Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/08 (Z. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1039/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1039/08, rješavajući apelaciju Zemke Bajrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemke Bajrić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000164 od 5. februara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-590/05 od 15. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemka Bajrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa advokat Omer Abdagić, podnijela je 1. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000164 od 5. februara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-590/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS:803/03 od 12. maja 2005. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv Unsko-sanskog kantana Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU „I Srednja škola“ Cazin (u daljnjem tekstu: drugotužena), obavezana je drugotužena da apelantici naknadi štetu po osnovu razlike neisplaćene plaće za period januar–decembar 2000. do 2004. godine, te po osnovu neisplaćene naknade za topli obrok i za godišnji odmor za 2001. godinu ukupan iznos od 21.386,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana dospijeća pa do isplate na način preciziran u st. 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude. Stavom pet izreke apelantica je odbijena u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u toku postupka povukla tužbu u odnosu na prvotuženog te da su u toku postupka provedeni dokazi čitanjem apelanticine radne knjižice, rješenja o korištenju godišnjeg odmora za period 2000. – 2004. godine, tabelarnog prikaza i potvrde o isplaćenim plaćama za utuženi period, kao i potvrde o isplaćenim naknadama za topli obrok te da je proveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku finansijske struke. Iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica na osnovu rješenja tuženog koristila godišnji odmor utuženom periodu te je utvrđen iznos plaća koje je apelantica tom periodu primala od tuženog, da je na prijedlog apelantice provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, nakon čega je apelantica precizirala tužbeni zahtjev. Sud je naveo da je članom 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja («Službene novine FBiH» broj 51/00 - u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) utvrđeno da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada, te da osnovnu plaću čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik pomnožena sa utvrđenom osnovicom. Nadalje je navedeno da je članom 28. Granskog kolektivnog ugovora propisano da je osnovica za obračun plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70 % prosječne plaće u FBiH. Navedeno je da osnovicu za plaću i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona te d plaća ovih zaposlenika ne može biti manja od plaća službenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98 – u daljnjem tekstu: Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika) za PK radnika, koji status ima apelantica (pomoćni tehnički radnik-čistačica) utvrđen koeficijent 2,5. Na osnovu ovih pokazatelja sudski vještak je utvrdio razliku neisplaćene plaće apelantici. Navedeno je da prema odredbi člana 40. Kolektivnog ugovora zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 70% prosječne plaće u FBiH te je sudski vještak utvrdio koji iznos naknade za korištenje godišnjeg odmora je apelantici trebao biti isplaćen za 2002. godinu. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 43. Granskog kolektivnog ugovora garantirano pravo na ishranu u toku rada, da naknada po tom osnovu ne može biti manja od 25% prosječne plaće u FBiH, te da je vještak utvrdio da je apelantici u 2002. godini tužena isplatila manje 113,00 KM a u 2003. godini 65,00 KM. Konačno je navedeno da je sud na osnovu navedenih odredbi i nalaza i mišljenja vještaka kojem je u cijelosti poklonio vjeru nespornim utvrdio da je apelantica u utuženom periodu primala novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa ali da je na osnovu nalaza sudskog vještaka utvrđeno da je apelantici, imajući u vidu odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, tužena apelantici isplaćivala manje iznose plaće i pripadajućih naknada. Iz tih razloga sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu te obavezao tuženu da apelantici isplati iznose navedene i izreci presude uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu te joj naknadi troškove parničnog postupka.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Rsž-590/05 od 15. novembra 2006. godine, djelimično je usvojena žalba drugotužene i prvostepena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelantice za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbijen a kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosuđene počev od 1. decembra 2003. godine umjesto od datuma navedenih u izreci prvostepene presude te je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu žalba drugotužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica uposlenik drugotužene koja je apelantici isplaćivala plaće u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plata i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik prvotuženog) te da obračun plata nije vršen u skladu sa članom 28. Granskog kolektivnog ugovora uslijed čega je, shodno nalazu vještaka, apelantici za period januar 2001. godine do decembra 2004. godine isplaćeno na ime plata manje 20.943,00 KM, a na ime toplog obroka i regresa za 2002. godinu manje 113,00 KM odnosno 65,00 KM. Navedeno je da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 1. Zakona o srednjoj školi, člana 4. Zakona o ustanovama, čl.2, 27, 28, 40. i 43. Granskog kolektivnog ugovora, člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, čl. 386, 387. i 388. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku donio na osnovu povrede odredbi ZPP i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navedeno je da Vlada USK nije u skladu sa članom 28. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plate i koeficijent složenosti poslova te da je prvostepeni sud pogrešno tumačio navedenu odredbu kada je uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave jer se taj zakon uopće ne može primijeniti na uposlenike u obrazovanju budući da apelantica nije zaposlena u organu uprave već kod drugotuženog koji je javna ustanova na čije se uposlenike primjenjuje Zakon o radu. Istaknuto je da je apelantica trebala dokazati da je njena isplaćena plaća za utuženi period isplaćena u manjem iznosu od plata uposlenika u organima uprave iste složenosti poslova a što apelantica nije dokazala pa je ocijenjeno da je u pogledu zahtjeva za isplatu razlike plaća tužbeni zahtjev apelantice neosnovan iz kojih razloga je u tom dijelu uvažena žalba drugotužene. Nadalje je navedeno, vezano za isplatu razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora i toplog obroka, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnov i visinu ovih potraživanja, ali je navedeno da je pogrešno utvrdio rok od kojeg teku kamate na ta potraživanja. Obrazloženo je da se radi o povremenim potraživanjima iz člana 279. stav

3. ZOO za koja naknada kamata teče od dana postavljanja zahtjeva sudu za njihovu isplatu, a ne počev od prvog u mjesecu za prethodni mjesec, te je u tom dijelu prvostepena odluka preinačena na način da su kamate na ova potraživanja dosuđene od 1. decembra 2003. godine kad je apelantica podnijela zahtjev sudu. Konačno, budući da je apelantica u neznatnom dijelu uspjela sa postavljenim tužbenim zahtjevom Kantonalni sud je primjenom člana 386. ZPP odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-000164 od 5. februara 2008. godine, odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda kao neosnovana. Navedeno je da Kantonalni sud nije počinio povredu odredbi člana 209. u vezi sa 217. stav 2. ZPP kad je o žalbi odlučivao bez održane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza budući da se iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom nije moglo utvrditi drugačije činjenično stanje. Istaknuto je da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća budući da apelantica nije dokazala da je, u smislu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, u spornom periodu primala manju plaću od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Navedeno je da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno da li je USK kao osnivač drugotužene shodno članu 112. stav 2. i članu 115. Zakona o radu pristupio Granskom kolektivnom ugovoru. Navedeno je da, i pod pretpostavkom da je prvotuženi potpisnik tog ugovora, prvostepeni sud nije mogao visinu apelanticine plaće utvrditi na način da ju je upoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave umjesto da je, primjenom člana 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora, uporedi sa plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Nadalje je navedeno da to apelantica nije ni predložila, premda su prema načelu dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. ZPP stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, a budući da apelantica nije ponudila dokaze iz kojih bi proizilazilo da je plaća zaposlenika po koeficijentima iz Pravilnika prvotužene bila manja od plaća odgovarajućih službenika kantonalnog organa uprave.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U apelaciji se navodi hronologija predmetnog postupka te apelantica smatra da je Kantonalni sud odluku o preinačenju prvostepene presude donio isključivo iz razloga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko materijalna opstojnost prvotuženog i njegovog budžeta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Ustavni sud zapaža da je u svojoj odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj oduci, u situaciji kad je Kantonalnog sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u apelanticinom slučaju, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluka ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova(stav 3.)». Budući da se navodi apelantice o nezakonitosti odluka svode na primjenu navedene odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na apelanticin slučaj.

11. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/08 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio