Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-28/08 (B. J.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-28/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, , na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-28/08, rješavajući apelaciju Borislava Jankovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Jankovića, Slavke Janković, Milanke Janković i Dražena Jankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-07-00186 od 23. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-P-06-000-901 od 22. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Janković (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Slavka Janković (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), Milanka Janković (u daljnjem tekstu: trećeapelantica) i Dražen Janković (u daljnjem tekstu: četvrtoapelant) iz Prnjavora, a koje zastupa Advokatska kancelarija Desimir i Velimir Kevec iz Banja Luke, podnijeli su, 4. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-00186 od 23. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000-901 od 22. juna 2007. godine.

2. Apelanti su 23. decembra 1999. godine podnijeli tužbu protiv „Krajina Kopaonik osiguranja“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Presudom Osnovnog suda broj P-

9638/99 od 31. januara 2002. godine tužbeni zahtjev apelanta da se tužena obaveže da im na ime naknade nematerijalne štete po štetnom događaju od 11. decembra 1998. godine, a kojom prilikom je u saobraćajnoj nesreći smrtno stradala njihova kći odnosno sestra, isplati na ime duševnih bolova zbog smrti bliske osobe ukupan iznos od 4.000,00 KM je odbijen. Presudom Okružnog suda broj Gž-

574/03 od 10. aprila 2006. godine ukinuta je navedena presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje.

3. Apelanti su 16. juna 2006. godine uredili tužbeni zahtjev tako što su predložili da se tužena obaveže da isplati prvoapelantu naknadu štete u ukupnom iznosu od 7.280,00 KM, odnosno na ime nematerijalne štete zbog smrti kćerke iznos od 4.480,00 KM, te na ime materijalne štete, troškova sahrane i podizanja spomenika, iznos od 2.800,00 KM, drugoapelantici, na ime nematerijalne štete, a po istom osnovu, iznos od 4.480,00 KM, te najzad trećeapelantici i četvrtoapelantu, sestri i bratu nastradale, po istom osnovu iznos od po 2.800,00 KM.

4. U ponovnom postupku Osnovni sud je presudom broj 071-0-P-06-000-901 od 22. juna 2007. godine djelimično uvažio uređeni tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženu da na ime naknade nematerijalne štete drugoapelantici, trećeapelantici i četvrtoapelantu isplati iznos od 3.000,00 KM, odnosno iznose od po 500,00 KM, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan. Tužbeni zahtjev prvoapelanta da mu tuženi isplati naknadu nematerijalne štete za duševne bolove i materijalnu štetu na ime troškova sahrane i izgradnje spomenika poginuloj kćerki je odbijen. Najzad, tužena je obavezana da apelantima isplati troškove postupka u iznosu označenom u izreci presude. Na temelju provedenih dokaza, kao nesporno je utvrđeno da je kći odnosno sestra apelanta smrtno stradala, na mjestu suvozača u automobilu kojim je upravljao D.S. u saobraćajnoj nesreći koju je on uzrokovao. Protiv D.S. je vođen krivični postupak i oglašen je krivim, te mu je izrečena kazna zatvora od 1 godine, uslovno na 2 godine. D. S. je sa tuženom imao zaključen ugovor o osiguranju od autoodgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, u kojem je limit osiguranja bio označen na 10.000,00 KM. Tužena je vlasniku drugog vozila koje je učestvovalo u saobraćanoj nesreći na ime naknade materijalne štete isplatila, po osnovu zaključenog vansudskog poravnanja, iznos od 4.000,00 KM 18. februara 2000. godine. Prvoapelantu je na ime naknade štete i bez zaključenog sporazuma o vansudskom poravnanju, a s obzirom na specifičan vid štete, iznos od 6.000,00 KM isplaćen 24. februara 2000. godine. Iz obrazloženja presude proizilazi da je utvrđeno da prvoapelantu i drugoapelantici kao ocu i majci na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol pripada iznos od po 8.000,00 KM, a trećeapelantici i četvrtoapelantu kao sestri i bratu, po istom osnovu, iznos od po 6.000,00 KM, odnosno ukupno, na ime nematerijalne štete, iznos od 28.000,00 KM. Nadalje, imajući u vidu da je stradala kći prvoapelanta, iako nisu predočeni dokazi, zaključeno je da je na ime troškova sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika, a u okviru visine uobičajenih troškova, prvoapelantu na ime materijalne štete, pripada iznos od 2.800,00 KM. Na temelju navedenog zaključeno je da je ukupna šteta 30.800,00 KM. Stavljanjem ovog iznosa u srazmjeru sa sumom osiguranja koja je u konkretnom slučaju iznosila 10.000,00 KM, zaključeno je da je šteta koju su apelanti pretrpjeli pokrivena sa 32,46%. S obzirom da je iznos štete bio veći od osigurane sume, to je obaveza tužene utvrđena prema srazmjeri između osigurane sume i utvrđenog iznosa štete na dan donošenja presude. Pri tom, sud je cijenio i činjenicu, a koja u postupku nije osporavana, da je prvoapelantu, prije pokretanja sudskog postupka, tužena na ime naknade štete, isplatila iznos od 6.000,00 KM zbog čega je njegov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete odbijen. Nadalje, pozivajući se na član 93. st. 2., 3. i 4. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, Osnovni sud je zaključio da, s obzirom da je istaknuto više tužbenih zahtjeva u vezi sa istim štetnim događajem, te da utvrđena šteta prelazi iznos osigurane sume, svakom od apelanata pripada srazmjeran dio naknade, tako da dosuđeni iznos ne prelazi limit obaveze tužene. Osnovni sud nije prihvatio prigovor tužene da nije znala ili mogla znati da će biti više zahtjeva za isplatu naknade štete, s obzirom da je iz zapisnika o uviđaju znala da je jedno lice smrtno stradalo, te da se, u situaciji kada je šteta nastala na licima i na stvarima, prvo nadoknađuje šteta na licima. Činjenica da je tužena isplatila 4.000,00 KM na ime naknade materijalne štete vlasniku drugog vozila ne oslobađa je od obaveze da isplati naknadu štete drugoapelantici, trećeapelantici i četvrtoapelantu do visine limita osiguranja. U konkretnom slučaju, za ocjenu granice odgovornosti tužene, kao pravno relevantnu činjenicu, a u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Srpske (Rev. broj 12/01), Osnovni sud je cijenio limit osiguranja koji je bio ugovoren u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju, a koji je u konkretnom slučaju iznosio 10.000,00 KM. Nadalje, istaknuto je da, u skladu sa članom 941. Zakona o obligacionim odnosima, tužena odgovara za štetu koja je pričinjena motornim vozilom trećem licu do visine ugovorenog iznosa osiguranja, a u skladu sa članom 154. istog zakona, štetnik odgovara za cjelokupnu štetu. U vezi s tim je zaključeno da se apelanti mogu obratiti štetniku za naknadu štete do cjelokupnog iznosa koji je veći od osigurane sume. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je zasnovao na odredbama člana 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, obuhvaćajući troškove sastava tužbe, zastupanje na 5 ročišta, pristup na ročišta na kojim nije raspravljano, uvećano za 25% paušala, te odsustvo iz kancelarije, porez i zastupanje više stranaka, te taksu na presudu, u ukupnom iznosu od 8.618,00 KM. S obzirom na uspjeh u parnici od 23,04% apelantima je dosuđen iznos od 1.985,58 KM. Ostatak zahtjeva za naknadu troškova postupka je odbijen.

5. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-07-001860 od 23. novembra 2007. godine djelimično uvažio žalbu prvoapelanta i preinačio prvostepenu presudu tako što mu je dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM. Nadalje, djelimično je uvažena i žalba tužene, pa je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu u odnosu na drugoapelanticu tako da joj je dosuđen iznos na ime naknade nematerijalne štete od 1.500,00 KM, umjesto 3.000,00 KM. Žalbe trećeapelantice i četvrtoapelanta su odbijena i u odnosu na njih prvostepena presuda je potvrđena u potvrđujućem i u odbijajućem dijelu. Najzad, rješenje o troškovima postupka u odbijajućem i dosuđujućem dijelu, sadržano u izreci prvostepene presude je potvrđeno. U obrazloženju presude je, pored ostalog istaknuto, da je prvostepeni sud pogriješio u ocijeni da je isplatom iznosa od 6.000,00 KM, izmirena sva šteta prvoapelantu. Po ocijeni Okružnog suda od navedenog iznosa svakom od apelanta pripadalo je po 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. U vezi s tim, žalba prvoapelanta je ocijenjena djelimično osnovnom, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i drugoapelantici umanjen iznos dosuđene naknade za nematerijalnu štetu. Nadalje, po ocijeni Okružnog suda prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, a na koje se u žalbama, bez navođenja u čemu se one sastoje, paušalno ukazivalo. Također, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Neprihvatljivim je ocijenjen prigovor apelanata da je visina limita osiguranja, a zbog učešća dva motorna vozila u saobraćajnoj nesreći u kojoj je stradala njihova kći odnosno sestra, 20.000,00 KM jer je takav stav suprotan odredbi člana 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Ispravnom je ocijenjena i odluka o zakonskoj zateznoj kamati, jer je u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima dosuđena od dana presuđenja pa do isplate. Isti stav je zauzet i u pogledu rješenja o troškovima postupka, koje je po ocijeni Okružnog suda pravilno zasnovano na odredbama člana 386. stav 1. i 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim je istaknuto da zbog iscrpljenog limita osiguranja, apelanti nisu uspjeli sa žalbom. Naime, u odnosu na iznos dosuđen prvostepenom presudom nije došlo do povećanja iznosa koji apelantima pripada u skladu sa presudom Okružnog suda, a iz razloga što iznos od 3.000,00 KM dosuđen drugoapelantici se dijeli na po 1500 KM i ima biti isplaćen prvoapelantu i drugoapelantici, pa da zbog toga nije bilo mjesta izmijeni odluke o troškovima postupka, jer su oni već dosuđeni solidarno svim apelantima.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju relevantan odnos između ukupne štete i limita pokrića na dan štetnog događaja. U vezi s tim ističu da bi limit pokrića od 10.000,00 KM bio relevantan da je tuženi kompletnu štetu platio na dan nastanka štetnog događaja, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Nadalje, apelanti smatraju da se Okružni sud neosnovano pozvao na član 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima iz razloga što je tačno da svako pojedino osiguranje odgovara do iznosa svoje obaveze, ali da dva učesnika u nezgodi, pa time i njihovi osiguravatelji, solidarno odgovaraju trećim licima za nastalu štetu. U vezi sa ovim navodom apelanti su se pozvali na član 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, ističući da ako dva vozila izazovu udes u kojem je trećim licima nanesena šteta, postoji njihova solidarna odgovornost prema licima kojim je šteta nanesena. Apelanti zaključuju da je tužena trebala odgovarati za cjelokupni iznos štete, te da je, nakon izmirenja ove obaveze prema njima, imala pravo regresa prema drugom osiguravaču kao solidarnom sudužniku. Ovo iz razloga što je limit osiguranja, s obzirom na navedeno, iznosio 20.000,00 KM, a visina štete je označena u iznosu od 13.800,00 KM. Nadalje, apelanti ističu da im je tužena isplatila 44% od svoje ukupne obaveze, pa da je sud trebalo odrediti, na temelju ukupno utvrđene visine štete, da im izmiri i preostalih 56%. Apelanti smatraju da bi, i u situaciji da se prihvati da je tužena odgovarala samo do iznosa limita od 10.000,00 KM, pokrivenost štete u visini od 13.800,00 KM iznosila bi 72%, a što znači da je tuženog trebalo obavezati da isplati još 28% od označenog iznosa štete. Nadalje, apelanti osporavaju i odluku o troškovima postupka. U vezi s tim ističu da su neopravdano lišeni naknade za sastav vansudskog zahtjeva, a na što imaju pravo shodno članu 383. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Također, ističu i da im nisu priznati troškovi sastavljanja žalbe na ranije ukinuto presudu, s obzirom da je žalba bila potrebna i uspješna, te da im pripada pravo na njihovu naknadu. U vezi s tim apelanti navode i da je pravilnim računanjem, čak i kad se uzme u obzir da su u parnici uspjeli sa 23% na ime troškova postupka trebalo da im bude dosuđeno 3.600,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje prije svega zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na način utvrđivanje odnosa nastale štete i limita osiguranja, visine dosuđenih iznosa na ime naknade štete koju su apelanti tražili, nemogućnosti kumuliranja limita odgovornosti iz različitih ugovora o osiguranju, te najzad odluke o troškovima postupka, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi bili raspravljani i pred Okružnim i Osnovnim sudom koji su u odnosu na njih dali jasna obrazloženja, utvrdivši relevantne činjenice na temelju predočenih dokaza, te u skladu s tim i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Pri tom, Ustavni sud, na temelju svega predočenog, nije mogao zaključiti da su ponuđena obrazloženja proizvoljna ili da dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna i na štetu apelanata na način da vrijeđa njihova ustavna prava.

11. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud zaključuje da navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.

12. Nadalje apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Kako se navodi o povredi ovog prava zasnivaju na identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-28/08 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio