Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1431/08 (M. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 16
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1431/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-1431/08, rješavajući apelaciju Mustafe Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Smajića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž:2684/05 od 27. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-625/04-B od 27. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković advokat iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž:2684/05 od 27. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-625/04-B od 27. jula 2005. godine
2. Presudom Općinskog suda, broj P-625/04-B od 27. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž: 2684/05 od 27. februara 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta-protivtuženog, kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan Ugovor o zamjeni stanova od 14. marta 1997. godine zaključen između apelanta-protivtuženog i pravnog prednika Mine Kazić (u daljnjem tekstu: tužena-protivtužiteljica) Midhata Kazića, te da je pravno valjan Ugovor o korištenju stana, broj 03/1-OH-1-1236/07 od 10. aprila 1997. godine, na osnovu koga je apelant-protivtuženi stekao stanarsko pravo na dvoiposobnom stanu u Sarajevu u Ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41/II prije 6. decembra 2000. godine. Istom presudom je utvrđeno da je ništav Ugovor o zamjeni stanova od 14. marta 1997. godine zaključen između apelanta-protivtuženog kao nosioca stanarskog prava na jednoiposobnom stanu površine od 52 m² u Sarajevu u Ulici Samira Frašte broj 3/X, za dvoiposoban stan površine 63 m² u Sarajevu u Ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41/II na kome je nosilac stanarskog prava bio pravni prednik tužene-protivtužiteljice, Midhat Kazić, te Ugovor o korištenju stana broj 03/1-OH-1-1236/97 od 10. aprila 1997. godine na osnovu koga je apelant-protivtuženi stekao stanarsko pravo na dvoiposobnom stanu u Sarajevu u Ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41/II. Isto tako apelant-protivtuženi je obavezan da tuženoj-protivtužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 892,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da između parničnih stranaka nije sporno da je Ugovor o zamjeni stanova zaključen u Sarajevu 14. marta 1997. godine između nosilaca stanarskih prava, i to apelanta-protivtuženog na stanu u Ulici Samira Frašte broj 3/X i pravnog prednika tužene-protivtužiteljice, Midhata Kazića na stanu u Ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41/II. Na osnovu tog ugovora apelant-protivtuženi je zaključio ugovor o korištenju stana u Ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41/II (u daljnjem tekstu: sporni stan), a zatim je isti otkupio na temelju ugovora zaključenog sa Vladom F BiH 7. aprila 1999. godine. Vlasnička prava apelanta-protivtuženog na spornom stanu su uknjižena u knjizi položenih ugovora Z.K. ureda ovog suda, u podulošku broj 1017, sa vlasničkim dijelovima apelanta-protivtuženog i njegove supruge ½. Iz provedenih dokaza Općinski sud je dalje utvrdio da je postupak vraćanja u posjed stana u ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41/II pokrenut po zahtjevu kćerke tužene-protivtužiteljice pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) 9. novembra 1998. godine, i koji postupak je prekinut rješenjem, broj 23/6-372-6440/98 od 20. decembra 2002. godine na temelju člana 2a. stav 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Na osnovu tačke 10. Uputstva o postupku kontrole zaključenih/obnovljenih ugovora o korištenju stana (“Službene novine F BiH“, broj 19/02) nadležna komisija je utvrdila da je Ugovor o korištenju stana, broj 03/1-OH-1-1236/97 od 10. aprila 1997. godine, zaključen između apelanta –protivtuženog za stan u Ulici Bulevar Meše Selimovića broj 41 i Stambenog fonda grada Sarajeva, zaključen suprotno tački 6. u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima od 28. oktobra 1999. godine. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da je Ugovor o zamjeni stanova zaključen 14. marta 1997. godine ništav prema članu 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima s obzirom na period u kojem je zaključen. Osim toga utvrđeno je da je sporni ugovor ništav i zbog činjenice da je zaključen protivno odredbama Porodičnog zakona F BiH. Naime, prema odredbi člana 265. stav 2. navedenog zakona, jedan od bračnih drugova ne može samostalno raspolagati čak ni svojim udjelom u zajedničkoj nepodjeljenoj imovini, pa kako je prema utvrđenom činjeničnom stanju sporni ugovor kakav je zaključen između apelanta-protivtuženog i pravnog prednika tužene-protivtužiteljice u izričitoj suprotnosti sa navedenim odredbama materijalnog prava, to je Općinski sud utvrdio da je taj ugovor apsolutno ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega tuženoj-protivtužiteljici prema odredbi člana 109. istog zakona pripada pravo da traži da se utvrdi ništavost spornog ugovora. Takođe, prema odredbi člana 15. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ugovor o zamjeni stanova ne može zaključiti nosilac stanarskog prava bez saglasnosti sunosioca stanarskog prava, i ako se pri tome ima u vidu i odredba člana 20. stav 1. istog zakona, koja propisuje da nadležni sud u vanparničnom postupku odlučuje o tome ko od supružnika kao sunosilac stanarskog prava nakon razvoda braka ostaje nosilac stanarskog prava, onda je potpuno jasno da se i stanarsko pravo smatra imovinskim pravom supružnika, zajedničkom imovinom kojoj jedan supružnik ne može raspolagati bez saglasnosti i znanja drugog supružnika, što podrazumijeva da ugovor o zamjeni stana treba da potpišu oba bračna druga kao nosioci stanarskog prava, jer se u suprotivnom ugovor smatra ništavim. Prema tome, sporni ugovor koji je zaključio apelant-protivtuženi i prednik tužene-protivtužiteljice istu ne obavezuje. Takođe je utvrđeno da tužena-protivtužiteljica nije nikad zaključila ni ugovor o korištenju spornog stana, niti je stupila u posjed istog, što čini navode njene protivtužbe osnovanim, tj. da je navedeni ugovor fiktivan pravni posao, da je zapravo predmet ugovaranja bila prodaja stanarskog prava, što je takođe protivno odredbama Zakona o stambenim odnosima, pa je ugovor i u vezi s tim ništav pravni posao. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je Ugovor o korištenju stana koji je pravni prednik tužene-protivtužiteljice zaključio sa Vladom F BiH 7. aprila 1999. godine ništav već po odredbi člana 16. stav 2. u vezi sa članom 2. i članom 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine F BiH“, broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 37/01 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je zaključen na osnovu Ugovora o zamjeni stanova, zaključenog u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze i pravilno primjenio materijalno pravo, jer je za svoju odluku dao jasne i logične razloge koji kao takvi proizilaze iz provedenih dokaza ocjenjenih na način kako to reguliše odredba člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na nesumnjiv način utvrdio da je Ugovor o zamjeni stanova zaključen 14. marta 1997. godine prema odredbi člana 2a Zakona o prestanku primjene ništav s obzirom na period u kojem je zaključen. Prema tome, pošto je sporni ugovor zaključen suprotno članu 2a. Zakona o prestanku primjene taj ugovor je po ocjeni ovog suda apsolutno ništav i u smislu člana 103. ZOO, pa stoga tuženoj-protivtužiteljici pripada pravo na pobijanje ovog ugovora prema odredbi člana 109. ZOO.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su sudovi u osporenim presudama proizvoljno primjenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o prestanku primjene, te da uopšte nisu cijenili odredbu člana 32. Zakona o stambenim odnosima kao lex specialis, prema kojoj se kako je naveo jedino može ocjenjivati valjanost ugovora o zamjeni stanova. Smatra da Zakon o stambenim odnosima niti u jednoj odredbi ne ukazuje na obavezu davanja saglasnosti sunosioca stanarskog prava, te da odredba člana 32. stav 1. navedenog zakona jasno ukazuje na činjenicu da ugovor o zamjeni zaključuju nosioci stanarskih prava. Dalje, apelant tvrdi da nije znao, kao što nije ni morao da zna, da li na spornom stanu uopšte postoji sunosilac stanarskog prava. Navodi da je saznao da je Midhat Kazić, pravni prednik tužene-protivtužiteljice i njen suprug, umro 22. augusta 1998. godine i da je zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana podnijet nadležnom organu sa njegovim potpisom 9. novembra 1998. godine, dakle tri mjeseca nakon njegove smrti. Smatra da sudovi u postupku odlučivanja nisu primjenili niti odredbu člana 18.c. stav 2. tačka 4. Zakona o prestanku primjene prema kojoj mu pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. U vezi sa navedenim apelant navodi da mu je osporenim presudama takođe povrijeđeno i pravo na dom i pravo na imovinu. Ističe da je ranijem korisniku spornog stana Midhatu Kaziću isplatio iznos od 5.600,00 KM za djelimično osposobljavanje spornog stana devastiranog usred ratnih dejstava, i da je naknadno uložio još oko 11.000,00 KM radi dovođenja stana u funkciju korištenja prema opće prihvaćenim standardima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi navoda apelanta kojim osporava pravnu valjanost osporenih presuda zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je sporni ugovor zaključen 14. marta 1997. godine ništav prema odredbi člana 2a. Zakona o prestanku primjene, jer je zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, kao i zbog činjenice što je zaključen protivno odredbi člana 265. stav 2. Porodičnog zakona F BiH, iz razloga što jedan od bračnih drugova ne može samostalno raspolagati čak ni svojim udjelom u zajedničkoj stečenoj imovini bez saglasnosti drugog bračnog druga. Presuda Općinskog suda je potvrđene od strane Kantonalnog suda kao zakonita, odnosno utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili razloge da je takav ugovor apsolutno ništav i u smislu člana 103. ZOO, pa stoga tuženoj-protivtužiteljici pripada pravo na pobijanje ovog ugovora u smislu člana 109. ZOO. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi imajući u vidu odredbu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima zaključili da se stanarsko pravo smatra imovinskim pravom supružnika, tj. njihovom zajedničkom imovinom, kojom jedan supružnik ne može raspolagati bez saglasnosti i znanja drugog supružnika, i da ga uprotivnom ugovor zaključen bez saglasnosti drugog bračnog druga ne obavezuje, pa je takav ugovor ništav. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi razloge zbog kojih je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta-protivtuženog, odnosno kojim je utvrđeno da je ništav sporni ugovor jasno i nedvosmisleno obrazložili i da apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ne ukazuju da zaključak do kojeg su sudovi došli ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava, djeluje nelogično i proizvoljno.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
11. U konkretnom slučaju apelant se takođe žali da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
12. S obzirom na činjenicu da apelant sa porodicom živio i koristio sporni stan od zaključenja Ugovora o zamjeni stana, dakle od 1997. godine, da je nakon toga zaključio ugovor o korištenju spornog stana kao i ugovor o kupoprodaji istoga, iz čega proizilazi da je apelant očigledno imao namjeru i dalje u njemu živjeti, do momenta kada je saznao da je nadležnom organu uprave podnesen zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana. Ustavni sud smatra da, taj stan predstavlja apelantov dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.) Do miješanja u pravo apelanta na uživanje doma je došlo osporenim odlukama, jer je njima utvrđeno da je sporni ugovor ništav prema članu 2a. Zakona o prestanku primjene, i da je protivan odredbi člana 265. stav 2. Porodičnog zakona F BiH. Prema tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i koje nisu bile proizvoljne. Ustavni sud takođe smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje i pravom na dom, za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović