Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1810/08 (Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1810/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-1810/08, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zapadnohercegovačkog kantona podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-
0-Gž-08-000587 od 2. septembra 2008. godine, Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-Gž-08-000 167 od 12. maja 2008. godine, 008-0-Gž-08-000 147 i 008-0-Gž-08-000 144 od 21. aprila 2008. godine, 008-0-Gž-08-000 143 i 008-0-Gž-08-000 146 od 18. aprila 2008. godine, Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-08-
000016 od 15. maja 2008. godine i Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 064-0-P-07-000 030 od 4. aprila 2008. godine, 064-0-P-07-
000 028 od 25. februara 2008. godine; 064-0-P-07-000 022, 064-0-P-
07-000 024 i 064-0-P-07-000 020 od 7. marta 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je u periodu od 17. juna do 11. septembra 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000587 od 2. septembra 2008. godine, te Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-Gž-08-000 167 od 12. maja 2008. godine, 008- 0-Gž-08-000 147 i 008-0-Gž-08-000 144 od 21. aprila 2008. godine, 008-0-Gž-08-000 143 i 008-0-
Gž-08-000 146 od 18. aprila 2008. godine, Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-08-000016 od 15. maja 2008. godine i Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 064-0-P-07-000 030 od 4. aprila 2008. godine, 064-0-P-07-000 028 od 25. februara 2008. godine; 064-0-P-07-000 022, 064-0-P-07-000 024 i 064-0-P-07-000 020 od 7. marta 2008. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-1810/08, AP-1888/08, AP-1925/08, AP-
1926/08, AP-1978/08 i AP-2756/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1810/08.
3. Tužitelji M.B., Lj.N., T.J., Z.Č., M.Z., M.P., L.R., i D.Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelji) su podnijeli tužbe protiv apelanta radi isplate neisplaćene razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa, tužiteljica M.B. za 2004 i 2005. godinu, tužitelj Z.Č. za 2003. godinu, a ostali tužitelji za za period od 2003. do 2005. godine. U tužbama su istakli da su u navedenom periodu obnašali funkcije predsjednika suda, sudija, odnosno tužilaca i da je u tom periodu regres za korištenje godišnjeg odmora iznosio 70% neto plate, ali da im je isplaćen u znatno manjem iznosu. Shodno tome, predložili su da sud na temelju Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» br. 20/01, 57/01, 63/03, u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji), Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ broj 44/98) i Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba) obaveže apelanta da im isplati neisplaćenu razliku naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa.
4. Presudom Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-08-000016 od 15. maja 2008. godine, te Presudama Općinski suda br. 064-0-P-07-000 030 od 4. aprila 2008. godine, 064-0-P-07-000 028 od 25. februara 2008. godine; 064-0-P-07-000 022, 064-0-P-07-000 024 i 064-0-P-07-000 020 od 7. marta 2008. godine, usvojeni su tužbeni zahtjevi tužitelja i apelant je obavezan da im isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa za navedeni period, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te da im isplati određene novčane iznose na ime naknade troškova parničnog postupka.
5. U obrazloženjima prvostepenih presuda navedeno je da je u toku postupka neosporno utvrđeno da su tužitelji sudije odnosno tužioci i da su im isplaćeni određeni novčani iznosi na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za navedeni period. Međutim, zaključeno je da im te naknade nisu isplaćene na način kako im pripadaju, odnosno nisu isplaćene u skladu sa članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, kojim je regulisano da sudija odnosno tužilac ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, te u skladu sa članom 4. Uredbe, za koju je konstatovano da je mjerodavan propis u konkretnom slučaju. Članom 4. predmetne Uredbe je regulisano da naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora-regresa iznosi 70% plaće službenika, koliko je tužiteljima po tom osnovu dosuđeno.
6. Apelant je izjavio žalbe protiv prvostepenih presuda, u kojima je, između ostalog, naveo da su prvostepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su o tužbenim zahtjevima odlučili primjenom Uredbe i Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Istakao je da u prvostepenom postupku nije uvažena činjenica da je apelant donio svoje propise i odluke o visini naknade za regres u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima, odnosno specijalne propise, koji kao takvi imaju veću pravnu snagu od Uredbe.
7. Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000587 od 2. septembra 2008. godine, te presudama Kantonalnog suda br. 008-0-Gž-08-000 167 od 12. maja 2008. godine, 008-0-
Gž-08-000 147 i 008-0-Gž-08-000 144 od 21. aprila 2008. godine i 008-0-Gž-08-000 146 od 18. aprila 2008. godine, odbijene su apelantove žalbe i potvrđene prvostepene presude u cjelosti, dok je Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 143 od 18. aprila 2008. godine djelimično uvažena apelantova žalba i preinačena Presuda Općinskog suda 064-0-P-07-000 024 od 7. marta 2008. godine, tako što je zbog zastare potraživanja odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike regresa za 2003. godinu, te je preinačena ta presuda u pogledu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu predmetna presuda potvrđena.
8. U obrazloženju drugostepenih presuda je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada primjenom odgovarajućih odredbi Uredbe i Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji obavezao apelanta da isplati tužiteljima neisplaćene razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa, te je konstatovano da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
9. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo jer su tužiteljima naknade za regres dosudili primjenjujući Uredbu i Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Apelant navodi da se u konkretnim slučajevima trebao primjeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“, broj 14/00). Nadalje, navodi da je na temelju tog zakona Vlada Zapadnohercegovačkog kantona donijela Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenih kod korisnika proračuna u Zapadnohercegovačkom kantonu od 23. marta 2001. godine („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona, broj 3/01) i Odluku o izmjeni Odluke o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenih kod korisnika proračuna u Zapadnohercegovačkom kantonu od 9. februara 2005. godine („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona, broj 2/05), te odluke za svaku pojedinačnu godinu, i to Odluke o naknadi plaće za korištenje godišnjeg odmora od 1. septembra 2003. godine, 23. avgusta 2004. godine i 14. jula 2005. godine. Apelant smatra da navedeni zakon i odluke predstavljaju lex specialis i imaju prioritet u odnosu na Uredbu.
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelacije naveo da je članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH» br. 20/01, 57/01) propisano da sudija odnosno tužilac ima pravo na naknadu regresa za godišnji odmor, dok je članom 82. istog zakona propisano da će se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske odnosno tužiteljske vlasti, polazeći od uslova predmetnog zakona kao minimalnih, uskladiti se sa tim zakonom, a do usklađivanja primjeniti će se odredbe tog zakona. Nadalje, naveo je da je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH», 63/03) izmjenjen član 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji tako što je ponovo propisano da sudija odnosno tužilac ima pravo na naknadu za regres za godišnji odmor, dok je odredbom člana 3. tog zakona dodat novi član 41.a. kojim je propisano da su kantoni dužni u roku od 30 dana stupanja na snagu predmetnog zakona svoje zakone, odnosno druge propise, kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. tog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužitelje, uskladiti sa odredbama ovog zakona. Kantonalni sud je istakao da iz citiranih zakonskih odredbi proizilazi da je apelant imao obavezu donijeti propis o isplati i visini regresa za korištenje godišnjeg odmora koji se tiču sudija i tužitelja, a što nije učinio, pa je zbog toga predmetnu pravnu prazninu popunio na način na koji je to izložio u svojim odlukama. Pored toga, istakao je da bi pravo na regres tužiteljima proizilazilo i iz odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 23/00).
11. Tužitelji su u odgovorima na apelaciju istakli da Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika u Zapadnohercegovačkom kantonu, na koji sa apelant pozvao u apelaciji, nije regulisano pitanje visine naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa, te da je članom 45. tog zakona propisano da će se za sva pitanja u vezi radnih odnosa, plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena tim zakonom, primjenjivati odredbe odgovarajućih federalnih propisa, a što u konkretnom slučaju znači federalnih propisa koje su primjenili prvostepeni i drugostepeni sudovi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primjenili materijalno pravo na način što su prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima tužitelja za isplatu razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa primjenili federalne propise odnosno Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i Uredbu, umjesto Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u Zapadnohercegovačkom kantonu i odluke Vlade Zapadnohercegovačkog kantona. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda nesporno proizlazi da su redovni sudovi primjenili Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i Uredbu. Navedeno iz razloga popunjavanja pravne praznine, kako to Kantonalni sud pojašnjava u svom odgovoru, jer je apelant u smislu odredaba Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji imao obavezu donijeti propise o isplati i visini regresa za korištenje godišnjeg odmora koji se tiču sudija i tužitelja, a što nije učinio.
17. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kako to apelant tvrdi. Prema tome kako se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović