Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-257/08 (D. H.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-257/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, , na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-257/08, rješavajući apelaciju Drage Hrnjkaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Hrnjkaša podnesena protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000598 od 25. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-821/04 od 25. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-
852/00 od 29. septembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Hrnjkaš (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je, 21. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000598 od 25. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-821/04 od 25. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-852/00 od 29. septembra 2003. godine.
2. Apelant je 9. septembra 1993. godine sa H.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključio ugovor o zakupu, po kojem je tuženom predao na korišćenje, u svrhu stanovanja, porodičnu stambenu zgradu, njegovo vlasništvo, u Bugojnu, zajedno sa svim stvarima, uz obavezu tuženog da ih koristi i čuva do povratka apelanta. Tuženi je apelantovu porodičnu kuću koristio sve do njegovog povratka u Donji Vakuf, te suprotno ugovorenoj obavezi, odnio sve stvari i opremu iz apelantove kuće.
3. Apelant je 4. decembra 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete u iznosu od 54.350,00 KM. Uz tužbu je priložio ugovor o zakupu, te zapisnik koji je činio njegov sastavni dio, a iz kojeg je vidljivo da je kuća bila opremljena u vrijeme njenog preuzimanja od strane tuženog.
4. Općinski sud je presudom broj P-852/00 od 29. septembra 2003. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. U obrazloženju presude je istaknuto da članom 376. Zakona o obligacionim odnosima propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjevaju za 3 godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje ju je pričinilo. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 4. decembra 2000. godine, a apelant, saslušan u svojstvu parnične stranke, je izjavio da je u Bugojno prvi put došao 1997. godine, da ga je tom prilikom njegov punomoćnik obavijestio da tuženi više ne stanuje u njegovoj kući, te da je tuženi odnio sve stvari iz njegove kuće. Nadalje, apelant je izjavio i da je 1997. godine upoznao i lice kojem je njegova kuća dodjeljena na privremeno korišćenje, te da mu je i ova osoba potvrdila da je tuženi odnio sve stvari, a njemu ostavio samo ponešto. Na temelju ovakvog apelantovog iskaza, zaključeno je da je za nastalu štetu i lice koje ju je prouzrokovalo saznao u toku 1997. godine, a tužbu je podnio tek 4. decembra 2000. godine, na temelju čega je zaključeno da je opravdan prigovor tuženog da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja jer je protekao rok od 3 godine od dana saznanja za štetu i lice koje je prouzrokovalo. U prilog ovom istaknuto je da je apelant u zahtjevu za povrat kuće koji je podnio 30. aprila 1998. godine naveo da njegovu kuću koristi izbjeglica iz Prozora, a iz čega proizilazi da je u to vrijeme već znao da tuženi više ne koristi njegovu kuću. Također, u toku postupka apelant nije predočio dokaz da je podnio krivičnu prijavu protiv tuženog, pa se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravila o rokovima zastare kod potraživanja naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela.
5. Kantonalni sud je presudom broj Gž-821/04 od 25. januara 2006. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu kojom je u cijelosti odbijen njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude je istaknuto je se apelant neosnovano pozvao na primjenu instituta neosnovanog obogaćenja iz člana 210. do 219. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, na ovaj institut apelant se pozvao tek u žalbi, u kojoj nije osporio da je u prvostepenom postupku tužbeni zahtjev glasio na naknadu štete, odnosno da je nastupila zastarjelost potraživanja. Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom stranaka u postupku, ali da može odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, čak i kad bi se prihvatilo da je po prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu trebalo raspraviti da li je došlo do sticanja bez osnova, ipak bi došlo do zastare potraživanja. Ovo iz razloga što iz uvjerenja Opštine Donji Vakuf od 24. jula 2002. godine proizilazi da je tuženi apelantove nekretnine napustio u oktobru 1995. godine, te da je od tog mjeseca koristio stan u Donjem Vakufu kao privremeni korisnik. Na ovakav zaključak upućuju i izjave svjedoka koji su u postupku saslušani. Na temelju navedenog, zaključeno je da je tuženi apelantove stvari odnio u oktobru 1995. godine. S obzirom da rok zastare u slučaju neosnovanog obogaćena iznosi 5 godina, on se imao računati od oktobra 1995. godine, a tužba je podnesena 4. decembra 2000. godine, pa je zaključeno da je i zastrani rok koji se primjenjuje kod instituta neosnovanog obogaćenja također protekao. Kantonalni sud je zaključio da se prvostepeni sud o ovom nije mogao ni izjašnjavati jer je, u skladu sa članom 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prvo potrebno tražiti vraćanje stvari, a tek ako to nije moguće, zahtjevati vrijednost istih, tj. naknadu štete, a iz spisa se ne može zaključiti da je apelant precizirao tužbeni zahtjev u smislu člana 210. stav 1. i 2. Zakona o obligaionim odnosima. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio u granicama postavljenog zahtjeva za naknadu štete, a ne po osnovu sticanja bez osnova, te pri tom dao jasne i obrazložene razloge i pravilno primijenio materijalno pravo.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000598 od 25. oktobra 2007. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da se revizioni navod da je drugostepeni sud na osnovu uvjerenja opštine Donji Vakuf od 24. jula 2002. godine pogrešno utvrdio da je tuženi njegovu kuću napustio u oktobru 1995. godine, a ne u julu 1996. godine kako su potvrdili saslušani svjedoci, nije mogao prihvatiti jer se radi o prigovoru činjenične prirode. Ovakav zaključak utemeljen je na članu 367. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje na konkretni slučaj, a po kom reviziju nije moguće izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Po ocijeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je, bez obzira na pravni osnov na kom je apelant zasnovao tužbeni zahtjev, nastupio zastarni rok. Najzad, Vrhovni sud je istakao da sve razloge koje je pobrojao drugostepeni sud u potpunosti prihvata kao pravilne. Pri tom, drugostepeni sud se pravilno pozvao na uvjerenje opštine Donji Vakuf, koje je izdato na temelju službene evidencije koja se vodi u skladu sa zakonom i ima karakter javne isprave koja, shodno članu 214. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku dokazuje istinitost onog što se njome potvrđuje, a apelant nije, u smislu stava 3. istog člana dokazao da su u navedenoj javnoj ispravi neistinito ustanovljene činjenice, niti da je isprava nepravilno sastavljena.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan stav da je njegovo potraživanje zastarjelo, jer iz stanja spisa proizilazi da je dokazivao da nije prošao opšti rok zastare od 5 godina. Po mišljenju apelanta pravo na imovinu mu je povrijeđeno zbog pogrešne primjene člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima jer je dokazao da mu je tuženi stvari odnio nakon završetka rata. Na drugoj strani, tuženi se branio jedino prigovorom zastare potraživanja i time ga onemogućio u ostvarivanju naknade za otuđene stvari.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Prema navodima iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se iz obrazloženja zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da apelant ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović