Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1192/08 (I. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1192/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-1192/08, rješavajući apelaciju Ivice Kordića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Kordića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 58 0 P 013464 08 Gž od 6. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Mostar, broj 07 58 P 013464 02 P od 5. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 21. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 P 013464 08 Gž od 6. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu. Općinski sud), broj 07 58 P 013464 02 P od 5. novembra 2007. godine.
2. „Croatia osiguranje“ d.d. Mostar, Generalna direkcija Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 25. septembra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, apelanta, radi isplate regresnog duga. Tužitelj je u tužbi naveo da je 3. jula 1997 godine u mjestu Široki Brijeg krivicom apelanta koji je upravljao vlastitim vozilom marke Opel Kadet registarske oznake D-IY (col), neregistrovano i neosigurano od AO, došlo do saobraćajne nesreće sa posljedicom prouzrokovane materijalne štete na vozilima osiguranim kod tužitelja, sa važećim policama osiguranja do 5. i 23. septembra 1997. godine, i to na vozilu marke Opel Kadet registarske oznake LI 260-DA vlasništvo Željka Marijana i na vozilu marke Ford VTL registarske oznake GR 149-CB vlasništvo Zdravka Glavote. Tužitelj je naveo da je materijalnu štetu oštećenom Željku Marijanu isplatio 30. septembra 1997. godine u iznosu od 4.400,00 KM u protuvrijednosti u hrvatskim kunama (u daljnjem tekstu: KN), dok je apelant mirnim putem na temelju Izjave o prijeboju, broj 51/99-N izvršio prijeboj materijalne štete nastale na oštećenom vozilu marke Ford VTL u iznosu od 550,00 KM, dok je preostali dio odbio da plati. Stoga tužitelj je predlažio da sud donese odluku kojom će naložiti apelantu da mu na ime regresnog duga isplati iznos od 4.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. septembra 1997. godine i preostali iznos od 1.200,00 KM takođe sa zakonskom zateznom kamatom od 26. septembra 1997. godine pa do konačne isplate, i da mu apelant naknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je presudom, broj 07 58 P 013464 02 P od 5. novembra 2007. godine obavezao apelanta da tužitelju na ime regresnog duga isplati iznos od 4.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. septembra 1997. godine pa do konačne isplate, i iznos od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. septembra 1997. godine pa do isplate. Istom presudom utvrđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza, posebno nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke H. Ć. i J. P., kojima je sud poklonio punu vjeru kao objektivno i stručno datim posebno imajući u vidu činjenicu da navedenim nalazima stranke u bitnim dijelovima nisu prigovarale, Izvještaja Policijske stanice Široki Brijeg o izvršenom prekršaju sa saobraćajnom nesrećom, iskaza sudionika saobraćajne nesreće i drugih relevantnih dokaza, utvrdio da se apelant ponašao suprotno odredbama člana 41. i 45. stav 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na način što je pretičući kolonu vozila, prethodno se ne uvjerivši da time onemogućava normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera, pa je na taj nači u cijelosti poremetio saobraćajnu situaciju. Općinski sud je utvrdio da je do kontakta vozila apelanta i vozila marke Opel Kadet registarske oznake LI 260 DA došlo u lijevoj kolovoznoj traci u momentu kada je apelant svojim vozilom preticao tri vozila koja su se nalazila ispred njega, od kojih je jedno i oštećeno vozilo marke Ford VTL, našavši se u traci kojom se iz suprotnog smjera kretalo vozilo marke Opel Kadet, registarske oznake LI 260 DA. Na temelu Izvještaja Policijske stanice, Izvoda štete i ocjenom nalaza vještaka J. P od 29. maja 2007. godine na okolnost procjene štete nastale na vozilima, utvrđeno je da je na vozilu marke Opel Kadet registraske oznake LI 260 DA nastala totalna šteta, i da nije ekonomski isplativo vršiti popravku istog jer je šteta iznosila 8.705,97 KM, pa je kao osnovica za utvrđivanje štete uzeta novonabavna cijena uporednog vozila marke Opel Astra 1.8 16 v od 23.327,00 KM kao najsličnijeg vozila oštećenom, uz modifikaciju od 20% za troškove carine, transporta i poreza, amortizaciju vozila od 62,40% i vrijednost ostatka vozila od 20%. Takođe utvrđeno je da je na vozilu marke Ford VTL nastupila totalna šteta u iznosu od 2.539,31 KM, pri čemu je kao osnovica uzeta njegova novonabavna vrijednost od 34.536,50 KM, umanjena za amortizaciju vozila od 89%, i vrijednost ostatka vozila od 30%. Općinski sud je podsjetio da je odredbom člana 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i osoba propisano da oštećana osoba kojoj je šteta nanesena vozilom čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od AO, podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od AO. Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak naknade tereti Fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje BiH, (u daljnjem tekstu: Biro za osiguranje). Biro za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Tražbinu regresnog potraživanja prema dužniku iz osnova vlasništva neosiguranog vozila Biro za osiguranja je na temelju člana 98. Zakona o osiguranju imovine i osoba i Statuta Biroa, Odlukom o davanju ovlaštenja članicama biroa za naplatu regresnog potraživanja, broj 04-2894/00 od 30. novembra 2000. godine prenio na tužitelja, ovlastivši ga da za isplaćene štete od neosiguranih i nepoznatih vozila. S tim u vezi Općinski sud je takođe ukazao da način regulisanja međusobnih odnosa Biroa za osiguranje i njegovih članica, pogotovo u pogledu izravnanja štete nije od uticaja na odgovornost oštećenog prema odrebi člana 154. u vezi sa članom 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je tužitelj na temelju Nagodbe, broj MON-313/97 od 3. jula 1997. godine, a prema nalogu, broj 1009 od 30. septembra 1997. godine i uplatnice od 30. septembra 1997. godine oštećenom Željku Marijanu isplatio štetu u iznosu od 4.400,00 KM u protuvrijednosti u KN na dan isplate u iznosu od 15.488,00 KN, a da je na temelju Nagodbe broj, MON-351/97 od 3. jula 1997. godine i naloga, broj 1023 od 26. septembra 1997. godine na ime štete nastale na vozilu Ford VTL oštećenom Zdravku Glavota isplatio iznos od 1.750,00 KM, koji je prema Izjavi o prijeboju, broj 51/99-N od apelanta takođe regresno naplatio iznos od 550,00 KM. Prema tome, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju na ime regresnog duga isplati iznose pobliže definisane izrekom ove presude. Takođe, kako je u pitanju regres isplaćene štete sud je postupajući prema odredbi člana 939. stav 1. ZOO zaključio da tužitelju pripada pravo i na zateznu kamatu na neisplaćeno utuženo potraživanje počev od 26. septembra 1997. godine, odnosno 30. septembra 1997. godine, za koju štetu je apelant znao i tek djelimično je regresno isplatio u iznosu od 550,00 KM. O troškovim parničnog postupka sud je odlučio u skladu sa članom 386. stav 3 i 4. i članom 387 Zakona o parnčnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Kantonalni sud je presudom, broj 58 0 P 13464 08 Gž od 6. februara 2008. godine uvažio žalbu tužitelja u odnosu na odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, pa je istu preinačio na način da je obavezao apelanta da tužitelju na ime troškova postupka isplati iznos od 918,00 KM. Istom presudom žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda je djelimično preinačena u dijelu početka toka zakonske zatezne kamate, tako da se tužitelju na dosuđeni iznos naknade materijalne štete dosuđuje zakonska zatezna kamata počev od dana podnošenja tužbe 25. septembra 2002. godine, umjesto od dana isplate 26. septembra 1997. godine, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
7. Kantonalni sud je uvažio žalbene navode tužitelja u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, pa je postupajući prema odredbi člana 383. i 386. ZPP i uz činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku, prvostepenu presudu preinačio i dosudio tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu od 918,00 KM. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta u pogledu postojanja suodgovornost vozača vozila marke Opel Kadet registarske oznake LI 260-DA, jer je po ocjeni suda jedini krivac nastanku saobraćajne nesreće apelant. Ovo iz razloga, što je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku utvrđeno da je reakcija vozača vozila Opel Kadet bila izazvana ponašanjem apelanta, koji je kritičnog momenta vršio preticanje vozila ispred sebe i što se našao u traci vozila koja su dolazila iz suprotnog smjera, pa je bila logična reakcija vozača vozila Opel Kadet, vidjevši da mu iz suprotnog smjera dolazi u susret i približava se vozilo koje se kreće njegovom kolovoznom trakom, da bježi od te opasnosti naglim trzajem volanom, zbog čega je je izgubio kontrolu nad vozilom i zbog čega su nastale štetne posljedice. S tim u vezi Kantonalni sud nalazi da je reakcija svakog vozača u konkretnim situacijama različita i specifična i iste se preduzimaju u djelićima sekunde, i kada bi se izračunala i analizirala koja reakcija bi bila najbolja i najsvrsishodnija, tada se ne bi dogodila niti jedan saobraćajna nesreća. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je osnovan žalbeni navod apelanta u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada je tužitelju na dosuđeni iznos priznao zakonsku zateznu kamatu od dana kada je tužitelj isplatio štetu oštećenom. Prema odredbi člana 277. ZOO dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zatezu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamte. Dalje, prema odredbi člana 324. tačka 1. ZOO dužnik pada u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu usmeno ili pismeno, van sudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. U konkretnom slučaju tužitelj je isplatio štetu oštećenom, a apelant nije znao za svoju obavezu prema tužitelju, već je za obavezu saznao tek podnošenjem tužbe, prema tome apelant zapao u docnju onog trenutka kada je prema njemu postavljen zahtjev za isplatu regresnog duga. Stoga, posljedice napravovremenosti postupanja tužitelja u podnošenju regresnog zahtjeva prema apelantu, ne mogu se pripisati apelantu u krivnju, pa je zaključeno da zatezna kamata za regresni dug teče od podnošenja regresne tužbe, a ne od dana isplaćene štete oštećinim.
8. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer ni prvostepeni ni drugostepeni sud nije cijenio izjavi vještaka koji je na glavnoj raspravi istakao da u slučaju da se vozilo Opel Kadet reg. Oznake LI 260-DA nastavilo kretati svojom trakom ne bi došlo do kontakta sa vozilom apelanta, iz razloga što bi se u momentu mimoilaženja vozila nalazila u svojim trakama. Apelant takođe ističe da je po izjavi ovog vještaka reakcija vozača Opel Kadet bila iznenadna i neočekivana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno i precizno obrazložio da je odlučivao na temelju izvedenih dokaza, prvenstveno na temelju nalaza i mišljenja vještaka, dok je Kantonalni sud odlučivao na temelju činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku. Ustavni sud uočava da su sudovi cijenili izjavu vještaka datu na glavnoj raspravi, da je reakcija vozača oštećenog vozila Opel Kadeta bila iznenadna i neočekivana, i da se nastavio kretati svojom trakom do saobraćajne nesreće ne bi ni došlo. Ovo iz razloga što je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi ponašanja vozača oštećenog vozila, zaključivši da je njegova reakcija bila izazvana ponašanjem apelanta, koji je kritične prilike vršio preticanje vozila ispred sebe, i našao se u lijevoj kolovoznoj traci namjenjenoj za promet vozila iz suprotnog smjera, pa je time reakcija vozača oštećenog vozila bila logična i razumljiva, jer je vidjevši da mu dolazi u susret i približava se vozilo apelanta, bježeći od opasnosti koja mu je prijetila, naglim trzajem volana izgubio kontrolu nad vozilom. Kantonalni sud takođe obrazlaže da je reakcija svakog vozača u konkretnoj saobraćajnoj situaciji različita i specifična jer se iste preduzimaju u djeliću sekunde. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i Općinski i Kantonalni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje svojih odluka, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža, da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se navodi apelanta u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović