Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/08 (B. A.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-318/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-318/08, rješavajući apelaciju Bore Alpeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Alpeza podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000059 od 12. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-342/05 od 14. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-344/04 od 9. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Alpeza (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, a kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je, 25. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000059 od 12. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-342/05 od 14. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-344/04 od 9. juna 2005. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-344/04 od 9. juna 2005. godine obavezao Euroherc osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime troškova liječenja isplati označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da mu nadoknadi u označenom iznosu troškove postupka. Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene zarade od obavljanja poljoprivredne djelatnosti kao sporedne djelatnosti, te dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova liječenja i troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno da je kod apelanta došlo do umanjenja radne sposobnosti za 80%, a što uzrokuje trajnu nesposobnost za obavljanje težih poslova u poljoprivredi kao dopunskoj djelatnosti, odnosno da je kod apelanta preostalo 20% sposobnosti za obavljanje poslova u poljoprivredi. U vezi s tim konstatovano je da umanjenje radne sposobnosti samo po sebi nije dovoljno za određivanje naknade štete, već samo eventualne posljedice takvog stanja koje se očituju kao izgubljena zarada. Nadalje, na temelju uvida u posjedovni list utvrđeno je da se nekretnine, za koje je apelant tvrdio da je obrađivao do saobraćajne nezgode, vode u posjedu S.A., a koji je, po tvrdnji apelanta, njegov djed, odnosno otac njegove majke. Međutim, u toku postupka apelant nije predočio niti jedan objektivni dokaz da je S.A. njegov djed, odnosno da su jedini nasljednici iza njega njegova majka i tetke, pa time i da su vlasnice navedenih nekretnina. Također, i kad bi se prihvatila apelantova tvrdnja da su vlasnice nekretnina majka i tetke, apelant nije predočio niti jedan dokaz da su mu one ustupile pravo da u svoje ime i za svoj račun obrađuje nekretnine i ubire plodove sa njih. Nadalje, izuzev iskaza apelantove majke i njegovog iskaza nije predočen niti jedan dokaz da je apelant prije saobraćajne nesreće zaista obrađivao ove nekretnine, kao i da živi u zajedničkom domaćinstvu sa majkom i tetkama za koje je tvrdio da su vlasnice nekretnina uknjiženih na S.A. Najzad, kad bi se prihvatila i tačnom tvrdnja da su apelantova majka i tektke jedine suvlasnice nekretnina, ne može se utvrditi postojanje bilo kakvog pravnog posla kojim su one ovlastile apelanta na ubiranje plodova sa predmetnih nekretnina, kako za proteklo, tako i za buduće vrijeme. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev na ime izgubljene zarade od poljoprivredne djelatnosti kao dopunske djelatnosti kojom se bavio neutemeljen. Općinski sud je istakao da je članovima 2. 15. i 31. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima regulisano da plodovi pripadaju vlasniku stvari, a izuzetno posjedniku koji mora, nedvosmisleno izraženom voljom vlasnika odnosno pravnim poslom, biti ovlašten na ubiranje plodova. Nadalje, apelant i njegova majka su u postupku tvrdili da više uopšte ne obrađuju nekretninu, kako zbog bolesti tužitelja tako i zbog starosti i bolesti majke i tetki. U vezi s ovim navodima istaknuto je da, čak i da je apelant dokazao da je bio ovlašten na ubiranje plodova, a što nije, činjenica da je saobraćajna nesreća za posljedicu imala nemogućnost obrađivanja nekretnine, nije realna smetnja njenoj obradi, odnosno sticanju prihoda od njenog obrađivanja, pa ni uzrok nastanka štete. Po ocijeni Općinskog suda izostanak apelantovog doprinosa u obrađivanju nekretnine objektivno se može nadoknaditi angažovanjem tuđe radne snage. U tom slučaju, stvarnu štetu bi predstavljao izdatak učinjen za plaćanje tuđe radne snage u omjeru izostanka apelantovog doprinosa obrađivanju nekretnine. U konkretnom slučaju apelant je tvrdio da uopšte ne obrađuje nekretninu, što znači da nije angažovao tuđu radnu snagu u omjeru izostanka svog doprinosa, pa zbog toga ne može tvrditi da trpi štetu. Apelantu je iznos na ime troškova liječenja dosuđen na temelju predočenih dokaza, te po slobodnoj ocijeni u skladu sa članom 127. Zakona o parničnom postupku, a na temelju uvida u predočenu medicinsku dokumentaciju.

3. Kantonalni sud je presudom broj Gž-342/05 od 14. oktobra 2005. godine apelantovu žalbu odbio i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da prvostepeni sud na temelju predočenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te izveo pravilne zaključke na temelju kojih je donio presudu utemeljenu na zakonu, a što u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je istakao da je pravilna ocjena prvostepenog suda da umanjenje radne sposobnosti samo po sebi nije dovoljno za dosuđenje naknade štete za izgubljenu zaradu, a zbog čega je ocijenio nesonovanim navode iz žalbe da je nalazom vještaka medicinske struke dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu ovog vida štete. Također, istaknuto da je apelant ničim nije dokazao da uopšte obrađuje imanje, a pogotovo da ga obrađuje angažovanjem tuđe radne snage u omjeru izostanka svog doprinosa. Najzad, ukazano je da u toku postupka apelant nije dokazao da je vlasnik nekretnine, odnosno da su vlasnici nekretnine majka i tetke koje su ga ovlastile na ubiranje plodova, a zbog čega se prvostepeni sud pravilno pozvao na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000059 od 12. decembra 2007. godine apelantovu reviziju na presudu Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelant, u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku bio dužan dokazati činjenice na kojim je temeljio svoj tužbeni zahtjev, a da sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, a kako je određeno stavom 2. navedenog člana. U vezi s tim ukazano je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantove žalbene navode da je dokazao relevantne činjenice odbije kao neosnovan. Ovo iz razloga što iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je u konkretnom slučaju za presuđenje relevantana činjenica da je kod apelanta nastupilo umanjenje radne sposobnosti, koje samo po sebi nije dovoljno za dosuđenje naknade štete zbog izgubljene zarade, kao i činjenica da zbog umanjene radne sposobnosti po apelanta nastupaju posljedice koje se ogledaju u gubitku zarade, a što apelant nije dokazao. Neosnovanim je ocijenjen i navod da je u drugostepenoj presudi pogrešno istumačen član 126. Zakona o parničnom postupku kojim je regulisan teret dokazivanja. U vezi s tim je istaknuto da je teret dokazivanja relevantnih činjenica na stranki koja na njima zasniva svoj tužbeni zahtjev, odnosno na suprotnoj stranki koja zahtjev osporava isticanjem određenih činjenica. Ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, a što je konkretni slučaj, smatra se da su ti navodi nedokazani jer stranka nije prezentovala dokaze na temelju kojih bi njeni navodi bili prihvaćeni. Pri tom, u skladu sa raspravnim načelom, sud nema obavezu utvrđivati sporne činjenice, a kako je to nalagalo ranije važeće načelo materijalne istine. Na temelju navedenog, zaključeno je da su nižestepeni sudovi, s obzirom da apelant nije dokazao svoje činjenične tvrdnje, pravilno odlučili kada su odbili njegov tužbeni zahtjev.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se prije svega ogleda u pogrešnom stavu izraženom u osporenim presudama da nije dokazao činjenice na koje se poziva. U vezi s tim apelant ističe da je nesporno dokazao da nije sposoban za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, kojom se bavio prije saobraćajne nesreće koja je za posljedicu imala umanjenje radne sposobnosti, a iz čega je ostvarivao određeni prihod, kao i da je za ovakav svoj rad imao saglasnost vlasnika odnosno posjednika predmetnog zemljišta. Nadalje, apelant smatra da je morao jedino dokazati da je štetnom radnjom došlo do umanjenja imovine, u konkretnom slučaju, izgubljene zarade, a što smatra da je, na temelju provedenih dokaza i trebalo biti utvrđeno. Nadalje, apelant smatra da pogrešan i neutemeljen stav da je morao dokazati da je vlasnik zemljišta. U vezi s tim ističe da je opštepoznata činjenica da u Hercegovini zemljišno-knjižno stanje nije sređeno i to zbog neažurnog rada sudova i gruntovnica, a što, po stavovima iznesenim u osporenim presudama, ide na njegov teret.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant prije svega ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava, niti se može zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tom, Ustavni sud, na temelju svega predočenog, nije mogao zaključiti da su ponuđena obrazloženja proizvoljna ili da dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna i na štetu apelanta na način da vrijeđa njegova ustavna prava. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Kako se navodi o povredi ovog prava zasnivaju na identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/08 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio