Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/08 (M. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-385/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-385/08, rješavajući apelaciju Mladena Maletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Maletića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

789/05 od 12. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-305/05 od 19. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj P-1171/04 od 12. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Maletić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, a kog zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 31. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-789/05 od 12. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-305/05 od 19. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1171/04 od 12. maja 2005. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-1171/04 od 12. maja 2005. godine uvažio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao Udruženje za borbu protiv mina „Stop Mines“ (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te „Sunce BiH Osiguranje“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da kao solidarni dužnici apelantu na ime naknade štete od posljedica nesretnog slučaja u poslovima deminera isplate iznos od 20.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja. Apelantov tužbeni zahtjev da mu je prvotuženi, odnosno drugotuženi, kao solidarni dužnik, dužan isplaćivati označene iznose na ime rente dok za to postoje uslovi ili dok sud drugačije ne odluči, te zahtjev za isplatu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova, pretrpljenog straha, naruženosti, te trajnog invaliditeta, kao i da se prvotuženi obaveže da izvrši isplatu plata apelantu od označenog datuma pa do pravosnažnosti presude, je odbijen. Osnovni sud je svoju odluku utemeljio na činjenicama utvrđenim u opsežno provedenom dokaznom postupku, u kom je ostvaren uvid: u ugovor o profesionalnim uslugama od 11. avgusta 1999. godine, polisu osiguranja broj 0041/DM od 8. novembra 1999. godine, akt Centra za uklanjanje mina od 6. juna 2001. godine, akt International trust fond (u daljnjem tekstu: ITF) od 9. marta 2000. godine, zahtjeva za osiguranje članova prvotuženog koji je dostavljen drugotuženom 14. marta 2000. godine, kontinentalnu skalu, koja se primjenivala u slučaju nastupanja osiguranog slučaja, apelantov odgovor na nagodbu ponuđenu od drugotuženog od 15. januara 2001. godine, te nalaza i mišljenja dva medicinska vještaka. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju provedenog dokaznog postupka, sud utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev, u smislu člana

897. Zakona o obligacionim odnosima, osnovan te je prvotuženog i drugotuženog obavezao da apelantu na ime naknade štete, kao posljedice nesretnog slučaja u poslovima deminera, isplate iznos od 20.000,00 KM. Naime, utvrđeno je da je na dan štetnog događaja, tj. 17. marta 2003. godine, apelant bio osiguran kao uposlenik prvotuženog polisom osiguranja broj 0090/DM kod drugotuženog, a koja je važila za period od 16. mart 2000. godine do 15. aprila 2000. godine. Prema navedenoj polisi, osigurana svota je iznosila 100.000,00 KM po osnovu naknade štete od posljedica nesretnog slučaja u poslovima deminiranja. Apelantu je dosuđen iznos od 20.000,00 KM, a što je procent od 20% od osigurane svote, jer se kod apelanta, prema dodatku o osiguranju, koji je sastavni dio ugovora o profesionalnim uslugama od 11. septembra 1999. godine, radilo o gubitku ekstremiteta koji nije amputiran. U vezi s tim neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da mu pripada beneficija od 300.000,00 KM u slučaju totalne invalidnosti, a kako je predviđeno dodatkom o osiguranju koji je sastavni dio navedenog ugovora o profesionalnim uslugama. Također, istaknuto je da u konkretnom slučaju apelant nije bio ugovorna strana u ugovoru o osiguranju, već su to bili prvotuženi i drugotuženi, a u skladu sa članom 942. Zakona o obligacionim odnosima visina osigarane svote koja se isplaćuje u slučaju nastupanja osiguranog slučaja, utvrđuje se u polisi osiguranja prema sporazumu ugovornih strana. Nadalje, konstatovano je da se kod apelanta ne radi o totalnoj invalidnosti u procentu od 100% već o trajnoj invalidnosti u procentu od 20%, kako po dodatku o osiguranju koji je bio sastavni dio ugovora o profesionalnim uslugama, tako i po ugovorenim kontinentalnim skalama, a procent od 20% odgovara oštećenju koje je apelant pretrpio prema kontinentalnoj sklali, što je potvrđeno i mišljenjem dva vještaka. Nadalje, opravdanim je ocijenjen i prigovor drugotuženog da apelant naknadu nematerijalne i materijalne štete ne može isticati u odnosu na njega jer pravo na naknadu za pretrpljene fizičke i duševne bolove, za strah, te pravo na novčanu rentu i isplatu plata, se dosuđuju nezavisno od osigurane sume, pa je, u skladu sa članom 948. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zaključeno da je ove zahtjeve apelant mogao istaći samo prema prvotuženom.

3. Okružni sud je presudom broj Gž-305/05 od 19. oktobra 2005. godine apelantovu žalbu odbio u cijelosti i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, zasnovanog na provedenim dokazima, te imajući u vidu odredbu člana 942. Zakona o obligacionim odnosima dosudio iznos od 20.000,00 KM koji su mu solidarno obavezni isplatiti prvotuženi i drugotuženi, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Okružni sud je ocijenio paušalnim apelantove navode u dijelu kojim je iskazana sumnja u datum zaključenja osiguranja po polisi od 0090/DM od 15. marta 2000. godine, te navode kojim je osporavan nalaz vještaka u pogledu utvrđivanja procenta invalidnosti. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da nije bitna osigurana suma koja je u polisi navedena za osigurani slučaj, te da ona ne obavezuje apelanta. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud, pravilno primjenjujući član 942. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio visinu osigurane svote i na istu primijenio procenat utvrđene invalidnosti, a na temelju čega je apelantu dosuđen iznos od 20.000,00 KM na ime naknade štete.

4. Vrhovni sud je presudom broj Rev-789/05 od 12. decembra 2007. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio te presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev prema prvotuženom za naknadu štete za fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i duševne bolove zbog naruženosti, kao i apelantov tužbeni zahtjev prema prvotuženom da mu isplati plate i novčanu rentu, te najzad u dijelu u kojom je odlučeno o naknadi troškova postupka prvotuženom, pa je predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je presuda Okružnog suda pravilna u odnosu na drugotuženog. U vezi s tim je istaknuto da je prvotuženi, kao ugovarač osiguranja u svoje ime, a za tuđi račun, u konkretnom slučaju za račun apelanta, zaključio ugovor o osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja sa drugotuženim polisom osiguranja broj 0090/DM od 15. marta 2000. godine, a za period od 16. marta do 15 aprila 2000. godine. Apelant je, kao korisnik osiguranja, na temelju ugovora koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi, podnio zahtjev za naknadu štete po naznačenoj polisi. Na taj način, prihvatio je koristi iz zaključenog ugovora, a što ima značaj pristanaka na zaključeno osiguranje, pa ne može imati više prava od ugovarača osiguranja. Nadalje, istaknuto je da se kod osiguranja lica, osigurana suma izjednačava sa naknadom osiguranja koju osiguravač isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj, ona se utvrđuje isključivo u polisi osiguranja i utvrđeni iznos je isključivo mjerilo obima obaveze osiguravača, te nije u vezi sa obimom pretrpljene štete. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju je osigurana suma iznosila 100.000,00 KM, a kod apelanta je, prema činjeničnom utvrđenju na temelju dva nalaza vještaka prema ugovorenoj kontinentalnoj skali, nastupila djelimična invalidnost u procentu od 20%. Prema tački 12. dodatka o osiguranju koji su ugovorili prvotuženi i drugotuženi, za ovaj stepen invalidnosti, imalo se isplatiti 20% od ugovorene osigurane sume. Na temelju navedenog Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da ugovor o osiguranju nije bio valjan jer on nije znao za uslove osiguranja po polisi broj 0090/DM od 15. marta 2000. godine, s obzirom da ova činjenica nije bila od uticaja na pravnu valjanost konkretnog ugovora o osiguranju. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi prigovori u pogledu utvrđenog stepena invaliditeta, a s obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova zasnovano na nalazima dva vještaka, kao i zbog činjenice da se kod određivanja stepena invaliditeta ne uzima u obzir zanimanje korisnika osiguranja, a što je apelant neosnovano tvrdio. Najzad, apelantovi prigovori ocijenjeni su kao neosnovani i zbog činjenice da se tačkom 2. ugovora za profesionalne usluge od 11. avgusta 1999. godine on saglasio i sa naknadno postavljenim uslovima od strane prvotuženog. Nadalje, osiguranjem od nesrećnog slučaja drugotuženi se obavezao da apelantu, kao korisniku osiguranja, isplati štetu od posljedica nesretnog slučaja prema utvrđenom stepenu trajnog invaliditeta i u okviru osigurane sume, ako za vrijeme trajanja osiguranja predviđeni nesrećni slučaj prouzrokuje invalidnost. Shodno navedenom, neosnovanim je ocijenjen apelantov zahtjev da mu štetu nastalu nastupanjem osiguranog slučaja nadoknadi prvotuženi, kao i zahtjev da mu drugotuženi nadoknadi ostale vidove štete, izuzev onog što je preuzeo zaključenjem ugovora o osiguranju prema polisi 0090/DM od 15. marta 2000. godine. Cijeneći sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija neosnovana u dijelu kojim osporava nižestepene odluke u odbijajućem dijelu u odnosu na drugotuženog, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog za isplatu štete po osnovu trajnog invaliditeta.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Osnovnog i Okružnog suda, te presudom Vrhovnog suda u dijelu u kom je njegov zahtjev odbijen povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava po apelantu se ogleda u činjenici da se sudovi nisu izjašnjavali i u tom pogledu dali bilo kakvo objašnjenje zbog čega su potpuno zanemarili izjavu prvotuženog koji je nesporno priznao da mu, u slučaju nesreće, pripadaju sve prateće beneficije iz ugovora o osiguranju, a to je, u slučaju totalne invalidnosti od 100%, beneficija od 300.000,00 KM. Nadalje, apelant ističe da je postojao samo jedan ugovor o profesionalnim uslugama zaključen 11. avgusta 1999. godine, a na temelju kog je bio zaključen ugovor o osiguranju između prvotuženog i drugotuženog po polisi broj 0041/DM od 8. novembra 1999. godine. Kako nije bilo novog ugovora o profesionalnom angažmanu, prvotuženi i drugotuženi, po apelantovom mišljenju, nisu mogli zaključiti novi ugovor o osiguranju, već je drugotuženi prema njemu bio u obavezi po polisi osiguranja iz 1999. godine. Apelant smatra da je njegova revizja u odnosu na drugotuženog očigledno neosnovano odbijena, te da se radi o malverzaciji prvotuženog i drugotuženog. U vezi s tim ističe da je nova polisa osiguranja zaključena 15. marta 2000. godine, a nesreća se dogodila 17. marta 2000. godine, te izražava sumnju da je ona, u stvari, sačinjena nakon nesreće, kao i da uposlenici prvotuženog, obuhvaćeni predmetnim osiguranjem, nisu ni znali da je sačinjen novi ugovor o osiguranju, što je priznao i sam prvotuženi, odnosno da se ova činjenica od njih prikrivala. Apelant ističe da je sve ovo isticao i u žalbi i reviziji ali da ovi navodi uopšte nisu cijenjeni i obrazlagani od strane sudova. Nadalje, apelant ističe da su sudovi potpuno zanemarili akt ITF od 9. marta 2000. godine kojim su utvrđeni standardi u osiguranju, a prema kome su ugovarači u obavezi obezbijediti osiguranje kod ličnih povreda ili smrti u iznosu od 300.000,00 KM. Također, u potpunosti je zanemarena i činjenica da je prvotuženi, tek mjesec dana nakon otpočinjanja radova na kojim je i on bio angažovan, izvršio osiguranje kompletnog osoblja, te da su nominalne vrijednosti ličnog osiguranja bile različete, a što je grubo kršenje Standarda za uklanjanje mina i NUS u BiH. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešno utvrđeno da nije trajni invalid. U vezi s tim ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je, usled zadobijene povrede, potpuno i definitivno nesposoban za obavljanje poslova deminera, a zbog čega je i bio osiguran, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu štete na način kako je to regulisano osiguranjem kod nastupanja totalne nesposobnosti za vršenje poslova za koje je bio osiguran. S tim u vezi apelant ističe da ga je i drugotuženi u ponuđenoj nagodbi označio kao trajnog invalida. Također, apelant navodi da je prema članu 6. stav 1. tačka 2. Opštih uslova za osiguranje osoba od posljedica nesrećnog slučaja drugotuženog regulisano da, kada nastupi nesretni slučaj, osiguravatelj isplaćuje 150% osigurane svote za slučaj nastupanja trajne invalidnosti, te da su ovi uslovi trebali biti inkorporirani u konkretni ugovor o osiguranju. Apelant ističe da se ni o ovim navodima iznesenim u žalbi i reviziji sudovi također nisu izjašnjavali. Najzad, apelant smatra da su sudovi proizvoljno tumačili pitanje osiguranja i nastupanja osiguranog slučaja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koje je, po apelantovom mišljenju uslovljeno pogrešnom ocjenom dokaza odnosno potpunim zanemarivanjem pojedinih dokaza, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u osnovi svode na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio