahtjeva za utvrđivanje činjenica te da stoga pravilno primijenjeno materijalno pravo u dijelu koji se odnosi na prigovore revizije. Konačno sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanata vezane za povrede ustavnih prava jer su imali mogućnost da ostvare pravo na povrat stana da su u zakonom propisanom roku, u skladu sa važećim propisima, podnijeli zahtjev nadležnom organu za povrat stana to su propustili učiniti zbog čega to pravo ne mogu ostvariti u parničnom postupku.
9. Apelanti smatraju da su osporenim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k ) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropska konvencija. Suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnje da u postupku P-481/97 drugostupanjski sud uopće nije razmatrao protivtužbeni zahtjev apelanata te apelanti smatraju da su im greškama sudova povrijeđena garantirana ustavna prava, smatraju da ih je sud u postupku P-481/97 trebao u smislu 11.ZPP koji je važio u vrijeme odlučivanja o otkazu ugovora i u momentu izjavljivanja žalbe i protivtužbe, kao neuku stranku zastupanu po punomoćniku-laiku, trebao upozoriti na radnje koje mogu poduzeti po zakonu . Nadalje apelanti smatraju da je sud po odredbi člana 18.b stav 2. Zakona o prestanku primjene bio dužan nastaviti postupak po protivtužbi odnosno da je trebao dostaviti podnesak apelanata nadležnom organu uprave. U navedenom apelanti vide povredu prava na pravično suđenje, prava na pravni lijek i na pristup sudu. Apelanti smatraju da ispunjavaju sve zakonske uvjete za povrat stana ali da su diskriminirani na osnovu činjenice da je prvoapelant nekada bio pripadnik JNA, da su drugi pripadnci JNA vratili stanove u posjed pa smatraju da nemaju ravnopravan tretman sa drugim građanima.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenjenili procesno pravo, konkretno ZPP. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Naime redovni sudovi su utvrdili da dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na utvrđenje da su apelanti bili nosioci odnosno sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu te da su na dan 6. april 1992. godine bili u posjedu tog stana predstavlja zahtjev za utvrđivanje činjenice te su u tom dijelu tužbeni zahtjev odbacili primjenom člana 54. ZPP stav 1. prema kojem «Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinost neke isprave.» kao i zbog neispunjavanje uvjeta iz stava 2. tog člana. S druge strane sudovi su dio tužbenog zahtjeva apelanata koji je bio usmjeren na utvrđenje da su 5. decembra 1997. godine predajom preporučene pošiljke pravovremeno stavili zahtjev za povrat predmetnog stana te da im je stoga tuženi dužan priznati pravo na povrat stana, odbacili primjenom odredbe člana 16. ZPP zbog apsolutne nenadležnosti suda.
14. Vezano za navode apelanata o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud zapaža da su ovi navodi očigledno neosnovani budući da iz stanja spisa proizilazi da su apelanti imali pravo na pristup sudu i to na tri sudske instance. Okolnost da je tužbeni zahtjev apelanata djelimično odbačen zbog apsolutne nenadležnosti suda, u situaciji kad su apelanti isključivo svojim propustom povrat stana tražili podnošenjem tužbe u parničnom postupku, a ne podnošenjem zahtjeva za povrat nadležnom upravnom organu, kako je to regulirano odredbama Zakona o prestanku primjene, po mišljenju Ustavnog suda ne ukazuje na povredu prava apelanta na pristup sudu.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP te Zakona o prestanku primjene i zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvoapelanta osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. S druge strane Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost izjavljivanja žalbe a nakon toga i revizije o kojim su odlučivali nadležni sudovi te u obrazloženju svojih odluka dali razloge zašto su neosnovani žalbeni odnosno revizioni navodi apelanata. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelante sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Nadalje apelanti se žale na povredu prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da je prvoapelant nekada bio pripadnik JNA.
18. Prema praksi Evropskog suda koju slijedi i Ustavni sud diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). U konkretnom slučaju apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da prema apelantima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani .
19. Konačno, apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović