Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/08 (Javno preduzeće «Grijanje» Zenica)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-650/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 650/08, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća «Grijanje» Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća «Grijanje» Zenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Fedearcije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001110 od 11. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-

0-Pž-06-000 050 od 27. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj PS 100/99 od 19. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće «Grijanje» Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo27. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0- Rev-06-001110 od 11. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Pž-06-000 050 od 27. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PS 100/99 od 19. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj PS 100/99 od 19. januara 2006. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv Javnog preduzeća «Zenica-stan» Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Pž-06-000 050 od 27. juna 2006. godine, primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 45.144,00 KM. Stavom drugim izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati iznos od 1.309.663,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju odluke sud je naveo da je uz suglasnost parničnih stranaka rješenjem od 23. augusta 2005. godine spojio parnice pod brojem PS-100/99 i PS 37/02 (ranije PS 109/00) koje se odnose na održavanje kućnih instalacija korisnika grijanja za grijanja tokom sezone 1997/98 odnosno 1999/2000 godine te da je nastavio zajednički postupak pod brojem PS-100/99. Nadalje je navedeno da je sud presudu donio polazeći od čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojim svaka stranka mora dokazati činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev. Sud je konstatirao da je tužbeni zahtjev u oba spisa usmjeren na naplatu računa za izvršene radove na instalacijama centralnog grijanja u sezonama 1997/98 i 1998/99 godinu u iznosu od 186.061,68 KM te na naknadu štete za izgubljenu vodu za sezone 1997/98, 1998/99 u iznosu od 835.704,00KM i za sezonu 1999/2000 u iznosu od 287.827,20 KM.

3. Navedeno je da je tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu izvršenih radova na instalacijama zasnivao na tvrdnji da je radio kao poslovođa bez naloga i da za takav rad pripada naknada jer je tuženi u periodu 1997-1999. godina bio javno preduzeće koje je bilo dužno održavati stambene zgrade i stanove te da u navedenim sezonama nije održavao instalacije centralnog grijanja. Sud je naveo da je apelant javno preduzeće zaduženo za održavanje magistralnih vodova i sekundarnih vodova do toplinskih podstanica. Nadalje je navedeno da se prema odredbi člana 220. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) vršenju tuđeg posla može nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje i ukoliko predstoji šteta te da je prema članu 221. ZOO poslovođa bez naloga dužan obavijestiti o svom postupku što je moguće prije onog čiji je posao preduzeo. Sud je konstatirao da je prema priloženim dokazima apelant već imao organizovanu dežurnu službu kvalifikovanih majstora za održavanje svih instalacija daljinskog grijanja te je obavljao razne intervencije po stanovima po raznim stambenim zgradama. Navedeno je da je po tom osnovu tuženom za sezonu 1997/98 i 1998/99 ispostavio ukupno jedanaest računa sa zapisnicima o izvršenim radovima i potrošenom materijalu. Međutim sud je istakao da u zapisnicima nisu iskazane ni jedinice mjere ni količine utrošenog materijala a da pretežan broj zapisnika nije uopće čitljiv jer se ne vidi ni kome se ni šta radilo, niti koji je materijal potrošen. Sud je istakao da je apelant, ukoliko je u smislu člana 223. ZOO kao poslovođa bez naloga mogao od tuženog tražiti sve nužne izdatke i naknadu za trud, morao prije svega dokazati da su radovi koje je izveo bili takve prirode da ne trpe odlaganje te da predstoji šteta za tuženog, a što po zaključku suda iz priloženih zapisnika ne proizilazi. Osim navedenog sud je istakao da je apelant ove radove izvodio kontinuirano dvije sezone premda je poslije prvog računa bilo evidentno da tuženi na pristaje na poslovodstvo bez naloga.

4. Istaknuto je da apelant nije dokazao na osnovu čega je u računima došao do iskazanih iznosa za cijenu radova (koliko je vremena potrošio, koliko košta taj rad te koliko je materijala potrošio). Iz navedenog je sud zaključio da ovi računi apelanta ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o nužnim izdacima, šteti i naknadi za trud koje prema odredbi člana 223. ZOO pripadaju poslovođi bez naloga niti je po zaključku suda tim računima dokazao da je od tuženog otklonio štetu u smislu člana 223. stav 1. ZOO. Naime sud je zaključio da je apelant štetu otklanjao od vlasnika stanova budući da se šteta od izbijanja vode iz radijatora svodi na štetu na zidovima, podovima i namještaju a tuženi je prema odluci o osnivanju bio dužan održavati zgrade i stanove zavisno od raspoloživih sredstava a iz dokaza proizilazi da je apelant postupao po pozivima stanara i da je u stvari sa njima zaključivao ugovor o djelu ne naplaćujući usluge od naručioca već ih je fakturisao tuženom. Navedeno je da na brojnim zapisnicima nema nikakve ovjere od strane tuženog te je istaknuto da je apelantu još od 13. oktobra 1997. godine bilo poznato da od tuženog ne može pokrivati troškove dispečerske i dežurne službe jer je to direktor tuženog izjavio na sastanku sa predstavnicima apelanta i Općine Zenica navodeći da je priliv prihoda od stanarina nedovoljan. Budući da je apelant ove poslove vršio neovisno od izjave direktora tuženog sud je zaključio da je i sam apelant imao interes da su instalacije ispravne jer je samo tako mogao vršiti i naplaćivati svoje usluge. Stoga je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o nepravom poslovodstvu bez naloga iz člana 227. ZOO te je navedeno da tuženi nije naknadno odobrio ove radove te se stoga apelant i ne može smatrati nalogoprimcem u smislu člana 228. ZOO niti dosljedno tome može od tuženog tražiti nikakav oblik naknade nužnih izdataka, pretrpljene štete i primjerene naknade za uloženi trud. Iz navedenih razloga sud je odbio apelanta sa dijelom tužbenog zahtjeva vezanog za održavanje instalacija centralnog grijanja o kao neosnovanim navodeći osim navedenog da apelant za pojedine račune nije pružio nikakve dokaze o izvršenim radovima te ih sude nije priznao kao vjerodostojan dokaz da je apelant sa tuženim bio u bilo kakvom obligacionom odnosu iz kojeg bi proistekla obaveza tuženog na isplatu predmetnih računa.

5. Vezano za dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete za izgubljenu hemijski pripremljenu vodu u sezonama 1997/98 i 1998/99 u iznosu od 1.123.531,20 KM sud je naveo da je prethodno u parnici koja se vodila pod brojem PS-109/00 bio donio presudu od 16. marta 2001. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanta bio usvojen. Nadalje je navedeno da je Kantonalni sud rješenjem Pž-80/01 od 30. januara 2002. godine ukinuo tu presudu Općinskog suda koja je donesena na osnovu nalaza sudskog vještaka mašinske struke Nermine Begović sa obrazloženjem da činjenično stanje nije bilo potpuno i pravilno utvrđeno i sa uputom prvostepenom sudu da apelant opredijeli dokaze na osnovu kojih će se utvrditi uzroci gubitka vode. Navedeno je da je apelant u daljem toku postupka tražio naknadu štete za izgubljenu vodu za pet mjeseci u sezoni grijanja 1997/ 98 i pet mjeseci u sezoni grijanja 1998/99 godinu za osam objekata za koje je vještak 28. marta 2000. godine utvrdio da postoji gubitak vode ali je sud je naveo da je sam vještak u svom nalazu istakao da mu je bez velikih građevinskih radova bilo nemoguće utvrditi gdje postoje kvarovi te je gubitak vode izračunao koristeći se Bermilijevom jednačinom i Toričelijevom formulom. Sud je istakao da vještak nije naveo kojeg je tačno datuma utvrdio gubitak vode po pojedinim objektima ali je iz ovog nalaza sud utvrdio da vještak svakako nije mogao utvrditi gubitak vode za ove dvije sezone na osnovu konstatacije da u martu 2000. godine postoji gubitak vode u ovim objektima. Stoga je po zaključku suda tvrdnja apelanta da je trpio štetu zbog gubitka vode u prethodnim sezonama ostala nevjerovatna i nedokazana iz kojih je razloga odbio zahtjev za naknadu štete u iznosu od 835.704,00 KM zbog izgubljene vode u sezoni 1997/ 98 i 1998/99 odbio kao neosnovan jer se radi o pretpostavci. Nadalje je navedeno da je zahtjev za naknadu štete u sezoni 1999/2000 godinu zasnovan na računima za izgubljenu vodu za period od novembra 1999. godine do marta 2000. godine u ukupnom iznosu od 287.872,20 KM ne poklapa sa iznosom koji je izračunao vještak. Međutim sud je ocijenio da apelant gubitak vode u ovim mjesecima nije dokazao a samim tim ni okolnost da je oštećen te da u smislu člana 155. ZOO ima pravo na naknadu štete.

6. S druge strane sud je konstatirao da je apelant sa tuženim 1. novembra 1999. godine zaključio ugovor o izdvajanju sredstava stanarine za održavanje instalacija centralnog grijanja počev od novembra 1999. godine kojim se tuženi obavezao avansno uplaćivati na ime tih usluga iznos od 15.000,00 KM mjesečno, a ostatak po prijemu izvještaja od korisnika usluge. Budući da je tuženi apelantu te usluge platio apelant je povukao dio tužbenog zahtjeva za održavanje instalacija za sezonu 1999/2000. Nadalje je navedeno da se istim ugovorom regulirano da će tuženi izdvojiti sredstva za trinaest objekata kod kojih je utvrđen gubitak vode na osnovu posebnog ugovora za svaki objekat ali je navedeno da apelant nije sudu ponudio dokaz da je tuženi izbjegavao ovu obavezu te da ni u ponovnom postupku nije sudu ponudio uvjerljiv dokaz o uzrocima zbog kojih je došlo do gubitka vode u martu 2000. godine. Obrazloženo je da je i sam vještak istakao da se sekundarna mreža nalazi u kanalima u samim objektima, temeljima, unutar poslovnih prostora , da je pokrivena betonskim pločama i inventarom te je sud zaključio da je u takvim uvjetima nemoguće utvrditi kuda voda odlazi bez velikih građevinskih zahvata a da je sam vještak naveo da se ne zna gdje se voda gubi, niti je naveo šta su tome uzroci. Budući da apelant nije ponudio nove dokaze o uzrocima gubitka vode sud je zaključio da se ne može utvrditi da li je tuženi uopće kriv za gubitak vode odnosno da li je do gubitka vode došlo zbog neispravnosti instalacija kao rezultata nebrige tuženog. Obzirom da je tuženi u sezoni 1999/2000 pristao da apelantu avansno namiruje troškove održavanja instalacija te da doplati razliku po ispostavljenim računima sud je zaključio da je time tuženi ispunio svoju obavezu održavanja instalacija u okviru raspoloživih sredstava. Budući da uzročna veza između ponašanja tuženog i nastale štete nije dokazana sud je zaključio da apelant ovu vrstu štete u smislu odredbe člana 154. ZOO ne može potraživati.

7. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0- Rev-06-001110 od 11. decembra 2007. godine, odbio reviziju apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju odluke sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno od strane nižestepenih sudova prema kojem je odlukom Općine Zenica od 7. februara 1985. godine propisano da apelant u okviru svoje djelatnosti obavlja i održavanje magistralnih vrelovoda i toplinskih podstanica, dok kućne instalacije održava vlasnik zgrade odnosno preduzeće koje ih je dužno održavati, konkretno tuženi na osnovu odluke o osnivanju tuženog kao javnog preduzeća. Nadalje je navedeno daje apelant u toku sezone grijanja 97/98, 98/99 i 2000. godine organizirao dežurnu službu radi otklanjanja kvarova na magistralnim i sekundarnim vodovima i toplotnim stanicama a radi kontinuirane isporuke toplotne energije, te da je utvrđeno da je apelant u tom periodu otklanjao kvarove na centralnom grijanju u stanovima i zajedničkim prostorijama na poziv potrošača –nosilaca stanarskog prava bez obavještavanja tuženog i bez njegovog znanja. Navedeno je da je tokom postupka utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke da se u navedenom periodu gubila topla voda ali da se nije moglo utvrditi gdje se ta voda gubi, odnosno na kojim mjestima u sistemu centralnog grijanja, da li u zajedničkim dijelovima zgrade, stanovima ili van tih dijelova. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili čl. 154 i 155. te čl. 220.-228. ZOO kad su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade po računima koji se odnose na popravku instalacija centralnog grijanja u stanovima te za štetu koju je apelant navodno pretrpio zbog gubitka tople vode u sistemu. Navedeno je da i po zaključku Vrhovnog suda apelant nije dokazao da je otklanjao štetu koja nije trpjela odlaganje a niti da je topla voda gubljena u dijelovima zgrade za čije održavanje je odgovoran tuženi. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi za svoje odluke dali detaljne i pravilne razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud zaključujući da apelant nije dokazao koje radove je izvodio niti da se radi o radovima koji ne trpe odlaganje, niti je dokazao da bi tuženom odlaganjem istih nastupila šteta ili da bi bila propuštena očita korist. Zbog ovih razloga sud je zaključio da apelant nema uporište za ostvarivanje tužbenog zahtjeva u institutu poslovodstva bez naloga jer apelant o izvršenim intervencijama nije pružio adekvatnu dokumentaciju već se samo paušalno pozivao na nosioce stanarskih prava u čijim stanovima su vršeni radovi. Navedeno je da je apelant znao da sa tuženim nema zaključen ugovor o održavanju instalacija za navedene sezone grijanja te je stoga dežurnu službu uspostavio na svoj rizik i vršio popravke koje nisu u njegovoj nadležnosti te da stoga ni po odredbi člana 226. stav 3. ZOO ne može osnovano zahtijevati isplatu cijene radova navodno izvršenih intervencija. Konačno je zaključeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete po osnovu gubljenja vode u sistemu jer apelant nije dokazao da je za gubljenje vode odgovoran tuženi niti da je topla voda gubljena u stanovima i zajedničkim dijelovima zgrade za čije je održavanje nadležan tuženi. Također je navedeno da se revizioni navod apelanta da sud nije utvrdio gdje se voda gubi odnosi na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje zbog kojeg se razloga revizija ne može izjavljivati iz kojeg razloga Vrhovni sud ove navode nije ocjenjivao.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da je dežurna služba uspostavljena s ciljem sprečavanja da pojedini dijelovi zgrada ostanu bez grijanja tj. uspostavljanje je vršeno u općem interesu a u korist tuženog. Stoga apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o poslovodstvu bez naloga iz člana 220. ZOO i da mu stoga pripada naknada po ispostavljenim računima. Nadalje apelant smatra da je do gubitka vode došlo zbog kvarova na instalacijama koje je bio dužan održavati tuženi. Obzirom na navedeno apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 220. ZOO kad su odbili njegov zahtjev za isplatu traženog iznosa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Iako se pozvao na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine apelantovi navodi implicitno ukazuju da se on u suštini žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju i primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan odnosno za zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovodstvu bez naloga iz člana 220. ZOO. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/08 (Javno preduzeće «Grijanje» Zenica) | Sudska praksa | Aktio