Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1463/08 (A. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1463/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-1463/08, rješavajući apelaciju Ankice Bilandžija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ankice Bilandžija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 139 od 27. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-161/04 od 20. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-868/01 od 3. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Bilandžija (u daljnjem tekstu: apelantica) ) iz Trogira, koju zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banja Luke, podnijela je 21. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 139 od 27. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-161/04 od 20. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-868/01 od 3. oktobra 2003. godine

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-868/01 od 3. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-161/04 od 20. oktobra 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina zaključen između pravnog prednika apelantice Ivana Bilandžije i Ljubice Milivojević (u daljnjem tekstu: tužena), ovjerenog kod Sekretarijata za opštu upravu Požega, broj: 03/02/5915 od 29. septembra 1993. godine, te da se naloži zemljišno-knjižnom uredu i katastru nekretnina da uspostavi pređašnje stanje prije izvršene zamjene nekretnina i da se apelantica kao kći Ivana Bilandžije (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantice) uknjiži kao vlasnik i posjednik na nekretninama pobliže definisanim izrekom presude. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se naloži tuženoj da joj preda u posjed nekretnine upisane u KKU broj 1159 k.o. Trn, slobodne od ljudi i stvari a da apelantica preda tuženoj nekretnine upisane u z.k. ul. broj 128 k.o. Gradište, a što po novom operatu odgovara nekretninama upisanim u PL broj 50 k.o. Gradište, uz obavezu tužene da joj nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su pravni prednik apelantice i tužena 8. septembra 1993. godine zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) u Požegi, koji je ovjeren pod brojem 03/02/5915 29. septembra 1993. godine kod Sekretarijata za opću upravu Požega, Republika Hrvatska. Spornim ugovorom tužena je pravnom predniku apelantice dala u zamjenu i u vlasništvo svoje nekretnine upisane u z.k. ul. broj 128 k.o. Gradište, koje se sastoje iz k.č. broj 133, kuće, dvorišta površine 73 a, 54 m², k.č. broj 257 voćnjaka površine 24 a, 73 m², k.č. broj 777 oranica „Alaginci“ površine 58 a, 22 m², k.č. broj 742 livada D. Čapljak površine 54 a, 14 m², i k.č. broj 1391 vinograd površine 10 a, 65 m², a da joj u zamjenu i vlasništvo za navedene nekretnine pravni prednik apelantice dao nekretnine upisane u Pl. broj 1320 k.o. Trn, a koje se sastoje iz k.č. broj 1047-potkućnica, kuća, dvorište i njiva površine 786 m², i k.č. broj 1048/1 „potkućnica“, njiva površine 5137 m². Navedenim ugovorom je utvrđeno da su zamjenjene nekretnine jednake prometne vrijednosti i da po tom osnovu ugovorne strane nemaju nikakvih međusobnih potraživanja, da dozvoljavaju da se na temelju ovog ugovora izvrši uknjižba prava vlasništva i prava korištenja u zemljišnim knjigama, i da su osim zamjene nekretnina izvršile i zamjenu pokretnih stvari po principu „sve za sve“. Takođe je utvrđeno da su ugovorne strane nakon što su zaključile sporni ugovor ušle u posjed zamjenjenih nekretnina, tužena u posjed nekretnina u Trnu, a pravni prednik apelantice sa porodicom je ušao u posjed nekretnina u Požegi. Iako je sporni ugovor zaključen u toku ratnih dešavanja, Osnovni sud je utvrdio da je isti je punovažan i pravno valjan jer je rezultat slobodno izražene volje ugovarača, budući da je pravni prednik apelantice putem agencije za promet nekretnina oglasio svoju volju da mijenja svoje nekretnine koje se nalaze u Trnu za nekretnine u Hrvatskoj, da je ugovor ovjeren u Hrvatskoj gdje nisu postojale okolnosti koje bi uticale na slobodu izražavanja volje pravnog prednika apelantice, što znači da nije bilo prisile, prevare i zablude na strani pravnog prednika apelantice, jer je ugovor u cijelosti realizovan, i što je pravni prednik apelantice nakon zaključenja ugovora i dalje pokazivao volju za posjedovanje zamjenjenih nekretnina, jer se ponašao kao vlasnik istih. Da se pravni prednik apelantice saglasio sa spornim ugovorom potvrđuje i činjenica da je nekretnine koje je stekao zamjenom upisao na svoje ime u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina, i što je iste poklonio apelantici, kao svojoj kćerki, pa se apelantica na osnovu ugovora o poklonu upisala kao vlasnik istih u zemljišnim knjigama u Požegi. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan jer je sporni ugovor zaključen dobrovoljno, što su se pravni prednik apelantice i tužena nakon potpisivanja ugovora upisali kao vlasnici i posjednici u zemljišnim knjigama, te da se stoga ne može vratiti stanje od prije rata, odnosno prije zaključivanja spornog ugovora. Ovo iz razloga. što je pravnu valjanost spornog ugovora pravni prednik apelantice potvrdio ne samo time što se upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik istih, već i što je nekretnine koje je dobio zamjenom sa tuženom krajem 1994. godine poklonio apelantici, a apelantica je nakon njegove smrti 12. aprila 2001. godine podnijela tužbu sudu radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora, što znači protekom roka sedam godina od kada joj je otac poklonio predmetne nekretnine, odnosno dvije godine nakon smrti oca. Osim toga kako je tužena takođe upisana kao vlasnik i posjednik nekretnina u Banja Luci Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi da je sporni ugovor ništav, shodno odredbi člana 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj, 29/78,39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96 i 39/3, u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 105. do 110. navedenog zakona, pa je primjenom navedenih odredbi zakona odlučeno kao u izreci presude.

4. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, članom 103. ZOO je propisano da je jedan ugovor ništav ako je protivan Ustavom utvrđenim načelima ili prinudnim propisima, s tim da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (član 109. ZOO), i da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (član 110. ZOO). Za zaključenje svakog ugovora osnovni uslov je da su ugovorne strane postigle saglasnost o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), a izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 128. stav 2. ZOO). Dakle, za punovažnost spornog ugovora nužno je postojanje saglasnih, slobodno izraženih volja ugovarača za zaključenje ugovora. Odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača svaki ugovor čini ništavim i on ne proizvodi pravno dejstvo od samog početka. Takođe, članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94), propisano je da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. U stavu 4. istog člana je propisano da izuzetno od ove odredbe, ugovor koji je zaključen u pismenoj formi će proizvoditi svoje pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane između ostalog izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Imajući u vidu navedene odredbe zakona Okružni sud je zaključio, da su ugovorne strane u cijelosti izvršile ugovorne obaveze iz spornog ugovora, jer su predmetne nekretnine predate u posjed svakoj od ugovornih strana, te su one na temelju tako zaključenog ugovora i uknjižile svoje pravo na istim u javnim registrima nekretnina, na području opština-sudova na kojima se te nekretnine nalaze. Okružni sud je odbio kao neosnovane navode apelantice da njen pravni prednik u momentu zaključenja spornog ugovora nije znao u kom su stanju nekretnine tužene u Hrvatskoj, jer je u toku postupka dokazano da je imao punomoćnika koji ga je zastupao pri zaključivanju ovog ugovora i koji ga je obavijestio o stanju nekretnina tužene. Dalje, pravni prednik apelantice se nakon zaključivanja ugovora uknjižio kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, i nalazio se u posjedu ovih nekretnina više od godinu dana kada je te nekretnine poklonio svojoj kćerki-apelantici. Osim toga pravni prednik apelantice je umro 1999. godine, dakle šest godina nakon zaključenja spornog ugovora, i u tom čitavom periodu nije podnosio zahtjev sudu da se ovaj ugovor raskine ili da se proglasi ništavim, dok se apelantica upisala kao vlasnik spornih nekretnina 1994. godine po učinjenom poklonu i neprekidno je bila u posjedu istih, a tužbu sudu za utvrđenje ništavosti spornog ugovora je podnijela u aprilu 2001. godine, dakle šest godina nakon što je ugovorom o poklonu stekla vlasništvo na ovim nekretninama. Dakle, apelantica je čekala osam godina da od suda traži da se utvrdi ništavost spornog ugovora, iako je tu mogućnost imala i znatno ranije u odnosu na nekretnine u Banja Luci, jer joj je ta mogućnost bila otvorena već prestankom ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, tj. 19. juna 1996. godine. Okružni sud je takođe odbio kao neosnovane žalbene navode apelantice da je njen pravni prednik sporni ugovor zaključio pod prisilom i prijetnjom, te da njegova volja nije bila slobodno izražena, jer apelantica ove svoje tvrdnje nije dokazala niti jednom pojedinačnom niti individualnom okolnošću, koja bi zaista pokazala postojanje uticaja na slobodno izražavanje volje njenog oca, a bez utvrđenja individualnih okolnosti postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se reklo da je ugovor iz tih opštih okolnosti ništav. Isto tako s obzirom na prirodu tužbenog zahtjeva, Okružni sud je konstatovao da spor o ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina nije spor o stvarnim pravima na nekretninama, nego spor iz obligaciono-pravnog odnosa pa se mjesna nadležnost suda ne određuje prema odredbi člana 56. već prema odredbi člana 46. i 47. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 14/94 i 32/94, u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu sa međunarodnim elementima u skladu sa odredbom člana 27. ZPP u ovoj pravnoj stvari nadležan je sud u Republici Srpskoj, a u pogledu ugovora koji se odnosi na nekretnine isključivo je mjerodavno materijalno pravo države na čijem se području nekretnina nalazi prema odredbi člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim oblastima („Službeni list SFRJ“, broj 83/82). Imajući u vidu navedeno Okružni sud je na temelju člana 226. ZPP („Službeni glsnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05) odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 139 od 27. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Gž-

161/04 od 20. oktobra 2005. godine.

6. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su odluke nižestepenih sudova pravilne i utemeljene na relevantnim odredbama materijalnog prava. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelantice da niti ona niti njen pravni prednik nisu nikad stupili u posjed zajenjenih nekretnina, te da joj je otac pred smrt darovao ove nekretnine, jer je ovaj sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je ugovor o poklonu zaključen pet godina prije smrti poklonodavca-pravnog prednika apelantice, dok je na temelju iskaza majke i sestre apelantice, da se kuća u Gradištu obilazi i sređuje, Vrhovni sud ocijenio da su to radnje kojima se manifestuje posjed. Prema tome, s obzirom da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka, na koje revizija apelantice uopšteno ukazuje, niti je materijalno pravo pogrešno primjenjeno kada je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude

7. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na dom i prava na imovinu apelantica nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno primjenili odredbe materijalnog prava, člana 103. do 110. ZOO, i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer su sudovi činjenično stanje cijenili kao da nije bilo rata i ratnih dešavanja. Ističe da kod njenog pravnog prednika-oca nije postojala volja da izvrši zamjenu svojih nekretnina, a to kako navodi proizilazi iz njegovog kasnijeg ponašanja jer nije ušao u posjed istih, iako je pravo vlasništva na zamjenjenim nekretninama upisao u zemljišne knjige. Tvrdi da je njen otac protiv svoje volje izvršio zamjenu svojih nekretnina sa tuženom, s obzirom da je to bio period ratnih dešavanja i jer je im je kao pripadnicima manjinskog naroda prijećeno, pa su stoga bili prisiljeni napusti Banja Luku. Takođe navodi da oni koji to nisu uradili su bili ubijeni. Upis prava vlasništva njen otac je kako ističe izvršio samo iz razloga da bi dobio status izbjeglice, osigurao materijalnu i zdravstvenu pomoć.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu i prvo na dom, zbog toga što su sudovi pogrešno primjenili relevantne odredbe ZOO, te što su pogrešno cijenili činjenice i dokaze na kojima su temeljili svoje odluke.

11. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Ustavni sud uočava da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, jer nisu ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje da je sporni ugovor ništav, u smislu odredbe člana 103. i

104. ZOO. Ovo iz razloga što je utvrđeno da su ugovorne strane u smislu relevantnih odredbi ZOO u cijelosti izvršile ugovorne obaveze iz spornog ugovora, jer su predmetne nekretnine predate u posjed svakoj od ugovornih strana koje su se na temelju tako zaključenog ugovora uknjižile svoje pravo u javnim registrima nekretnina na području opština-sudova na kojima se te nekretnine nalaze, da je apelatičin otac poklonio apelantici predmetne nekretnine na kojima je apelatica takođe u zemljišnim knjigama uknjižila svoje pravo vlasništva. U vezi sa navodima apelantice da je njen otac protiv svoje volje izvršio zamjenu svojih nekretnina sa tuženom s obzirom da je to bio period ratnih dešavanja i jer im je kao i ostalim pripadnicima manjinskog naroda prijećeno, Ustavni sud uočava da su sudovi jasno obrazložili da apelantica ove svoje tvrdnje nije dokazala, te da bez utvrđenja individualnih okolnosti postojanje samo opštih ratnih okolnosti po ocjeni sudova nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor zbog opštih okolnosti ništav. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.k) i.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije te zaključuje da su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1463/08 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio