Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2719/09 (A. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Zahtjev za puštanje iz pritvora
- Zakonito hapšenje - općenito
- Apelacija preuranjena
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2719/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-2719/09, rješavajući apelaciju Asima Kučevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 14., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kučevića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-09-
000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine u odnosu na član 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Hodžića i Radenka Bogdanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine u odnosu na član II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te član 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kučevića, Hasana
Hodžića i Radenka Bogdanovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine u odnosu na član II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , te član 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kučevića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-09-
000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine u odnosu na član
II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kučevića, Hasana
Hodžića i Radenka Bogdanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine u odnosu na član II /3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što jepreuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Asim Kučević (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Hasan Hodžić (u daljnjem tesktu: drugoapelant) i Radenko Bogdanović (u daljnem tekstu: trećeapelant) iz Tuzle, a koje zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnijeli su, 26. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine kojim je odlučeno o produženju pritvora. Nadalje, apelanti osporavaju i rješenje Općinskog suda broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine kojim je odbijen njihov prijedlog za ukidanje pritvora.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 30. jula 2009. godine apelantima je produžen pritvor za 2 mjeseca zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) iz razloga propisanih članom 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku), tako da je po ovom rješenju pritvor mogao trajati najduže do 30. septembra 2009. godine.
3. Odlučujući po žalbama apelanata Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Kž-09-000132 od 6. avgusta 2009. godine ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona, tako i u odnosu na činjenice iz kojih proizilaze dokazi o preduzetim istražnim radnjama u proteklih mjesec dana, te radnjama koje se namjeravaju provesti u narednom periodu. Najzad, istaknuto je da se žalbama apelanata osnovano ukazuje da je prvostepni sud izašao izvan obima prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku.
4. U ponovnom postupku, rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine apelantima je, zajedno sa ostalim osumnjičenim, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), produžen pritvor za dva mjeseca zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona, a na osnovu člana 146. stav 1. b). Zakona o krivičnom postupku. U obrazloženju rješenja sud je istako da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva osnovan, te da iz spisa proizilazi da postoje osnovi sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, utvrđeno je kao nesporno da je 28. juna 2009. godine oko 00,20 sati u Tuzli, u centru grada, došlo do oružanog sukoba između dvije grupe osoba u kom su i jedna i druga upotrebile vatreno oružje. Osnovi sumnje da su apelanti bili u grupi koja je pucala na drugu grupu proizilaze iz iskaza svjedoka policajca koji je kritične večeri izašao na intervenciju povodom spornog događaja. Prema datom iskazu, svjedok je na licu mjesta, neposredno posle pucnjave, zatekao grupu u kojoj su se nalazili i apelanti, sva zatečena lica su imala pištolje u rukama koje su počeli kriti ispod majica, stavljajući ih za pojas pantalona. Iskaz svjedoka policajca sud je ocijenio kao ključan za zaključak da postoje osnovi sumnje da su lica zatečena na licu mjesta, uključujući i apelante, upotrijebila kritične večeri pištolje koje su imali kod sebe, a koje je svjedok policajac vidio na licu mjesta, odmah nakon pucnjave. U pogledu postojanja uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku, sud je ocijenio da postoji osnovana bojazan da će apelanti boravkom na slobodi uništiti tragove važne za krivični postupak. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da oružje iz kog je pucano kritične prilike od strane osumnjičenih, uključujući i apelante, nije pronađeno, a što upućuje na zaključak da je sakriveno i da je ovim licima poznato gdje se nalazi. Svi osumnjičeni, uključujući i apelante, lišeni su slobode dva dana nakon kritičnog događaja, a što je predstavljalo dovoljno vremena da se oružje upotrebljeno kritične večeri od strane osumnjičenih sakrije, sa namjerom da isto ne bude otkriveno od strane ovlaštenih lica i dato na vještačenje, a kako bi se utvrdilo da li je bilo upotrebljeno za vršenje navedenih krivičnih djela. U vezi sa navodima iz drugostepenog rješenja da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge u odnosu na činjenice iz kojih proizilaze dokazi o preduzetim istražnim radnjama u proteklih mjesec dana i radnjama koje se imaju preduzeti u nardnom periodu, zaključeno je da je Kantonalno tužilaštvo dužno postupati u ovakvom, pritvorskom, predmetu sa naročitom hitnošću i da sud ne može uticati na tok istrage i preduzimanje istražnih radnji.
5. Odlučujući po žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine žalbe odbio kao nesonovane. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je prvoapelant u žalbi prvostepeno rješenje pobijao «zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i Evropske konvencije», jer je sudija Brković Sadija, član vijeća, napuštala sjednicu vijeća za vrijeme očitavanja advokata jednog od osumnjičenih o pritvoru, pa je vijeće u tim intervalima radilo u nepropisnom sastavu. Nadalje, u žalbi je istaknuto da iskaz svjedoka policajca ne može biti uporište za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant iz pištolja pucao, jer to ne potvrđuje nalaz parafinske rukavice uzete sa obje šake apelanta, te da dokazi koje je Kantonalno tužilaštvo izvelo ne ukazuju da je apelant pokušao da sakrije ili uništi dokaze važne za krivični postupak. U žalbi koju su podnijeli sva trojica apelanata, prvostepeno rješenje je pobijano zbog bitne povrede odredaba krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U razlozima ove žalbe apelanti su isticali da u osporenom rješenju nije utvrđena osnovana sumnja da su počinili krivično djelo za koje se terete, a koje se može izvršiti samo pucanjem iz vatrenog oružja, na što ne upućuje niti jedan dokaz u dosadašnjem toku istrage, kao i da Kantonalno tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi ukazao da postoje naročite okolnosti koje utiču na bojazan da će apelanti, boravkom na slobodi, na bilo koji način ometati vođenje krivičnog postupka u smislu odredbi člana 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku. Kantonalni sud je, kao i Općinski sud, ocijenio da izjava svjedoka policajca potvrđuje osnove sumnje da su apelanti, kritičnog događaja, upotrebili pištolje koje su imali kod sebe, te tako počinili krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona, a čime je ispunjen opšti uslov za produženje pritvora prema apelantima. Nadalje, u pogledu postojanja uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku, Kantonalni sud se saglasio sa ocjenom Općinskog suda u pogledu njihovog postojanja. Sud je ovakvu ocjenu zasnovao na činjenici da prema podacima iz spisa proizilazi da oružje koje su svi osumnjičeni, uključujući i apelante, imali kod sebe kritičnog događaja nije pronađeno, da su svi osumnjičeni lišeni slobode dva dana nakon kritičnog događaja, te da su u tom vremenskom periodu imali dovoljno vremena da ga sakriju, da znaju gdje se nalazi, te ga tako učine nedostupnim ovlaštenim licima s ciljem da izbjegnu vještačenje oružja, a kako bi se utvrdilo da li su ista korištena pri izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Najzad, sud je ocijenio irelevantnim žalbene navode da dokazi provedeni u toku istrage ne upućuju na to da su osumnjičeni, uključujući i apelante, učinili krivično djelo za koje se terete iz razloga što se pritvor određuje prema osnovanoj sumnji da je određena osoba učinila krivično djelo, a ne prema karakteru dokaza koji se ocjenjuju po okončanju dokaznog postupka, odnosno glavnog pretresa, a ne pri odlučivanju o pritvoru.
6. Općinski sud je rješenjem broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine odbio prijedlog apelanta za ukidanje pritvora određenog rješenjem od ovog suda broj 032-0-Kv-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Općinski sud svoju odluku zasnovao na članu 150. Zakona o krivičnom postupku kojim je regulisano da sudija za prethodni postupak može, prije isteka roka trajanja pritvora, rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Nadalje, od Kantonalnog tužilaštva je dostavljeno izjašnjenje na prijedlog apelanata o ukidanju pritvora, koje se usprotivilo ukidanju pritvora, ističući da razlozi za određivanje pritvora nisu prestali da postoje. Sudija za prethodni postupak je, na temelju uvida u spis Kantonalnog tužilaštva Kt-1422/09, zaključio da istraga još uvijek nije okončana, a da se do sada prikupljeni dokazi, kao i nalaz balističkog vještačenja od 3. avgusta 2009. godine, ne mogu cijeniti pojedinačno već samo u uzajamnoj vezi, a kako je i učinjeno i u prvostepenom i drugostepenom rješenju o produženju pritvora, odnosno kako je postupio i sudija za prethodni postupak prilikom razmatranja prijedloga za ukidanje pritvora. Nadalje, istaknuto je da je apelantima pritvor određen iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku, a da oružje iz kog je pucano kritične prilike nije pronađeno, iz čega proizilazi zaključak da je sakriveno. S obzirom da su apelanti lišeni slobode dva dana nakon kritičnog događaja, imali su dovoljno vremena da oružje skriju sa namjerom da ne bude pronađeno, a kako ne bi bilo poslato na vještačenje. Iz nalaza o balističkom vještačenju koji je dostavljen uz prijedlog za ukidanje pritvora jasno proizilazi da se ovaj nalaz odnosi samo na one predmete koji su dostavljeni na vještačenje i koji su u dosadašnjem toku istrage pronađeni. Najzad, istaknuto je da svi predmeti značajni za rješenje ove krivične stvari još uvijek nisu pronađeni i da istraga još uvijek traje.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je sud u osporenim odlukama postupao samo na osnovu pretpostavki da i dalje postoji osnovana sumnja i razlozi iz člana 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku, te da razlozi za produženje pritvora nisu individualizirani i potkrepljeni valjanim razlozima koji bi objektivno ukazali na to da i dalje za svakog od apelanata postoje oba uslova za određivanje pritvora. Apelanti smatraju da žalba na rješenje Općinskog suda “nije imala efektivnu djelotvornost u svrhu zaštite slobode apelanata” jer je Kantonalni sud žalbu odbio. Po apelantima isto vrijedi i u odnosu na prijedlog za ukidanje pritvora, jer je i on odbijen. Nadalje, apelanti ističu da je rješenje Kantonalnog suda posebno karakteristično jer je sudija izvjestilac u vijeću koje je ukinulo rješenje Općinskog suda od 30. jula 2009. godine, bio samo član u vijeću istog suda koje je rješenje Općinskog suda od 7. avgusta 2009. godne potvrdilo, mada je u žalbi insistirano da odlučuje isto vijeće koje je ukinulo rješenje od 30. jula 2009. godine, pa da je nejasno zašto je promijenjen sudija izvjestilac. U vezi s ovim navodima apelanti zaključuju da ne bi došlo do propusta Kantonalnog suda da analizira sve elemente žalbe u kojoj su u pogledu svakog od apelanta izneseni individualizirani razlozi zbog kojih određivanje pritvora nije zakonito da u vijeću koje je po žalbi odlučivalo nije promijenjen sudija izvjestilac. U prilog tvrdnji da je rješenje Općinskog suda paušalno apelanti su istakli primjer jednog osumnjičenog kome je pritvor ukinut i pušten je na slobodu, iako je pritvor prema njemu bio određen iz istih osnova i razloga kao i prema apelantima, odnosno pritvor je i njemu bio određen na temelju istih dokaza kao i u pogledu apelanata. Iste dokaze je sud imao na raspolaganju i kada je odlučivao o ukidanju pritvora ovom osumnjičenom, a koji je i sam potvrdio da je bio na mjestu pucanja i kog je, također, ovlašteno službeno lice prepoznalo, te potvrdilo da je i u njegovim rukama vidio pištolj. Nadalje, apelanti smatraju da je Kantonalni sud u potpunosti zanemario nalaz balističkog vještačenja, kao novi dokaz, iz kog proizilazi da su na mjestu pucanja upotrebljena tri vatrena oružja od tri osobe, te kada se ovaj dokaz dovede u vezu sa ostalim dokazima jasno je da ne postoji sumnja da su oni pucali iz vatrenog oružja, jer „raspoloživi dokazi izvan svake razumne sumnje to isključuju“. Međutim, iako su apelanti na sve ovo izričito ukazivali u žalbi, Kantonalni sud se o ovim navodima uopšte nije izjasnio. U pogledu rješenja kojim je odbijen njihov prijedlog za ukidanje pritvora apelanti ističu da je sudija za prethodni postupak propustio da zakaže ročište i da pozove stranke, a kako to član 145 stav 5. Zakona o krivičnom postupku izričito nalaže, ali je ipak donio rješenje, i ako je stav 2. člana 150. Zakona o krivičnom postupku brisan izmijenama i dopunama ovog zakona od 12. februara 2009. godine. Zbog ignorisanje “oružja odbrane” oličenog u novom dokazu-nalazu balističkog vještačenja u rješenju od 14. avgusta 2009. godine i rješenju od 20. avgusta 2009. godine, apelanti smatraju da im je povrijeđen i član 6. Evropske konvencije, koji je u ovom dijelu primjenjiv i na istražni postupak. Dopustivost prima faciae
- Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenje Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine
8. Drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-
000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenjem Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine prije svega povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Nadalje, prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je ovim rješenjima povrijeđen i član 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije. Najzad, prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine također povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te član 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U pogledu navoda iz apelacije drugoapelanta i trećeapelanta, u odnosu na rješenje Kantonalnog suda i Općinskog suda o produženju pritvora, Ustavni sud primjećuje da se radi o osobama lišenim slobode koje se nalaze se u pritvoru na temelju osporenih rješenja, a zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
12. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). U konkretnom slučaju, drugoapelantu i trećeapelantu pritvor je određen po prijedlogu tužioca, a zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela u povodu kojih je nadležno tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage 29. juna 2009. godine. Iz obrazloženja osporenih rješenja Kantonalnog i Općinskog suda o produženju pritvora proizilazi da su postupajući sudovi prije svega cijenili ispunjenost opšteg zakonskog uslova za određivanje pritvora, odnosno postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je na temelju izjave svjedoka policijaca, utvrđeno da su drugoapelant i trećeapalent, zajedno sa ostalim osumnjičenim, zatečeni na mjestu obračuna dvije naoružane grupe, sa pištoljima u ruci, a na temelju čega su postupajući sudovi zaključili da postoje osnovi sumnje da su i drugoapelant i trećeapelant učestvovali u pucnjavi, odnosno da su zajedno sa ostalim osumnjičenim počinili krivična djela u povodu kojih je ovlašteno tužilaštvo donijelo nalog o sprovođenju istrage. Na temelju ovako utvrđenih nespornih činjenica, sudovi su odlučili o produženju pritvora drugoapelantu i trećeapelantu. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi cijenili i ispunjenost uslova iz člana 146. stav 1.b) Zakona o krivičnom postupku. U pogledu postojanja ovog zakonskog uslova utvrđeno je da oružje korišteno u oružanom obračunu nije pronađeno, a što ukazuje da je sakriveno, te da drugoapelant i trećeapelant, kao i ostali osumnjičeni, znaju gdje se nalazi. U vezi s tim sud je cijenio i činjenicu da su drugoapelant i trećeapelant uhapšeni dva dana nakon kritičnog događaja, odnosno da su imali dovoljno vremena da oružje sakriju kako ne bi bilo otkriveno od ovlaštenih lica i poslato na vještačenje. Na temelju navednog, sudovi su zaključili da postoji osnovana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu, mogli uništili tragove važne za krivični postupak pa je u skladu s tim i utvrđeno da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku. U pogledu tvrdnji apelanta da razlozi za određivanje pritvora nisu individualizirani, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi u odnosu na svako od lica, uključujući i apelante, prema kojem je pritvor određen, pojedinačno cijenili postojanje razloga za produženje pritvora, te u vezi s tim dali jasna i precizna objašnjenja, odnosno pozvali se na relevantne zakonske odredbe na kojim su zasnovali svoju odluku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i uvjerljive razloge na temelju kojih su zaključili da postoje osnovi sumnje da su drugoapelant i trećeapelant počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da postoji bojazan da će, u slučaju puštanja na slobodu, uništiti tragove važene za krivični postupak. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje su drugoapelant i trećeapelant podnijeli apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navodi, tj. apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
13. Nadalje, prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine, te rješenjem Općinskog suda broj 032-0-
KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine o produženju pritvora povrijeđen i član 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije. Apelanti prije svega ističu da njihova žalba na rješenje Općinskog suda nije bila efektivan pravni lijek jer je odlukom Kantonalnog suda odbijena. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelanti bili zadovoljni, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije. Navodi iz apelacije da bi odluka po žalbi Kantonalnog suda bila drugačija da je o njoj odlučivalo vijeće u nepromijenjenom sastavu, a koje je odlučivalo po prethodnoj žalbi kada je rješenje Općinskog suda o produženju pritvora bilo ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nisu posebno potkrepljeni i obrazloženi, a da bi se moglo zaključiti na koji način je ova činjenica uticala na pravo apelanta na efektivan pravni lijek. -Rješenje Općinskog suda broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine
14. Nadalje, prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je pravo iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije povrijeđeno i rješenjem Općinskog suda kojim je njihov prijedlog za ukidanje pritvora odbijen. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud svoju odluku zasnovao na izjašnjenju Kantonalnog tužilaštva o prijedlogu za ukidanje pritvora, te na temelju uvida u spis ovog tužilaštva, a na osnovu čega je zaključilo da je istraga još u toku, da nije pronađeno svo oružje korišteno u oružanom obračunu, pa da i dalje postoje razlozi utvrđeni članom 146. stav 1. b) Zakona o krivičnom postupku, a zbog kojih je svoj trojici apelanata pritvor određen. U pogledu tvrdnji apelanta da iz nalaza o obavljenom balističkom vještačenju, a u vezi sa ostalim prikupljenim dokazima, proizilazi „izvan svake razumne sumnje“ da oni nisu pucali kritične prilike, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenog rješenja jasno istaknuto da se nalaz balističkog vještačenja odnosi na oružja koja su u dosadašnjem toku istrage pronađena, a ne na sva oružja koja su kritične prilike korištena. Najzad, u pogledu tvrdnji apelanta da je Općinski sud propustio da u skladu sa članom 145. stav 5. Zakona o krivičnom postupku održi ročište na koje će pozvati tužioca i apelanta da bi raspravio o prijedlogu za ukidanje pritvora, Ustavni sud primjećuje da ovakva obaveza za sud, shodno citiranoj odredbi, postoji kada se radi o prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama. U konkretnom slučaju, prijedlog za ukidanje pritvora je bio zasnovan na nalazu balističkog vještačenja, na koji su se apelanti pozivali i u žalbi na rješenje o produženju pritvora od 7. avgusta 2009. godine ističući da provedeni dokazi tokom istrage ne upućuju na zaključak da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Nadalje, Kantonalni sud, je odlučujući po žalbi, istakao da se pritvor određuje na temelju osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo, a ne prema karakteru krivično-pravnih dokaza koji se ocjenjuju po okončanju dokaznog postupka, odnosno glavnog pretresa. Shodno navedenom, sudija za prethodni postupak Općinskog suda je, ističući navedeno i u obrazloženju rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora, u skladu sa članom 150. Zakona o krivičnom postupku, donio osporeno rješenje, a s obzirom da nalaz balističkog vještačenja, nije predstavljao novu činjenicu u smislu člana 145. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, shodno čemu bi imao obavezu da u povodu prijedloga apelanata održi ročište na koje će pozvati tužioca i apelante i raspraviti prijedlog za ukidanje pritvora. Najzad, ni član 145. stav 5., kao ni član 150. Zakona o krivičnom postupku ne zabranjuju licu protiv kog je pritvor određen da podnosi prijedlog za ukidanje pritvora neograničeni broj puta. U konkretnom slučaju, a pošto se prijedlog nije zasnivao na novim činjenicama, Općinski sud je donio rješenje na temelju člana 150. Zakona o krivičnom postupku, u skladu s kojim ima ovlaštenje da u toku istrage, a prije isteka trajanja pritvora može rješenjem ukinuti pritvor. Protiv ovog rješenja donesenog bilo na temelju člana 150. ili člana 145. stav 5. Zakona o krivičnom postupku nije propisana mogućnost izjavljivanja žalbe za osumnjičenog odnosno optuženog čiji je prijedlog za ukidanje pritvora odbijen. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu u odnosu na povredu prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije očigledno neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
16. Prvooapelant smatra da mu je rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenjem Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
18. Ustavni sud zapaža da je prvoapelant, prije podnošenja ove apelacije 26. avgusta 2009. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu 21. avgusta 2009. godine protiv rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda broj 032-0-KV-09-
000 575 od 7. avgusta 2009. godine, a zbog povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a u kojoj je zatražio i izdavanje privremene mjere. U povodu ove apelacije Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2699/09 od 8. septembra 2009. godine kojim je odbio zahtjev provoapelanta za izdavanje privremene mjere. Nadalje, Ustavni sud je donio i Odluku o dopustivosti broj AP-2699/09 od 11. februara 2010. godine kojom je utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, odnosno da je preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
19. S obzirom da prvoapelant i predmetnom apelaciju u odnosu na osporena rješenje Kantonalnog i Općinskog suda pokreće ista pitanja, o kojim je Ustavni sud već odlučio u Odluci broj AP-2699/09, te da iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji u ovom dijelu ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 6. odlučio kao u izreci ove odluke. Preuranjenost
20. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da su im je rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine, rješenjem Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine i rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kpp-09-000 630 od 20. avgusta 2009. godine, povrijeđena i prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te iz člana 7. Evropske konvencije.
21. Pri ispitivanju dopustivosti ovog djela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena
22. Ustavni sud prije svega podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
23. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su donesena procesna rješenja kojim je apelantima produžen pritvor, odnosno kojim je odbijen njihov prijedlog za ukidanje pritvora. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
24. U vezi sa navodima iz apelacije o povredi prava garantovanih članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na ranije zauzeti stav da se na pitanje da li će apelanti biti oglašeni krivim za određeno krivično djelo i kakva će im sankcija biti izrečena, koji će zakon biti primijenjen, te da li je u presudama poštovan princip iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, se ne može odgovoriti dok je postupak još u toku, odnosno dok ne bude pravosnažno okončan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1129/06 od 13. juna 2006. godine, stav 7. dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. U konkretnom slučaju postupci protiv apelanata još nisu pravosnažno okončani, već su u toku pred Općinskim sudom kao prvostepenim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
26. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović