Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-128/08 (L. i N. H.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Član porodičnog domaćinstva
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-128/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-128/08, rješavajući apelaciju Lejle i Nedima Hrasnice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle i Nedima Hrasnicepodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-384/03 od 4. oktobra 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša Sarajevo broj UPII/05-23-5-624/02 od 10. decembra 2002. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-146/00 od 21. avgusta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lejla i Nedim Hrasnica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Suzana Tanović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-384/03 od 4. oktobra 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-624/02 od 10. decembra 2002. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-146/00 od 21. avgusta 2002. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-146/00 od 21. avgusta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-624/02 od 10. decembra 2002. godine, Hasna Ljubović je određena za nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Tina Ujevića broj 17, nakon smrti nosioca stanarskog prava Omera Kurtovića. Određeno je da će se umjesto ugovora o korištenju stana primjenjivati predmetno rješenje kojim se određuje da sva prava i obaveze koje je imao Omer Kurtović ostaju i dalje na snazi i samo će glasiti na ime Hasne Ljubović dok se ne zaključi ugovor o korištenju stana.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je iz ugovora o korištenju stana zaključenog 30. aprila 1980. godine između Smiljke Salom kao davaoca stana na korištenje i Omera Kurtovića kao korisnika utvrđeno da je Omer Kurtović nosilac stanarskog prava na četverosobnom stanu na I spratu, ukupne stambene površine 114 m2, u zgradi u ulici Mustafe Golubovića broj 21 (sada Tina Ujevića broj 17). Dalje je utvrđeno da je Omer Kurtović umro 28. juna 2000. godine. Smiljka i Pavle Salom su 10. juna 1997. godine zaključili kupoprodajni ugovor sa apelantima kojima su prodali kuću u ulici Tina Ujevića broj 17. Apelanti su uknjiženi kao suvlasnici sa dijelom ½ na predmetnoj kući. Istaknuto je da je Upravi dostavljeno rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu od 19. septembra 2000. godine u pravnoj stvari Omera Kurtovića protiv Smiljke i Pavla Salom i apelanata radi poništenja kupoprodajnog ugovora zaključenog 10. juna 1997. godine. Kantonalni sud u Sarajevu je donio rješenje da se žalba uvažava prvostepena presuda broj P-808/97 ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dalje je utvrđeno da Hasna Ljubović ne posjeduje stanarsko pravo ni na jedan od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu kod JSP „Sarajevostan“. Također je utvrđeno da Hasna Ljubović na predmetnoj adresi ima prebivalište od 2. jula 1986. godine do momenta izdavanja potvrde, 4. avgust 2000. godine, od strane Policijske uprave Centar. Hasna Ljubović i Rešad su 20. novembra 1996. godine u Sarajevu zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju sa Omerom Kurtović. U članu 4. pomenutog ugovora je navedeno da su ugovorne strane formirale zajednicu života od 1986. godine.
4. Nadalje je utvrđeno da je Omer Kurtović invalid od rođenja, te da se Hasna Ljubović brinula o njemu. Rješenjem Službe socijalne zaštite Općine Centar od 3. avgusta 1996. godine Hasna Ljubović je postavljena za posebnog staratelja Omera Kurtovića. Istaknuto je da je brat Omera Kurtovića dao izjavu u Beogradu 1. jula 2002. godine u kojoj je naveo da su Hasna i njen tadašnji suprug Rešad doselili u stan njegovog brata 1986. godine uz saglasnost njegovu i njegovog brata. Izjavio je da je bračni par Ljubović živio sa njegovim bratom cijelo vrijeme do njegove smrti u zajedničkom domaćinstvu i da su se u potpunosti brinuli za njegovog brata. Poslije razvoda Hasne i Rešada o njegovom bratu se na isti način brinula Hasna Ljubović sve do njegove smrti.
5. Na osnovu navedenog Uprava je zaključila da je Hasna Ljubović sa Omerom Kurtovićem živjela u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici više od deset godina, te da se ona u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima smatra korisnikom-članom porodičnog domaćinstva. Stoga joj pripada pravo iz čl. 21. i 22. navedenog zakona da trajno nastavi koristiti predmetni stan u svojstvu novog nosioca stanarskog prava.
6. Protiv rješenja Ministarstva apelanti su podnijeli tužbu koju je Vrhovni sud odbio presudom broj U-384/03 od 4. oktobra 2007. godine.
7. U obrazloženju presude se navodi da su po mišljenju Vrhovnog suda upravni organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili propise. Vrhovni sud je utvrdio da je apelantima omogućeno da učestvuju u predmetnom postupku što proizlazi iz zapisnika sa usmenih rasprava. Istaknuto je da su svjedoci u smislu člana 180. stav 4. Zakona o upravnom postupku prije davanja izjava upozoreni na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.
8. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu tog zakona smatraju, pored ostalih, lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su uselili u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
9. Istaknuto je da je Hasna Ljubović živjela u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava Omerom Kurtovićem od 1986. godine, da je do prekida te zajednice došlo 1993. godine usljed ratnih dejstava, da je ekonomska zajednica ponovo uspostavljena vraćanjem iz izbjeglištva i nosioca stanarskog prava i Hasne Ljubović 1996. godine i trajala sve do 28. juna 2000. godine kada je nosilac stanarskog prava umro. S obzirom na navedene činjenice Vrhovni sud je našao da su upravni organi pravilno odlučili kada su Hasnu Ljubović odredili za nosioca stanarskog prava nakon smrti Omera Kurtovića jer je prekid ekonomske zajednice prouzrokovao rat kao jedna objektivna okolnost koja je uticala da u tom stanu nisu mogli živjeti ni Hasna Ljubović a niti Omer Kurtović jer je to prekid usljed više sile-ratnog djelovanja. Po mišljenju Vrhovnog suda da nije bilo te okolnosti na koju Hasna Ljubović i Omer Kurtović nisu mogli uticati ekonomska zajednica bi trajala 14 godina jer je nesporno da su po prestanku ratnih djelovanja odnosno po povratku u Sarajevo 1996. godine isti nastavili ekonomsku zajednicu pa i zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju.
10. Vrhovni sud je zaključio da su u prvostepenom rješenju dati potpuni i detaljni razlozi, a da je drugostepenim rješenjem odgovoreno na sve žalbene navode apelanta. Istaknuto je da je Vrhovni sud prihvatio u cjelosti razloge upravnih rješenja.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelanti se žale na proizvoljno proveden dokazni postupak, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanata osporene odluke ne sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primjenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, te da se može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna i diskriminatorska. U tom pogledu između ostalog navode da su iskazi svjedoka J.Ž. i R.A. su cijenjeni pristrasno i samo djelimično interpretirani bez njihove cjelovite ocjene. Ističu da su iz iskaza pomenutih svjedoka ispušteni dijelovi koji nedvosmisleno ukazuju na činjenicu da između Hasne i Rešada Ljubović i Omera Kurtović nije postojala zajednica života već upravo suprotno. Dalje navode da uopšte nisu cijenjena pisma Husnije Kurtovića upućena 23. aprila 1996. godine Dariu (sinu Jele Živko) i 21. juna 1996. godine suprugu Hasne Ljubović iako su iste pisma pisana spontano i prije pokretanja predmetnog postupka. Također nije cijenjena ni izjava Omera Kurtovića data u sporazumu i uz suodgovornost brata Husnije Kurtovića pred dva svjedoka.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasne razloge zbog kojih su zaključili da se Hasna Ljubović odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti Omera Kurtovića. Upravni organi su proveli detaljan dokazni postupak te su svoju odluku donijeli ne samo na osnovu izjave saslušanih svjedoka J.Ž. i R.A. već i na osnovu drugih izvedenih dokaza. Iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je dokazni postupak proizvoljno proveden niti da su dokazi cijenjeni pristrasno. Nadalje utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnih propisa ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost i diskriminatornost kako to apelanti tvrde. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović