Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-461/08 (JP Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-461/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-461/08, rješavajući apelaciju JP Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001554 od 20. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, a kog zastupa Adnan Šabić, direktor, podnio je, 12. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-0-Rev-06-001554 od 20. novembra 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje osporene presude do odluke Ustavnog suda po apelaciji, a u cilju zaštite prava apelanta i sprečavanja nastupanja štetnih posljedica po apelanta i korisnika stana.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj P-654/02 od 16. februara 2004. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1296/05 od 11. oktobra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev P.A. (u daljnjem tekstu: tužilac) da se utvrdi da je na osnovu rješenja RO Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ u Đurđeviku - Radna jedinica Zajedničke službe (u daljnjem tekstu: RJ Zajedničke službe) kao pravnog prednika apelanta, broj 06-6/1 od 29. decembra 1989. godine, donesenog u skladu sa Odlukom Suda udruženog rada BiH broj Ž-3519/89 od 23. avgusta 1979. godine, zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Živinicama, u ulici Tuzlanskog odreda, blok III, ulaz „B“ (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a shodno čemu ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana, što je apelant dužan priznati i trpiti da tužilac uspostavi sva prava koja mu pripadaju kao nosiocu stanarskog prava. Prvostepeni sud je u postupku utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli broj U/I-927/87 od 22. decembra 1989. godine RJ Zajedničke službe brisana iz sudskog registra. Nadalje, utvrđeno je da je RJ Zajedničke službe rješenjem od 29. decembra 1989. godine tužiocu dodijelila na korištenje predmetni stan, te da je ovo rješenje apelantovim rješenjem broj 06-428/1-90 od 1. februara 1990. godine stavljeno van snage. Drugostepeni sud je zaključio da ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima, pa da je, shodno tome, pravilna ocjena prvostepenog suda da nije punovažno rješenje o dodjeli stana RJ Zajedničke službe od 28. decembra 1989. godine, obzirom da je rješenjem od 22. decembra 1989. godine ona brisana iz sudskog registra, pa zbog toga nije mogla biti davalac stana na korištenje, odnosno njen rukovodilac nije bio ovlašten da donese rješenje o dodijeli predmetnog stana. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je zaključio da akt o dodjeli stana ne predstavlja punovažan osnov za useljenje zbog čega tužilac nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, u smislu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Najzad, istaknuto je da je pravosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-478/88 od 22. februara 1989. godine RJ Zajedničke službe obavezana da tužiocu dodijeli na korištenje prvi slobodan odgovarajući stan u roku od 30 dana od dana kada bude raspolagala sa takvim stanom. Na temelju ove odluke donijeto je i rješenje o dodjeli stana tužiocu 29. decembra 1989. godine koje nije moglo proizvesti očekivano pravno dejstvo, a pravosnažna odluka suda sa navedenim sadržajem nije predstavljala osnov za zakonito useljenje u stan.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-0-Rev-06-001554 od 20. novembra 2007. godine usvojena je revizija koju je uložio tužilac i nižestepene presude preinačene tako da je njegov tužbeni zahtjev usvojen, te je utvrđeno da je tužilac zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a što je apelant dužan priznati i trpiti da tužilac uspostavi sva prava koja mu pripadaju kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud nije prihvatio stav nižestepenih sudova da tužilac nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova zaključeno je da je tužilac zakonito uselio u predmetni stan i da je stanovanjem u njemu, na osnovu rješenja koje je pravosnažno i koje apelant nije poništio, a i pored činjenice da nije zaključio ugovor o korištenju stana, stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nadalje, Vrhovni sud nije prihvatio stav nižestepenih sudova da je prestankom RJ Zajedničke službe prestala apelantova obaveza prema tužiocu. U vezi s tim je istaknuto da je RJ Zajedničke službe iz sudskog registra brisana zbog organizovanja RO Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ u društveno preduzeće, a koje je preuzelo sva prava i odgovornosti RJ Zajedničke službe. Također, ukazano je da se iz rješenja o dodijeli predmetnog stana vidi da je RJ Zajedničke službe bila u sastavu RO Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“, pa su za njene obaveze, u smislu člana 407. stav 2. Zakona o udruženom radu, solidarno bile odgovorne osnovne organizacije u sastavu radne organizacije. U prilog ovom stavu istaknuto je da to proizilazi i iz rješenja o upisu u sudski registar novoosnovanog društvenog preduzeća. Na temelju navednog Vrhovni sud je zaključio da, u situaciji kada RJ Zajedničke službe formalno nije postojala u vrijeme donošenja rješenja o dodijeli predmetnog stana, obaveze iz navedenog rješenja preuzela je RO Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“, kao apelantov pravni prednik, a u čijem sastavu je, u smislu člana 400. Zakona o udruženom radu, bila RJ Zajedničke službe. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je revizija osnovana pa je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku reviziju usvojio i odlučio kao u izreci presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se prije svega ogleda u činjenici da osporena presuda nije dovoljno jasna i argumentovana, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Nadalje, apelant ističe da je pravilna ocjena nižestepenih sudova da tužilac nije mogao postati nosilac stanarskog prava, a s obzirom na činjenicu da je rješenje o dodijeli predmetnog stana izdala RJ Zajedničke službe nakon što je brisana iz sudskog registra, odnosno nakon što je prestala postojati kao pravno lice. Shodno navedenom, Vrhovni sud je, po apelantovom mišljenju, proizvoljno primijenio član 407. stav 2. Zakona o udruženom radu, te zanemario stav 3. istog člana, a kojim je regulisano da se, pored ostalog, i stanovi Radne jedinice koja je prestala da postoji, raspoređuju na osnovne organizacije u koje se raspoređuju i njeni radnici. Nadalje, apelant ističe da rješenje o dodijeli predmetnog stana tužiocu nije moglo postati pravosnažno jer je doneseno mimo procedura utvrđenih, u to vrijeme, važećim Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika, te da klauzula pravosnažnosti, koju je potpisala neovlaštena osoba, nije mogla proizvoditi pravno dejstvo. Najzad, apelant ističe da je rješenje o dodjeli predmetnog stana stavljeno van snage njegovim rješenjem od 1. februara 1990. godine, da je predmetni stan bio uvršten u raspodjelu stanova po oglasu od 13. aprila 1990. godine, da je i u ovoj raspodijeli stanova učestvovao i tužilac koji nije dobio stan jer se nalazio na 110. mjestu, te da raspodjela stanova po ovom oglasu nije pravosnažno okončana zbog izbijanja rata u BiH. Najzad, apelant ističe da je tužilac tražio povrat predmetnog stana u skladu sa imovinskim zakonima, ali da je zaključkom Službe za stambeno-komunalne poslove opštine Živinice od 11. oktobra 2002. godine postupak prekinut radi rješavanja prethodnog pitanja, odnosno da je tužiocu naloženo da kod nadležnog suda pokrene postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno prvo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te da osporena presuda nije jasna i argumentovana, odnosno da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović