Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-416/08 (A. S.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-416/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 416/08, rješavajući apelaciju Asima Sadikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Sadikovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kžk-

07-000014 od 19. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kemo Kapur advokat iz Sarajeva, podnio je 6. februara 2010 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kžk-07-000014 od 19. novembra 2007. godine,

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp-247/06 od 19. aprila 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je na način pobliže naveden u dispozitivu presude ugrozio javni saobraćaj, čime je počinio krivično djelo-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom–ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je na osnovu čl. 5, 41, 42, 43, i 62. KZ FBiH izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant za vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

3. Odlučujući o žalbi apelanta koju je podnio protiv navedene presude Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Kž-07-000294 od 19. septembra 2007. godine, žalbu uvažio i presudu Općinskog suda broj Kp-247/05 od 19. aprila 2007. godine, ukinuo i odredio održavanje pretresa pred apelacionim vijećem tog suda.

4. Nakon održanog pretresa, Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Kžk-07-000014 od 19. novembra 2007. godine, apelanta oglasio krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude iz nehata kao učesnik u prometu na putevima, ne pridržavajući se prometnih propisa ugrozio javni saobraćaj uslijed čega je kod drugog nastupila teška tjelesna povreda, čime je počinio krivično djelo-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom–ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te mu je primjenom čl. 41, 42, 43, 49, 60. i 62. KZ FBiH izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant za vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 35/03, u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 340,00 KM te ne ime sudskog paušala 50,00 KM a na osnovu člana 212. stav 3. u vezi sa stavom 1.ZKP porodica oštećenog H.S. se sa imovinsko pravnim zahtjevom upućuje na parnicu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u dokaznom postupku uz saglasnost stranaka i apelantovog branioca, čitanjem izveo dokaze koji su provedeni pred prvostepenim sudom i neposredno saslušao vještaka saobraćajne struke Ešefa Džafića koji je direktno i unakrsno ispitan pa je kao dokaz uveden i pismeni nalaz i mišljenje vještaka tog vještaka, te je na osnovu ocjene provedenih dokaza odlučio kao u dispozitivu presude. Kantonalni sud je istakao da nije sporno da je 12. marta 2004. godine H.S. upravljao putničkim motornim vozilom marke «Audi B5» magistralnim putem Sarajevo-Tuzla iz pravca Sarajeva, da je u vozilu bio i S.D. te da je po dolasku u mjesto Podgajevi, općina Živinice, skrenuo udesno i sletio sa kolovoza na lijevu stranu, posmatrano iz pravca Sarajeva, kojom prilikom je S.D. zadobio tešku tjelesnu povredu a na putničkom vozili je nastupila materijalna šteta. Kantonalni sud je istakao da je sporan razlog zbog kojeg je putničko vozilo marke «Audi B5» kojim je upravljao H.S. skrenulo na lijevu kolovoznu traku i sletilo van puta. Naime, pojasnio je dalje Kantonalni sud, apelant je osporio da je izvršio preticanje vozila kojim je upravljao H.S. na mjestu nezgode, navodeći da se sa tim vozilom mimoišao ranije, kod česme koja je udaljena 400 do 500 metara od mjesta nezgode a da se vozilo H.S. brzo kretalo pa da je do izlijetanja vozila moglo doći i zbog brzine kretanja, odnosno apelant je osporio da je do nezgode došlo zbog izbjegavanja kontakata vozila H.S. sa njegovim vozilom.

6. Kantonalni sud je istakao da je prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke utvrđeno da je elementarni uzrok gubitka stabilnosti i slijetanja sa kolovoza vozila «Audi B5» kojim je upravljao vozač H.S radnja preticanja koju je preduzeo vozač vozila iz suprotnog smjera odnosno vještak je utvrdio da do slijetanja vozila sa kolovoza nije došlo uslijed propusta vozača navedenog vozila. Kantonalni sud je na osnovu izjava svjedoka H.S. i S.D. datih u prethodnom postupku i iskaza svjedoka B.S. sa glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, cijeneći ih kao objektivne i saglasne ostalim provedenim dokazima, utvrdio da je apelant upravljajući putničkim vozilom marke «Audi» u vrijeme i na mjestu kako je to označeno u dispozitivu presude prešao na lijevu saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera i vršio radnju preticanja putničkog vozila marke «BMW» NN vlasnika. Dovodeći u vezu utvrđene činjenice koje se odnose na prisustvo i način kretanja apelantovog vozila na mjestu nezgode tj. da je apelant preduzeo radnju preticanja putničkog vozila marke «BMW», sa nalazom vještaka saobraćajne struke i njegovim zaključkom da je elementarni uzrok nezgode radnja preticanja koju je preduzeo apelant kada to nisu dozvoljavali uslovi saobraćaja, Kantonalni sud je zaključio da je apelant na taj način postupio suprotno odredbi člana 55. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni list SR BiH», br. 3/90, 9/90, 11/90, 40/90 i 38/91, u daljnjem tekstu ZOBS),. Kantonalni sud je zaključio da je do nezgode došlo uslijed naglog pomjeranja udesno vozila «Audi B5»» kojim je upravljao H.S. a koju radnju je preduzeo radi izbjegavanja kontakta sa vozilom kojim je upravljao apelant dok se nalazio na lijevoj kolovoznoj traci u pravcu kretanja iz razloga preticanja vozila marke «BMW», te da su se u radnjama apelanta stekla obilježja krivičnog djelateško djelo protiv sigurnosti javnog prometa u vezi sa krivičnim djelom–ugrožavanje javnog prometa jer je apelant kao učesnik u prometu postupajući suprotno odredbi člana 58. stav 1 ZOBS-a tako ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi uslijed čega je S.D. zadobio tešku tjelesnu povredu.

7. Ocjenjujući psihički odnos apelanta sud je našao da je apelant postupao iz nehata a odlučujući o krivično pravnoj sankciji sud je utvrdio na strani apelanta kao olakšavajuću okolnost da je porodičan, otac dvoje djece, da nije osuđivan, protek vremena od izvršenja krivičnog djela i da se oštećeni S.D. ne pridružuje krivičnom gonjenju, dok otežavajuće okolnosti nije našao. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je na osnovu iskaza svjedoka H.S. i S.D. čije saslušanje je predložio i apelant te saslušanjem svjedoka B.S. utvrdio kao nesporne činjenice kako je utvrđen registarski broj vozila kojim je upravljao apelant, a koji je vršio preticanje nepoznatog vozila i kako je provedenim vještačenjem po vještaku saobraćajne struke koji je saslušan i pred vijećem tog suda utvrđeno da brzina kretanja vozila kojim je upravljao H.S. nije u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom. Kantonalni sud je iz navedenih razloga i odbio prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka sasluša Z.Č. na okolnost vezanu za mjesto gdje je izvršio preticanje vozila H.S. te da se nakon provedene rekonstrukcije na licu mjesta provede novo vještačenje na okolnost brzine kretanja vozila kojim je upravljao H.S. i s tim u vezi i skretanje i slijetanje vozila sa kolovoza.

8. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje da je pogrešno ocijenio dokaze te pogrešno primijenio materijalni zakon. Apelant je istakao da je sud prihvatio dokaz vozača «Slovenca» a nije prihvatio iskaz dat na glavnoj raspravi svjedoka S.D. koji je izjavio da je spavao na mjestu suvozača u vozilu kojim je upravljao H.S. a koje se kretalo velikom brzinom. Apelant je naveo da je tokom izvođenja dokaza pokušavao da dokaže činjenicu da je izvršio preticanje vozila marke «golf II» 400 do 500 metara prije mjesta saobraćajne nezgode a nikako navodnog vozila «BMW» te je očigledno da Kantonalni sud nije adekvatno ocijenio izjave stranaka već je svoj stav izgradio na osnovu pretpostavki vještaka. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio njegov prijedlog da se sasluša svjedok Ć.Z. i da se izvrši rekonstrukcija saobraćajne nezgode i to u prisustvu drugog sudskog vještaka koji bi sačinio ekspertizu saobraćajne nezgode. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i vrati predmet Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, redovni sudi pogrešno utvrdio činjenično stanje, nepravilno primijenio materijalno pravo i pogrešno ocijenio izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

12. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

13. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud proveo opsežan dokazni postupak da je u tom smislu uz suglasnost stranaka i apelantovog branioca pročitao iskaz saslušanih svjedoka pred prvostepenim sudom, pismeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke te neposredno saslušao vještaka saobraćajne struke Ešefa Džafića. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da se apelant iz nehata kao učesnik u saobraćaju, nije pridržavao prometnih propisa i time ugrozio javni promet uslijed čega je kod drugog nastupila teška tjelesna povreda čime je počinio krivično djelo-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom-ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanja javnog prometa. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je zaključio da je elementarni uzrok nezgode radnja preticanja koju je preduzeo apelant kada to nisu dozvoljavali uslovi saobraćaja, te dovodeći ga u vezu sa iskazima svjedoka H.S., S.D. i B.S. detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te zašto je poklonio vjeru iskazu saslušanih svjedoka. Također, Kantonalni sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocjenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnog suda zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije

14. U odnosu na prigovor apelanata da sud nije prihvatio njegov prijedlog da se sasluša svjedok Ć.Z. i da se izvrši rekonstrukcija saobraćajne nezgode i to u prisustvu drugog sudskog vještaka, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciji, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.

15. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanta za provođenjem određenih dokaza (saslušanjem svjedoka Ć.Z. i rekonstrukcijom saobraćajne nezgode u prisustvu drugog sudskog vještaka). Odbijanje suda da provodi neke od predloženih dokaza, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju redovni sud je obrazložio iz kojih razloga nije prihvatio da se u svojstvu svjedoka sasluša Ć.Z. i da se provede novo vještačenje po vještaku saobraćajne struke a na okolnost brzine kretanja vozila kojim je upravljao H.S. istakavši da je iz iskaza saslušanih svjedoka a čije saslušanje je predložio i apelant utvrđen je registarski broj vozila kojim je upravljao apelant a koje je vršilo preticanje nepoznatog vozila a vještačenjem po vještaku saobraćajne struke utvrđeno je da brzina kretanja vozila kojim je upravljao H.S. nije u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom. Dakle redovni sud je pojasnio da provođenje predloženih dokaza nije bilo potrebno u situaciji kada je iskazima ostalih saslušanih svjedoka i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koji je i saslušan pred vijećem, činjenično stanje dovoljno rasvijetljeno i da predloženi dokazi ne bi doprinijela utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja.

16. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, da je imao mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudo niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović