Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-135/08 (V. V.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ratna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17d
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 17d
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 17d
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17d
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 158
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-135/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-135/08, rješavajući apelaciju Vlade Vanovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) , donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Vanovca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000993 od 16. avgusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Vanovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Srećko Kitić, advokat iz Visokog, podnio je 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000993 od 16. avgusta 2007. godine. Apelant je, 29. septembra 2008. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupanje u parničnom predmetu Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-P-08-000141, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP-135/08 od 14. oktobra 2008. godine odbijen je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj V-P 12/02 od 19. avgusta 2005. godine Općina Visoko (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Asfaltgradnja d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su obavezani da apelantu solidarno naknade štetu za uništenu stambenu zgradu na k.č. br. 491 k.o. Kondžilo u iznosu od 70.043,94 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana 19. avgusta 2005. godine pa do isplate, kao i naknadi troškove postupka u iznosu od 6.758,95 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Drugotuženi je obavezan da apelantu naknadi štetu pričinjenu na k.č. br. 491 i k.č. 493/1 u iznosu od 586,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana 19. avgusta 2005. godine pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli prvotuženi i drugotuženi. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj Gž-1396/05 od 20. juna 2006. godine uvažio žalbu drugotuženog i pobijanu presudu preinačio u dijelu kojim se obavezuje drugotuženi i apelant se odbija sa tužbenim zahtjevom. Žalba prvotuženog je odbijena prvostepena presuda potvrđena. Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 4.290,37 KM.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je iz stanja spisa i provedenih dokaza utvrđeno da je prvotuženi apelantove nekretnine rješenjem od 20. avgusta 1992. godine proglasio privremeno napuštenim. Rješenjem Općinske službe za geodetske i imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina od 5. januara 2001. godine utvrđeno je da su apelantu predmetne nekretnine vraćene u posjed i da je tada prestala uprava prvotuženog na navedenim nekretninama. Drugotuženi je počeo izvoditi radove na kamenolomu Kondžilo u periodu od 1998 do 1999. godine.
6. Po mišljenju Kantonalnog suda Općinski sud je trebao imati u vidu period u kojem su nekretnine apelanta bile pod upravom prvotuženog, 1992-2001, a da je drugotuženi poduzeo radove na eksploataciji kamenoloma na spornoj lokaciji u 1997. godini kada je rješenjem od 26. maja 1997. godine drugotuženom odobreno da može početi sa radovima eksploatacije krečnjaka na lokalitetu Podvinsci-Kondžilo. Kantonalni sud je našao da je osnovan žalbeni prigovor drugotuženog da je odgovornost za eventualno pričinjenu štetu na prvotuženom koji je odgovoran prema vlasniku i u obavezi je vratiti odnosno naknaditi imovinu koja ne može biti vraćena.
7. Navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kada je zaključio da se u predmetnom spornom odnosu radi o deliktnoj odgovornosti za predmetnu štetu. Iz stanja spisa po mišljenju Kantonalnog suda nesumljivo proizlazi da se u predmetnom slučaju radi o zakonskoj odgovornosti za štetu a ne o deliktnoj odgovornosti po osnovu prouzrokovanja štete u smislu odredbi člana 154. stav 1, čl. 158. i 206. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da odgovornost za štetu na privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana propisuje odredba iz člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvo građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 14/94) Prema navedenoj zakonskoj odredbi vlasniku privremeno napuštenih nekretnina, u konkretnom slučaju apelantu, za svu pričinjenu štetu na nekretninama koje su stavljene pod upravu općine odgovara isključivo općina. Prema tome za svu štetu koju je apelant pretrpio na svojim nekretninama u periodu od kada su te nekretnine napuštene i stavljene pod upravu prvotuženog pa sve dok te nekretnine nisu vraćene apelantu isključivo odgovara prvotuženi bez obzira ko je štetu stvarno i prouzrokovao.
8. Po mišljenju Kantonalnog suda povodom štetnog događaja apelant je materijalno pravnom odnosu s prvotuženim a ne i s drugotuženim. Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03). Prema navedenoj zakonskoj odredbi općina je odgovorna za svu štetu nanešenu nekretninama od trenutka kada su nekretnine proglašene privremeno napuštenim pa do njihovog vraćanja u posjed vlasniku.
9. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio prvotuženi. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000993 od 16. avgusta 2007. godine djelimično uvažio reviziju prvotuženog i drugostepenu presude preinačio tako što se prvotuženi obavezuje da umjesto 70.043,94 KM isplati apelantu iznos od 586,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. avgusta 2005. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Određeno je da svaka stranka snosi svoj dio troškova. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da odgovornost za štetu na privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana propisuje odredba člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti na osnovu koje za svu pričinjenu štetu koja je napravljena na nekretninama pod upravom općine odgovara isključivo općina.
11. Navedeno je da su provedena vještačenja i brojni materijalni i drugi dokazi kao i saslušanje svjedoka. Visinu materijalne štete koja je pričinjena apelantu utvrdio je vještak-agronom kome stranke nisu prigovorile a prema čijem nalazu i mišljenju ista iznosi 586,50 KM za radove kako bi se zemljište privelo namjeni koju je imalo ranije i ta šteta sastoji se od vrijednosti izgubljenih prihoda te naknade za dovođenje zemlje u stanje obradivosti. Po ocjeni Vrhovnog suda apelantu pripada pravo na naknadu samo te štete.
12. Po mišljenju Vrhovnog suda osnovani su revizioni navodi u pogledu naknade za dosuđenu štetu na stambenom objektu apelanta, ali ne iz razloga na koje se poziva revizija koja smatra sudove apsolutno nenadležnim za raspravljanje i istovremeno ističe prigovor zastarjelosti potraživanja jer je šteta nastala 1995. godine, a tužba podnijeta 2002. godine.
13. Vrhovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza i utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda na pouzdan način utvrđeno da je apelant prvi put došao i vidio svoje nekretnine u decembru 2000. godine. Utvrđeno je da tada nije bilo objekata i ničega već samo tabla drugotuženog da tu izvodi radove. Dalje je navedeno da se u spisu nalazi procjena ratne štete od 15. avgusta 1995. godine na stambenom objektu apelanta, koju je tražio povjerenik Mjesne zajednice Podvinjci. Istaknuto je da je na zapisniku od 19. avgusta 1995. godine konstatovano je da je usljed ratnih dejstava na području Općine Visoko tokom 1994-1995 godine došlo do oštećenja na objektu apelanta koja se sastoje u sljedećem: na temeljima i zidinama posebno sa istočne i južne strane vidna su velika oštećenja-tragovi od eksplozije zbog čega je došlo do potpunog urušavanja objekta i paljenja. Šteta je totalna. Navedeni zapisnik potpisan je od strane tri člana stručne komisije i predstavnika Mjesne zajednice kao povjerenika.
14. Prema mišljenju Vrhovnog suda navedeno ukazuje da se prvotuženoj ne može staviti na teret naknada štete nastale ratnim djelovanjem. Po ocjeni Vrhovnog suda rat je viša sila i prvotužena bez obzira što je u to vrijeme raspolagala predmetnim nekretninama nije mogla ni spriječiti ni predviditi uništavanje predmetnog objekta. Stoga je zaključeno da je prvotuženi eskulpiran od odgovornosti za nastalu štetu na osnovu člana 177. stav 1. ZOO. Stoga je Vrhovni sud odlučio u smislu člana 250. stav
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
15. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja i prekršio odredbe člana 241. ZPP kada je kako sam konstatira ne prihvatajući razloge navedene u revizijskom zahtjevu prvotuženog preinačio drugostepenu presudu na osnovu „dokaza“ koji se nalazi u spisu predmeta. Prema mišljenju apelanta revizijski sud se mimo revizijskih razloga i izričitog zakonskog ograničenja iz člana 241. ZPP upustio u ocjenu drugih dokaza i time prekoračio svoja ovlaštenja. Navodi da je neprimjerena i u pravnoj praksi građanskog prava nepoznata formulacija rata kao „više sile“. Ističe da su zahtjev za utvrđivanje ratne štete od 15. avgusta 1995. godine i zapisnik komisije prvotuženog za procjenu ratne štete od 19. avgusta 1995. godine upitni, nepodobni i nepouzdani. Smatra da se radi o ispravama koje nisu validne. Prihvatanjem od strane Vrhovnog suda zahtjeva za utvrđivanje ratne štete i zapisnika o ratnoj šteti kao „krunskih dokaza“ za zaključak da se radi o ratnoj šteti nastaloj uslijed ratnih djestava što „eskulpira“ prvotuženog za nastalu štetu je po mišljenju apelanta potpuno neprimjereno i lišeno svake pravičnosti. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud je iskazao krajnju pristrasnost na štetu apelantove imovine. Ističe da je Vrhovni sud suprotno odredbama člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opsanosti i odredaba člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana oslobodio prvotuženog od odgovornosti za štetu na njegovoj imovini. Predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi presudu Kantonalnog suda.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud rješavao u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP kojom je propisano da ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Pri tome Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 241. ZPP, na koju se apelant poziva, propisano da revizijski sud prilikom ispitivanja pobijane presude pazi po službenoj dužnosti između ostalog na primjenu materijalnog prava. Uzimajući u obzir navedeno Vrhovni sud je utvrdio da prvotuženi u smislu odredbe člana 177. stav 1. ZOO nije odgovoran za nastalu štetu koja je po mišljenju Vrhovnog suda nastala usljed rata kao više sile. Dakle Vrhovni sud je uzimajući u obzir utvrđenja Općinskog i Kantonalnog suda ocijenio da je prvotuženi ekskulpiran od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe člana 177. stav 1. ZOO. U odnosu na navode apelanta o pojmu viša sila Ustavni sud napominje da se navedeni pojam koristi u sudskoj praksi i teoriji, te je u konkretnom slučaju ovaj pojam Vrhovni sud upotrijebio u kontekstu odgovornosti prvotuženog u smislu odredbi ZOO. U odnosu na apelantove navode u pogledu validnosti zahtjeva za utvrđivanje ratne štete od 15. avgusta 1995. godine i zapisnika komisije za procjenu ratne štete od 19. avgusta 1995. godine, Ustavni sud potsjeća da apelant, prema stavu redovnog suda, ove navode nije dokazao u toku dokaznog postupka. Nadalje, apelant osim svojih navoda u pogledu pristrasnosti Vrhovnog suda ne dostavlja nikakve dokaze o tome. Stoga, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su, u suštini, njegovi navodi o kršenju prava na dom paušalni. Naime, apelant ničim ne dokazuje Ustavnom sudu u čemu se sastoji povreda njegovog prava na dom u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović