Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/08 (Z. G.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1263/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1263/08, rješavajući apelaciju Zorke Gačanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08. i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Gačanin podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-

GŽ-07-001580 od 11. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-4085/04 od 6. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorka Gačanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, podnijela je 28. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-GŽ-07-001580 od 11. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

4085/04 od 6. aprila 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-4085/04 od 6. aprila 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da sud obaveže tuženu Općinu Hadžići (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime naknade štete, za preuzeto jedno grlo stoke bika-koje je izuzela 14. septembra 1992. godine, isplati novčanu naknadu u iznosu od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. februara 2000. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate te da joj naknadi troškove postupka. Sud je stavom drugim izreke presude primio na znanje povlačenje tužbe za iznos od 1.600,00 KM . Stavom trećim izreke presude apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.760,00 KM. U obrazloženju odluke je navedeno da je sud u dokaznom postupku proveo predložene dokaze (čitanjem: izlaza robe od 14. septembra 1992. godine, apelanticinog dopisa od 27. augusta 1999. godine i odgovora tužene Općinskom sudu II u Sarajevu od 13. aprila 2001. godine; saslušanjem svjedoka Rosande Gačanin, Ranke Gačanin, Ramiza Birdže te čitanjem nalaza vještaka veterinarske struke i iskaza svjedoka datih 30. aprila 2002. godine). Sud je utvrdio nespornom činjenicu da apelantica posjeduje izlaz robe od 14. septembra 1992. godine koji je ovjeren pečatom skupštine opštine Hadžići te da osnov za naknadu štete temelji na činjenici da joj je tog dana izuzet jedan bik od strane Ekonomije Tarčin. Nadalje je navedeno da je tuženi u toku parnice istakao prigovor zastare, prigovor nedostatka legitimacije (aktivne i pasivne) te da je konačno osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Postupajući po istaknutom prigovoru zastare sud je utvrdio nespornim da je tužba podnesena 29. februara 2000. godine a da je bik izuzet 14. septembra 1992. godine. Navedeno je da je članom 378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. S obzirom da je apelantica za štetu saznala 14. septembra 1992. godine sud je ocijenio da je apelantica tek nakon prestanka neposredne ratne opasnosti, odnosno od 23. decembra 1996. godine u daljnjem roku od tri godine trebala ustati tužbom za naknadu štete. Budući da je taj rok protekao 23. decembra 1999. godine a da je apelantica tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 29. februara 2000. godine sud je zaključio da je tužba podnesena van roka od tri godine propisanog odredbom člana 376. stav 1. ZOO pa je ocijenio osnovanim prigovor zastare i odbio apelanticu sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-GŽ-07-001580 od 11. februara 2008. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da je prigovor zastarjelosti osnovan budući da apelantica tužbu u konkretnoj pravnoj stvari nije podnijela u zakonom propisanom roku od tri godine (član 376. stav 1. ZOO) računajući od dana prestanka neposredne ratne opasnosti tj. od 23. decembra 1996. godine. Sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe da je prvostepeni sud pogrešno računao rok zastare navodeći da je već 1997. godine bilo moguće slobodno kretanje ljudi i roba na području oba entiteta u BiH, da su još od 1998. godine bili organizirani centri za pružanje pravne pomoći te je apelantica u tom smislu imala mogućnost podnošenja tužbe nadležnom sudu. S obzirom da je Općinski sud omogućio apelantici slobodan pristup sudu, raspravljanje pred sudom i dostavljanje odluke u zakonskom roku Kantonalni sud je zaključio da je apelantici omogućeno ostvarivanje prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te je ocijenio neosnovanim navode apelantice o povredi ovog prava.

4. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda ovog oprava po apelantici se ogleda u tome što drugostepeni sud nije pozvao apelanticu da bude saslušana kao parnična stranka u postupku pred drugostepenim sudom te apelantica smatra da joj drugostepeni sud „nije omogućio pravično saslušanje i iznošenje činjenica i dokaza u ovoj pravnoj stvari, neposredno pred tim sudom, iako je imao zakonsku obavezu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelacione navode Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što nije saslušana pred drugostepenim sudom. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica u žalbi protiv prvostepene presude nije ni stavila takav prijedlog već su se njeni navodi isključivo odnosili na tvrdnje o pogrešnoj primjeni odredbi ZOO koje reguliraju rok zastare. Nadalje iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da apelantica prijedlog za provođenje dokaza njenim saslušanjem u svojstvu parnične stranke nije postavila ni u postupku pred prvostepenim sudom te stoga apelantica ove navode ne može s uspjehom isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom. Stoga Ustavni sud ne nalazi povredu apelanticinih ustavnih prava u situaciji kad je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud u apelanticinom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje te kad je, shodno svojim ovlaštenjima iz člana 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odluku po žalbi donio u sjednici vijeća a ne na osnovu održane rasprave. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/08 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio