Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/08 (J. Ć.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-115/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, , na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-115/08, rješavajući apelaciju Jadranke Ćirković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Ćirković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-184/05 od 13. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Ćirković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 14. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-184/05 od 13. novembra 2007. godine.
2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) rješenjem broj od 23/6-372-P-2471/98 od 26. februara 2003. godine odbila je apelanticin zahtjev, kao sunosioca stanarskog prava, za vraćanje u posjed stana u ulici Kemala Kapetanovića broj 30/4, Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kom je nosilac stanarskog prava bio apelanticin suprug. Rješenjem Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za stambene poslove) broj 27/02-23-3973/03 od 18. februara 2004. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena na prvostepeno rješenje.
3. Presudom Kantonalnog suda broj U-184/05 od 13. novembra 2007. godine odbijena je apelanticina tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva za stambene poslove kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda broj U-
83/03 ističući da je član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u skladu sa članom II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da činjenica da je apelanticin suprug eventualno zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, sama po sebi, ne daje mu pravo na njegov povrat. Naime, u postupku je utvrđeno kao nesporno da je, nakon 14. decembra 1995. godine pa do svoje smrti, apelanticin suprug ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, na njega se jedino mogla primijeniti odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a kojom je regulisano da nosilac stanarskog prava koji je zaključio pravno obavezujući kupoprodajni ugovor iz člana 39. stav 1. navedenog zakona, a koji je, nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, te koji nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije BiH, u skladu sa članom 18. navedenog zakona. U vezi sa navedenim, zaključeno je da bi apelantici pripadalo pravo na povrat stana jedino u situaciji da je njen suprug zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, da nije ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 14. decembra 1995. godine, te da nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. U prilog ovom zaključku, Kantonalni sud je istakao i stanovište Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) u predmetu broj CH/03/14442. U navedenoj odluci istaknuto je da postoji više kategorija nosilaca stanarskog prava na vojnim stanovima koji ne mogu ostvariti pravo na njihov povrat. Pri tom, Komisija je istakla da ovim licima pripada pravo na naknadu, u smislu člana
18. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, uz ispunjenje i ostalih zakonom propisanih uslova, ali ne i pravo da se na osnovu zaključenih ugovora o kuporodaji uknjiže kao vlasnici stanova. Nadalje, ukazano je i na odluku Komisije u predmetu broj CH/98/874 u kojoj je istaknuto da vlasnici bivših JNA stanova koji su ostali u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 14. decembra 1995. godine ne mogu tražiti isti tretman kao i ostali građani u pogledu ostvarivanja svojih prava, jer su time pokazali nelojalnost prema vlastitoj državi. Na temelju navedenog Komisija je zaključila da je pravo na nepotpunu tržišnu naknadu imovine „nelojalnih građana“ proporcionalno jakom interesu države. Najzad, ukazano je da nije opravdano tretirati na isti način kategorije nelojalnih i lojalnih građana (st. 2. i 3. člana 39e.). Apelanticini navodi da ona kao sunosilac stanarskog prava ispunjava zakonske uslove za povrat u posjed predmetnog stana nisu mogli biti prihvaćeni. Naime, za primjenu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima isključivo je relevantan status nosioca stanarskog prava – aktivnog vojnog lica, dok drugi članovi njegovog domaćinstva, pa i bračni drug (u konkretnom slučaju, razvedeni) ne mogu imati više prava od samog nosioca stanarskog prava. Naime, prava drugih članova porodičnog domaćinstva, pa i bračnog druga, akcesorne su prirode i zavise od prava nosioca stanarskog prava. S obzirom na nespornu činjenicu da je apelanticin suprug nakon 14. decembra 1995. godine pa do svoje smrti 30. decembra 1999. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, zaključeno je da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom koje štiti član 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.
f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantici se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim ističe da je Kantonalni sud zaključio da nema pravo na povrat stana kao supruga nosica stanarskog prava koji je ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 14. decembra 1995. godine. Međutim, apelantica ističe da je njen suprug napustio stan i Sarajevo u aprilu 1992. godine i otišao u Beograd, a da su u stanu koji je već bio otkupljen, ostali sin i ona. U predmetnom stanu je živila do kraja 1992. godine kada je sa sinom izbjegla u Njemačku. Nadalje, apelantica ističe da se 14. avgusta 1996. godine razvela od supruga (presuda broj P-45/96), te da je podnijela zahtjev za povrat stana 8. decembra 1998. godine. S obzirom da njen bivši suprug nije podnio zahtjev za povrat stana, Kantonalni sud je pogrešno konstatovao da ona crpi sva svoja prava, kao sunosilac stanarskog prava, iz prava nosica stanarskog prava. Po njenom mišljenju, suprug je samo nominalno bio određen za nosica stanarskog prava jer je stan bio dodjeljen porodici, a koju je njen suprug, kao i stan, napustio u aprilu 1992. godine. Apelantica smatra da je njenu tužbu sud trebao cijeniti s obzirom da je podnesena od sunosioca stanarskog prava, koji je u pravima i obavezama izjednačen sa nosiocem stanarskog prava. Tumačenje Kantonalnog suda očigledno je na štetu prava bivšeg člana porodičnog domaćinstva, tj. sunosioca stanarskog prava, jer se dovodi u neravnopravan položaj sa nosiocem stanarskog prava, a što po njenom mišljenju, ukazuje na nejednakost pred zakonom, zbog čega joj se osporava pravo na dom, jer ona nema drugog stana ili drugu imovinu koja bi predstavljalo njen dom. Odbijanjem njenog zahtjeva za povrat stana, apelantica smatra da su povrijeđene i odredbe o «slobodnom povratku izbjeglica iz Dejtonskog mirovnog sporazuma», te pravo na imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelantice da joj je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci AP 2837/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 15. januara 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o istim pitanjima koja su pokrenuta i predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da osporene odluke ne krše ni pravo na imovinu, ni pravo na poštivanje doma, jer je miješanje u oba prava zakonito i predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, kao i da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti, odnosno da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu». Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je ponovo ukazao da je ranije utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 29/03).
8. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelanticin suprug, kao nosilac stanarskog prava, nije ispunio uslove za povrat stana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a na temelju čega je zaključeno da i apelantica, kao sunosilac stanarskog prava dijeli zakonsku sudbinu nosioca stanarskog prava. Pri tom, činjenica da se apelantica razvela od svog supruga, kao i da on, nije podnosio zahtjev za povrat predmetnog stana, nisu relevantni u smislu uslova koji su propisani navedenom zakonskom odredbom. S obzirom da se i u konkretnom slučaju pokreću ista pitanja o kojim je već odlučivao u odluci broj AP 2837/06, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelantice o povredi prava na dom i prava na imovinu, nego se u odnosu na povredu tih prava poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović