Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1496/08 (E. Đ., H. M., K. H. i I. A.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1496/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1496/08, rješavajući apelaciju Esada Đulića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Đulića, Hajrudina
Musića, Kadira Hajdarevića i Izeta Alića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-08-000223 od 14. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1990/05 od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Đulić, Hajrudin Musić, Kadir Hajdarević i Izet Alić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa advokat Edvin Agić, podnijeli su 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-08-000223 od 14. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1990/05 od 14. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 003-0-Gž-08-000223 od 14. marta 2008. godine, obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2002. godinu isplati iznos od po 400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. oktobra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove postupka. Stavom drugim izreke presude apelanti su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva kojim su tražili isplatu neisplaćenih plaća za mjesec februar i mart 2001. godine i neisplaćenih naknada na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za prvo i drugoapelanta za 1999, 2000. i 2001. godinu a za trećeg i četvrtog apelanta za 2000. i 2001. godinu.
3. U obrazloženju presude sud je naveoda je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelanti u spornom periodu bili u radnom odnosu odnosno u profesionalnoj vojnoj službi kod tužene, da su u tom periodu koristili godišnje odmore, te da im tužena za utužene periode nije isplatila plaću odnosno naknade za korištenje godišnjeg odmora. Navedeno je da je sud odlučujući o prigovoru zastare koji je istakla tužena utvrdio da su potraživanja apelanata iz radnog odnosa po osnovu neisplaćenih plaća te naknade regresa za 1999, 2000. i 2001. godinu dospjela najkasnije istekom 2001. godine. S obzirom na nespornu činjenicu da su apelanti tužbu sudu podnijeli 25. oktobra 2005. godine Općinski sud je zaključio da je protekao zakonski rok od 3 godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. Zakona o radu pa je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbio apelante sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva. Suprotno tome sud je utvrdio da je potraživanje apelanata usmjereno na isplatu naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. godinu dospjelo 31. decembra 2002. godine te da stoga, imajući u vidu odredbu člana 106. Zakona o radu, nije zastarjelo pa je u pogledu tog dijela usvojio tužbeni zahtjev apelanata.
4. Nadalje, budući da su apelanti tokom postupka isticali da je tužena priznala njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04), Općinski sud je obrazložio da niti jednom odredbom tog zakona tužena nije izričito priznala potraživanje apelanata te da se stoga donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano «da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva» kako to smatraju apelanti. Također je navedeno da ni izdavanjem uvjerenja o neisplaćenim plaćama i naknadama na ime regresa tužena nije priznala potraživanje apelanata, budući da tim uvjerenjima tužena nije tvrdila da će izvršiti isplate apelantu, ili da mu duguje konkretne iznose. Nadalje, budući da su ta potvrde na koje su se apelanti pozivali izdate po proteku roka zastarjelosti od tri godine od dana dospjelosti potraživanja, sud je zaključio da ni predmetne potvrde ne mogu imati karakter priznanja duga jer se priznanje i prekid zastare potraživanja, shodno odredbi člana 387. ZOO, može dati samo u toku zastarnog roka. Općinski sud je zaključio da ni objavljenim javnim pozivima za uposlenike bivšeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske FBiH koji do tada nisu namireni po osnovu neisplaćenih plaća za februara i mart 2001. godine i regresa za 2002. godinu, kao i spiskovima objavljenim na internetu, tužena nije prekinula zastaru potraživanja niti se taj poziv mogao smatrati odricanjem od zastarjelosti u smislu člana 366. ZOO jer u tom pozivu tužena nije bezuslovno priznala isplatu dugovanja prema apelantima. Iz navedenih razloga Općinski sud je djelimično odbio tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja a djelimično udovoljio postavljenom zahtjevu i obavezao tuženu da apelantima isplati naknadu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. godinu.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-08-000223 od 14. marta 2008. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda. Apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav žalbe. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno raspravio i razriješio materijalni prigovor zastarjelosti potraživanja kad je apelante odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za potraživanje naknada iz radnog odnosa za 1999, 2000. i 2001. godinu, budući da su ta potraživanja dospjela najkasnije do 31. decembra 2001. godine, a da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 25. oktobra 2005. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine iz člana 106. Zakona o radu. Nadalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH jer je tim samo utvrđena obaveza tužene koja je preuzela izmirenje neisplaćenih neto plaća u razdoblju od 4 godine, počevši od fiskalne 2004. godine. Istaknuto je da je Općinski sud pravilno zaključio, i obrazloženju presude za takav zaključak dao razloge, da tužena time nije priznala dug, neposredno ili posredno, da bi došlo do prekida zastarjelosti u smislu člana 387. ZOO.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svode se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je činjenično stanje pravilno utvrđeno jer ono faktički nije sporno ali smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrda i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH te da je tim prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelacione navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-
884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovimi objavljeni na internetu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, ne mogu smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-884/07.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović