Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1279/08 (N. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1279/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-1279/08, rješavajući apelaciju N. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 025 od 8. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž.379/04 od 13. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-636/01 od 23. jula 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinje, podnio je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 025 od 8. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž.379/04 od 13. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-636/01 od 23. jula 2004. godine
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-636/01 od 23. jula 2004. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž.379/04 od 13. oktobra 2005. godine, obavezan je apelant da Opštini Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime neisplaćene zakupnine za korištenje poslovnog prostora površine 26 m², koji se nalazi u Trebinju u Ulici Stepe Stepanovića, izgrađenog na k.č. 2598/1, isplati iznos od 20.533,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. februara 2004. godine pa do isplate.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelant i tužitelj 10. februara 1998. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu. predmetni ugovor) pobliže definisanog izrekom ove presude, na određeno vrijeme u trajanju od jedne godine, počev od za 1. januara 1998. godine do 31. decembra 1998. godine, i kojim ugovorom se apelant obavezao na plaćanje tužitelju mjesečne zakupnine u iznosu od 832,00 dinara. Dalje je utvrđeno da su ugovorne strane prema članu 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, broj 33/77, 12/87 i 30/90, u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu) predmetni ugovor prećutno obnovile na neodređeno vrijeme, jer je apelant nakon 31. decembra 1998. godine kao zakupac nastavio koristiti zakupljeni poslovni prostor, a tužitelj kao zakupodavac se tome nije protivio. Osnovni sud je ukazao da je članom 32. Zakona o zakupu propisano da ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je zaključen, dok je članom 33. istog zakona propisano da se takav ugovor smatra prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, ako zakupac i poslije vremena na koji je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovni prostor, a zakupodavac se tome ne protivi. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da su ugovorne strane predmetni ugovor prećutno obnovile na neodređeno vrijeme, pa stoga postoji obaveza apelanta kao zakupca da tužitelju plaća zakupninu. Osnovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da tužitelj nije imao pravo raspolaganja predmetnim prostorom i da za isti naplaćuje zakupninu, jer to pravo pripada Javnom preduzeću za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom u državnoj svojini u skladu sa Zakonom o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 15/96, 21/96 i 6/97, u daljnjem tekstu: Zakon o upravljanju poslovnim prostorima u državnoj svojini). Osnovni sud je utvrdio da se obaveza apelanta zasniva na zaključenom ugovoru o zakupu, te da se stoga apelant nije mogao pozivati na činjenicu da tužitelj nije vlasnik predmetnog prostora i da nije imao pravo raspolaganja istim nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Takođe, u skladu sa članom 19. stav 1. Zakona o zakupu i članom 583. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) apelant je bio dužan tužitelju kao zakupodavcu plaćati zakupninu onako kako je to među parničnim strankama ugovoreno, na što upućuje i odredba člana 17. stav 1. ZOO kojom je propisano da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Dakle, ugovor o zakupu je obligaciono pravni ugovor i njime se ne prenosi pravo vlasništva ili raspolaganja, već se prema pravilima obligacionog prava njime zasnivaju prava i obaveze samo između parničnih stranaka, stoga ugovor o zakupu u svojstvu zakupodavca može zaključiti i lice koje nije vlasnik predmeta zakupa. Dakle, po ocjeni suda na poslovnim prostorima koji su predmet zakupa zakupodavac ne mora imati pravo raspolaganja, dovoljno je da ima pravo upotrebe i uživanja, jer ta prava predstavljaju sadržaj prava korištenja, pa se odnos zakupca i zakupodavca rješava samo na osnovu ugovora o zakupu, i s tim u vezi zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima koji su određeni tim ugovorom ili zakonom, jer ugovor o zakupu poslovnih prostorija proizvodi pravno dejstvo u odnosu na ugovorne strane. Okružni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 583. ZOO propisano da je zakupac dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata u zakup.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su u skladu sa osnovnim načelima ZOO u pogledu zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza, učesnici su dužni da se pridržavaju načela svjesnosti i poštenja (član 12. ZOO), kao i jednake vrijednosti davanja (član 15. i član 148. ZOO). Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da je sa stupanjem na snagu Zakona o upravljanju poslovnim prostorom u državnoj svojin (koji je stupio na snagu 16. jula 1996. godine) ovaj zakon u odnosu na odredbe ZOO koje regulišu pitanje ugovora o zakupu (član 567. do 599. ZOO), i u odnosu na odredbe Zakona o zakupu lex specialis, jer je utvrđeno da predmetni ugovor nije u suprotnosti sa članom 103. ZOO. Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužitelj aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari za podnošenje tužbe sudu pa i onda kada nije vlasnik zakupljene stvari, jer njegova aktivna legitimacija proizilazi iz ugovora o zakupu a ne iz vlasništva predmetnog poslovnog prostora
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 025 od 8. februara 2008. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Gž-379/04 je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te kako nije počinjena povreda postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je odlučio kao u izreci presude u skladu sa članom 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP)
6. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi povrede prava na pravično suđenje apelant se žali da je pobijanim presudama sudova proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO, jer smatra da je predmetni ugovor ništav i s tim u vezi da je lišen imovine. Apelant ističe da sudovi za donošenje osporenih odluka nisu imali osnova u materijalnom pravu. Dalje apelant navodi da je tačno da zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju daje u zakup, ali smatra da u konkretnom slučaju zakupodavac nije imao nikakav legalan pravni osnov za izdavanje u zakup predmetnog poslovnog prostora, a uz to da je zakonom je bilo utvrđeno ko to ima pravo, a to nije bio tužitelj.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način primjene materijalnog prava od strane sudova, konkretno odredbi ZOO. Ustavni sud uočava da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu navedeno, naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović