Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/08 (P. Š.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 195
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-445/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 445/08, rješavajući apelaciju Pere Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Šarića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001384 od 13. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000 823 od 7. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P.218/01-I od 27.
aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uskoplja, kojeg zastupaju Karlo Sesar i Zdenko Ćurić advokati iz Mostara, podnio je 11. februara apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001384 od 13. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 823 od 7. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.218/01-I od 27. aprila 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Euroherc osiguranja d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da se 1. augusta 1999. godine na putu Uskoplje-Bugojno dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je zadobio više teških i po život opasnih povreda. Obzirom da je došlo do znatnog umanjenja životne i radne aktivnosti predložio je da se tuženi obaveže da mu na ime izgubljene zarade plaća mjesečno rentu u iznosu od 550,00 KM počev od 1. augusta 1999. godine pa sve dok se okolnosti ne izmjene s tim da obroke dospjele do pravosnažnosti presude plati odjednom a buduće redovno najdalje do petog u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
3. Općinski sud je presudom broj P.218/01-I od 27. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 823 od 7. septembra 2006. godine, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.790,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjo izvršenja.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je osiguranik tuženog odgovoran za saobraćajnu nezgodu koja se dogodila 1. augusta 1999. godine na putu Uskoplje-Bugojno u kojoj nezgodi je apelant kao putnik zadobio više teških povreda i da je tuženi po presudi tog suda broj P-406/00-I od 4. februara 2003. godine obavezan da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 24.800,00 KM. Općinski sud je dalje istakao da je među strankama nesporno da je apelant bio zaposlen u privatnom preduzeću «Bramix trade» u vremenskom periodu od 13. januara 1995. godine do 10. januara 1997. godine kao fizički radnik, međutim sporno je da je apelant i kada radio kao konobar u kafiću «Rex». Općinski sud je naveo da apelant u postupku nije pružio dokaze na osnovu kojih bi sud na pouzdan način mogao utvrditi da li je apelant nakon zaključenja radne knjižice dana 10. januara 1997. godine nastavio raditi u kafiću «Rex», niti je dostavio materijalne dokaze o visini njegovih primanja osim što su saslušani svjedoci naveli visinu primanja a koja im je bila poznata samo iz apelantovog kazivanja. Općinski sud je naveo da apelant nije pružio dokaze na osnovu kojih bi se moglo na pouzdan način utvrditi da li je bio zaposlen u kafiću «Rex» jer na iskazima saslušanih svjedoka sud nije mogao bazirati odluku o statusu apelanta pogotovo cijeneći činjenicu da se među saslušanim svjedocima nije nalazila ni jedna osoba koja je zajedno sa apelantom bila zaposlena. Na kraju je Općinski sud istakao da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka medicinske struke koji je detaljno obrazložen i iz kojeg proizilazi da je apelant nesposoban da obavlja poslove konobara ali neku drugu vrstu poslova može obavljati obzirom na gubitak djelomične radne sposobnosti a to su poslovi snabdijevanja, kurirski poslovi, poslovi čuvara i sl. Kod apelanta je nastupila nesposobnost za obavljane dotadašnjeg posla ali je preostala radna sposobnost za obavljanje drugih poslova i to što nije našao zaposlenje na drugim poslovima, za koje je sposoban, nije u uzročno posljedičnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom i štetnim događajem, te je Općinski sud zaključio da nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao gdje je bio zaposlen u periodu od 1. januara 1997. godine, do dana prometne nezgode, niti je dokazao činjenicu njegovog rada u kafiću «Rex» neposredno prije udesa niti visinu primanja koja je ostvarivao u tom periodu. Kantonalni sud je istakao da na navedene činjenice apelant nije predložio saslušanje vlasnika kafića «Rex» u kojem je po njegovom kazivanju radio u vrijeme prometne nezgode niti je predložio saslušanje kolega konobara koji bi mogli vjerodostojno i uvjerljivo potvrditi činjenice koje apelant navodi u tužbi jer su to osobe koje su bile direktno povezane sa apelantom i koje su upoznate sa činjenicom da li je i u kojem periodu apelant radio u kafiću, da li je taj kafić kontinuirano radio ili je bio zatvoren, koliku je zaradu ostvarivao a od kojih činjenica je ovisila osnovanost tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je zaključio da je pobijana presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001384 od 13. novembra 2007. godine, odbio.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) kada su ocijenili da su svjedoci u svojim iskazima iznijeli kazivanja apelanta. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu ZOO) prema kojoj se naknada štete na ime izgubljene zarade dosuđuje povrijeđenom koji zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu te je zaključio da apelant nije dokazao da gubi zaradu zbog posljedica povrjeđivanja-oštećenja funkcije desne ruke. Izgubljena zarada je materijalna šteta i ona se mora dokazivati u svakom konkretnom slučaju a apelant nije dokazao da je radio kao konobar niti je opće poznata činjenica da konobari dnevno zarađuju od 40-50 KM. Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je apelant dokazao da je u vrijeme povrjeđivanja radio kao konobar i na određeno vrijeme imao bi pravo na naknadu zbog smanjenje radne sposobnosti sve dok djeluju posljedice smanjenja radne sposobnosti. Obzirom da apelant nije dokazao materijalnu štetu koju traži u vidu izgubljene zarade, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom.
8. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je također nezadovoljan ocjenom dokaza od strane redovnih sudova navodeći da je u toku postupka saslušan veliki broj svjedoka koji su na saglasan način potvrdili kolika je dnevna, odnosno mjesečna zarada bila u navedenom periodu a smatra opšte poznatom činjenicom kolika je prosječna zarada osoba sa srednjom stručnom spremom na području Federacije. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju apelant je nakon što je podnio tužbu radi isplate naknade u vidu mjesečne rente na ime izgubljene zarade, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u trostepenskom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli predložene dokaze i primijenili važeće propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta jer nije u smislu člana 195. stav 2. ZOO dokazao da gubi zaradu zbog posljedica povređivanja u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženog. Ustavni sud zapaža da je članom 7 stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice. Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. U konkretnom slučaju, Općinski sud je, a što su potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, dao detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza te na osnovu istih izveo zaključak da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
13. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
14. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Općinski sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović