Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-447/08 (I. Š.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-447/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-447/08, rješavajući apelaciju Ivana Šagolja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Šagolja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001496 od 23. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Šagolj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 8. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001496 od od 23. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-740/98 od 26. septembra 2005. godine Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) je obavezan da apelantu po osnovu naknade materijalne štete isplati iznos od 4.915,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. juna 1998. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.948,00 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda se navodi da je 19. juna 1998. godine aplenat podnio tužbu u kojoj je naveo da je 23. februara 1998. godine na cesti Mostar-Rodoč u naselju Donja Mahala apelanta zaustavila grupa nepoznatih osoba i maltretirala nakon čega su mu kamenovali vozilo.
4. Općinski sud se pozvao na odredbu člana III/1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) prema kojoj je u nadležnosti Federacije suzbijanje međunardonog i međukantonalnog kriminala posebno terorizma. Prema odredbi člana III/4. Ustava FBiH kantonima je pripala sva vlast koja izričito nije dodjeljena Federaciji pa su kantoni mjerodavni za uspostavu i nadziranje snaga policije koje nose jedinstvene federalne uniforme sa kantonalnim oznakama. Istaknuto je da je svaki kanton pri provođenju obaveza propisanim članom III/2. i 4. Ustava FBiH dužan da preduzme sve potrebne mjere radi zaštite ljudskih prava i sloboda. Pored navedenog kanton ima sve nadležnosti koje nisu u Ustavu FBiH povjerene federalnoj vlasti u što spada uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga sa kantonalnim oznakama. Dalje je navedeno da je članom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima propisano je da su unutrašnji poslovi iz nadležnosti kantona između ostalog poslovi i zadaci policije osim poslova koji su u nadležnosti policije Federacije. U obavljanju nadležnosti iz navedenog člana Ministarstvo unutrašnjih poslova obavlja zaštitu života i imovine i provodi Ustav i zakon kantona, te izravno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana zaštite objekata i drugih materijalnih dobara ili kada su javni red i mir ugroženi u većem obimu.
5. Po mišljenju Općinskog suda prvotuženi nije pasivno legitimisan jer se nije radilo o krivičnom djelu terorizma usmjerenog na rušenje državnog uređenja Federacije BiH u kom slučaju bi postojala odgovornost Federacije BiH. Po mišljenju Općinskog suda drugotuženi je pasivno legitimisan, te je odgovoran da apelantu naknadi štetu. Općinski sud je uvidom u prometnu dozvolu našao da je apelant vlasnik putničkog vozila mercedes. Uvidom u potvrdu Ministarstva unutrašnjih poslova PU Mostar od 25. februara 1998. godine Općinski sud je našao da je kod navedene PU zaprimljena prijava apelanta 23. februara 1998. godine u kojoj je navedeno da se pomenutog dana apelant kretao putničkim vozilom marke mercedes iz smjera Mostara prema Rodoču i kada je došao u naselje Donja Mahala od strane veće grupe nepoznatih mladića bio je zaustavljen i maltretiran nakon čega je kamenovano vozilo i kojom prilikom su nastala veća oštećenja na vozilu. Ulupljen je poklopac motora uslijed skakanja po poklopcu motora, razbijeno prednje i zadnje vjetrobransko staklo, razbijena oba bočna stakla, prednji desni far, oštećene dvije felge kao i gume, a da su bila vidljiva i oštećenja na čitavom vozilu od udaraca kamenih blokova. Iz navedenog Općinski su je utvrdio da je apelant vlasnik predmetnog vozila i da je vozilo uništeno od strane nepoznatih osoba u naselju Donja Mahala u Mostaru. Po mišljenju Općinskog suda drugotuženi je dužan apelantu naknaditi štetu koju je pretrpio kao posljedicu kamenovanja i skakanja po vozilu.
6. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelant i drugotuženi. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj Gž-1580/05 od 27. april 2006. godine djelimično uvažio žalbu drugotuženog i odluku o troškovima preinačio na način da se troškovi postupka dosuđuju u iznosu od 1.2400,00 KM (umjesto 1.948,00 KM). U ostalom dijelu dijelu žalbe drugotuženog i apelanta su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je pravilno prvostepeni sud utvrdio odgovornost drugotuženog i njegovu obavezu da apelantu naknadi štetu. Po mišljenju Kantonalnog suda događaj iz kojeg apelant potražuje štetu ne može se podvesti pod pojam terora, a prema stanju spisa proizlazi da protiv učesnika u predmetnom događaju nije vođen krivični postupak za krivično djelo terorizma (član 125. tada važećeg preuzetog Krivičnog zakona SFRJ). Istaknuto je da je apelantu kao pripadniku drugog naroda pričinjena materijalna šteta prilikom prolaska vozilom u dijelu grada Mostara koji je ranije bio pod kontrolom Armije RBiH, a opće je poznato da su takvi i slični slučajevi u to doba bili česti.
8. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Istaknuto je da prema važećim propisima Ustavu FBiH (član III/4a.), Ustavu HNŽ (član II/9 i IV/15), te članu 172. stav 1. ZOO, članu 2. tada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH („Službene novine F BiH“, broj 1/96), te članu 12. Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ („Narodne novine“ broj 2/97) za konkretnu štetu odgovara drugotuženi čiji su organi-policijske snage bile dužne da zaštite život i imovinu građana. Po mišljenju Kantonalnog suda zbog opće poznate situacije u gradu Mostaru, o tome da su neredi u kojima je prouzročena šteta bili česta pojava, policijske snage su bile dužne na čitavom području grada Mostara osigurati nesmetani promet svih svojih građana i na taj način spriječi predmetni događaj.
9. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantove žalbe da je prvotuženi odgovoran za nastalu štetu. Istaknuto je da kako šteta nije počinjena aktom terora to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u odnosu na Federaciju BiH tužbeni zahtjev odbio.
10. Protiv drugostepene presude drugotuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001496 od 23. oktobra 2007. godine uvažio, nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio.
11. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je sud dopustio reviziju u smislu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ocijenio da bi odlučivanje po istoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima iako prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude, koja ne prelazi 10.000,00 KM ista ne bi bila dopuštena (član 237. stav 2. ZPP).
12. Po mišljenju Vrhovnog suda presuda drugostepenog suda nije pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 172. stav 1. ZOO, te naveo da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je nastala šteta u uzročnoj vezi sa nepravilnim radom policije kao organa drugotuženog. Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud nije obrazložio koji rad policije je ocijenio nepravilnim odnosno na koji način su policijske snage bile dužne u ovom slučaju zaštiti imovinu apelanta a nisu, što bi dovelo do nastanka štete apelantu odgovornošću drugotuženog. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju nije dokazana uzročnost odnosno postojanje nezakonite radnje ili propuštanja i time nastale štete koja je neophodna za primjenu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u smislu ocjene odgovornosti drugotuženog i njegovu obavezu da naknadi štetu apelantu.
13. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da ne vidi iz kog se razloga je Vrhovni sud našao da se radi o tako specifičnom slučaju da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Ističe da Vrhovni sud za takvo stajalište nije dao apsolutno nikave razloge. Na navedeni način po mišljenju apelanta Vrhovni sud je apelanta stavio u neravnopravan položaj iz razloga jer je drugotuženi društveno politička zajednica koju sudovi „inače štite svojim odlukama“. Prema odredbama Ustava javni red i mir je u nadležnosti policijskih snaga pa kada neko pretrpi štetu uslijed propusta policijskih snaga u očuvanju javnog reda i mira postavlja se pitanje ko je taj ko će naknaditi štetu oštećenom. U demokratskim sistemima to je država . Navodi da je notorna činjenica da je Mostar u spornom periodu bio podijeljen grad, te da je svaki prolazak automobilom kroz bulevar bio rizičan do te mjere da je policija morala biti nazočna i osiguravati javni red i mir. Ističe da je nesporno da u konkretnom slučaju policija to nije učinila, te da je stoga odgovorna za štetu koja je pričinjena apelantu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud dopustio reviziju primjenjujući svoje diskreciono pravo iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Apelant smatra da Vrhovni sud nije ponudio razloge za primjenu ove odredbe. U pogledu navedenog Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je ocijenio da bi odlučivanje po predmetnoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, a kako glasi i sama pomenuta odredba. Dakle Vrhovni sud je primjenjujući svoje diskreciono pravo ocijenio da je u konkretnom slučaju revizija dopuštena dajući razloge iz same odredbe člana 237. stav 3. ZPP. U pogledu navedenog Ustavni sud podsjeća da u smislu Evropske konvencije konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. Dalje Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud rješavajući po reviziji drugotuženog utvrdio da u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO apelant nije dokazao uzročnost odnosno postojanje nezakonite radnje ili propuštanja i time nastale štete kako bi se drugotuženi smatrao odgovornim u smislu navedene odredbe. Po mišljenju Ustavnog suda Vrhovni sud je dao obrazloženje za svoje odlučenje pri čemu je primjenio relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda nije proizvoljno, te da apelant odlukom Vrhovnog suda nije stavljen u neravnopravan položaj kako to on tvrdi u apelaciji. Naime iako je drugotuženi organ javne vlasti to ne umanjuje obavezu apelanta da u postupku po zahtjevu za naknadu štete dokaže odgovornost drugotuženog u smislu ZOO. Stoga, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović