Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/08 (J. R.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-317/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-317/08, rješavajući apelaciju Jove Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Radovanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-569/05 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-

2685/03 od 18. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, a kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je, 26. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-569/05 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2685/03 od 18. februara 2005. godine.

2. Apelant se, kao kupac, na temelju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo Ov. II 853/2003 od 22. septembra 2003. godine zaključenog sa JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, kao prodavcem, uknjižio kao vlasnik trosobnog stana koji se nalazi u stambenom objektu bliže označenom u ugovoru, te pripadajućeg dijela zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i pripadajućeg dijela zemljišta ispod zgrade. Stambeni objekat se sastoji samo od navedenog stana.

3. Općinski sud je presudom broj P-2685/03 od 18. februara 2005. godine odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan da je na temelju otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo stekao pravo vlasništva na kući koja se nalazi na parceli prema starom premjeru označenoj kao k.č. 9/409 zv. „Vrt pod kućom“ površine 955 mupisanoj u zemljišno-knjižnom ulošku broj 1302 K.O. Tuzla koja odgovara parceli novog premijera označenoj kao k.č. br. 612 zv. „Dvorište“ kuća i zgrada u površini od 118 m , dvorište površine 500 mi njiva površine 78 m , ukupne površine 696 m , upisane u posjedovni list broj 1565 K.O. Tuzla II (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te stekao osnov da se upiše kao nosilac prava korištenja na zemljištu u društvenoj svojini i posjednik na navedenoj parceli sa 1/1 dijela, što je tužena Direkcija za izgradnju d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpiti da se na navedenom objektu apelant upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnik, na zemljištu u društvenoj svojini kao nosilac prava korištenja, a u Katastarskom operatu kao posjednik, sve sa dijelom 1/1. Iz obrazloženja presude proizilazi da je JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, na temelju Naredbe o isknjižbi nekretnina koju je donio Općinski načelnik 9. avgusta 1999. godine, isknjižila sporne nekretnine iz Bilansa stanja i da one nisu podlijegale procesu privatizacije po Zakonu o privatizaciji, već su se vodile u vanbilasnoj evidenciji. U skladu sa navedenim, Općinski sud je zaključio da one ne predstavljaju imovinu tuženog. Nadalje, sporne nekretnine su, prema posjedovnom listu broj 1565 K.O. Tuzla II upisane kao posjed općine Tuzla sa 1/1 dijela, a koji upis je izvršen u toku 2003. godine. Prema zemljišno-knjižnom izvatku sporne nekretnine su uknjižene u korist Fonda za sanaciju i ublažavanje posljedica slijeganja tla kao društvena svojina sa pravom korištenja. Međutim, prema naredbi Općinskog načelnika o isknjiženju nekretnina od 9. avgusta 1999. godine i Odluci o isknjiženju nekretnina iz Bilansa stanja koju je donio Upravni odbor JP Direkcija za obnovu i izgradnju 13. avgusta 1999. godine, slijedi da su isknjižene i sporne nekretnine koje su u zemljišno-knjižnom izvatku uknjižene na navedeni Fond. Naime, Odlukom o osnivanju JP Direkcija za obnovu i razvoj, navedenom subjektu pripale su i nekretnine koje su ranije pripadale navedenom Fondu. Nadalje, zemljišno-knjižni izvadak datira od 27. septembra 1999. godine a JP Direkcija za obnovu i izgradnju je privatizovana u skladu sa rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju od 5.marta 2003. godine, a na temelju kog je izvršen upis promijene vlasnika kapitala rješenjem Kantonalnog suda od 6. novembra 2003. godine. Najzad, konstatovano je da apelant nije predočio bilo kakav dokaz kojim bi potvrdio da su sporne nekretnine i nakon izvršenih promjena vlasništva u zemljišno-knjižnom izvatku uknjižene kao vlasništvo tuženog. Cijeneći sve navedeno, Općinski sud je zaključio da sporne nekretnine nisu bile predmet procesa privatizacije, da navedene nekretnine ne pripadaju tuženom, a na temelju čega je zaključio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakao tuženi.

4. Kantonalni sud je presudom broj Gž-569/05 od 13. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je postajanje pasivne legitimacije pretpostavka materijalno-pravne prirode od čijeg postojanja zavisi i osnovanost tužbenog zahtjeva, te da je u smislu člana 7. stav 1. a u vezi sa članom 123. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, dužnost tuženog bila da iznese i dokaže sve činjenice kojim se sprečava nastanak prava. Nadalje, konstatovano je da je u prvostepenom postupku zaključeno da tuženi nije pasivno legitimisan, s obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen u odnosu na zemljište na kom je kao posjednik upisana općina Tuzla a prema posjedovnom listu broj 1565 K.O. Tuzla II iz kog proizilazi da je upis izvršen 2003. godine. Kantonalni sud je zaključio da se apelant neosnovano pozvao na načelo pouzdanja u zemljišne knjige jer je tuženi, predočenim materijalnim dokazima-ispravama donijetim nakon 29. septembra 1999. godine, kada je izdat zemljišno-knjižni izvadak broj 1302 K.O. Tuzla, a na koji se apelant pozvao, oborio zakonsku pretpostavku tačnosti upisa svog prethodnika. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je apelant otkupom stana postao i nosilac prava korištenja na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu. U vezi s tim, ukazano je na član 1. Ugovora o kupoprodaji stana iz kog proizilazi da je predmet ugovora bio samo pripadajući dio zemljišta ispod zgrade.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim apelant ističe da smatra da je na temelju ugovora o kupoprodaji stana, a koji u naravi predstavlja posebnu kuću koja je upisana u zemljišnu knjigu, stekao pravni osnov da se upiše kao vlasnik objekta i nosilac prava korištenja na predmetnom zemljištu, koje služi navedenom objektu. U vezi s tim ističe da je priložio i zemljišno-knjižni izvadak u kom se tužena još uvije vodi kao nosilac prava korištenja . S obzirom na navedeno smatra da je njegov tužbeni zahtjev bio osnovan na temelju Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te člana 25. i 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant prije svega ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se iz obrazloženja zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tom, Ustavni sud, na temelju svega predočenog, nije mogao zaključiti da su ponuđena obrazloženja proizvoljna ili da dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna i na štetu apelanta na način da vrijeđa njegova ustavna prava. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, te pravo na dom. Kako se navodi o povredi ovih prava zasnivaju na identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/08 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio