Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/08 (M. T. i N. N.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Testament
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-199/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 199/08, rješavajući apelaciju Mirjane Tešije i Nataše Nandke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Tešije i Nataše Nandke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-07-001593 od 25. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-065-0-P-06-003387 od 2. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Tešija i Nataša Nandke (daljnjem tekstu: apelantice), iz Splita, koje zastupa Mirza Kovač, advokat iz Sarajeva, podnijele su 14. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-07-001593 od 25. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-065-0-P-06-003387 od 2. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-065-0-P-06-003387 od 2. marta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je pravno ništav sudski testament koji je sačinila testatorka Zora Marjanović (u daljnjem tekstu: testatorka) pred Osnovnim sudom u Herceg Novom u predmetu broj R. 64/99.

3. Na osnovu činjenica utvrđenih u toku postupka, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica neosnovan, jer je 10. februara 1999. godine pred Osnovnim sudom u Herceg Novom testatorka, koja je umrla 3. decembra 1999. godine, sačinila testament kojim je svoj stan u Sarajevu ostavila Šikman Spasi. Iz dostavljene dokumentacije i navoda apelacije proizilazi da je testatorka Šikman Spasi bila sestra, a apelanticama baka, pa su one smatrale da im po Zakonu o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH», broj 7/80) pripada pravo da nasljede stan iza njene smrti. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je bez uticaja na pravilnost odluke činjenica da je 1989. godine testatorka zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa Šikman Jadranom, sinom Šikman Gojka. Ta okolnost, kako je u odluci naveo Općinski sud, nije zakonska smetnja za sačinjavanje testamenta u odnosu na predmetni stan, jer je testatorka tek nakon zaključenog ugovora o izdržavanju postala njegov vlasnik, što znači da u smislu člana 124. Zakona o nasljeđivanju ugovarači svoje odnose mogu iznova urediti. Članom 63. Zakona o nasljeđivanju propisano je da je testament ništav ako je zavještalac bio nesposoban za rasuđivanje, nije imao 16. godina, bio natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili se odlučio da ga sačini usljed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi. Općinski sud je obrazložio da prijetnja, prinuda ili prevara povlači ništavost testamenta i kada potiče od trećeg lica, te da su raspolaganja testamentom ništava i kada postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještaoca da učini ta raspolaganja. Općinski sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da je testament sačinjen pod pritiskom, prijetnjom i prinudom, a da je testatorka bila «neuropsihijatrijski slučaj», pa kako nisu postojali elementi ništavosti normirani članom 63. Zakona o nasljeđivanju, Općinski sud je donio odluku kao u izreci.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-07-001593 od 25. septembra 2007. godine, koju je punomoćnik apelantica primio 19. novembra 2007. godine, žalba apelantica je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da se žalbom «nedozvoljeno pobija predmet testamenta i pravni kvalitet imovine koja se navodi osporenim testamentom jer predmet parnice nije utvrđenje ništavosti zaostavštine već utvrđivanje ništavosti testamenta». Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dozvolio raspravljanje i odlučivanje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i utvrdio da ne postoje istaknuti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava na odluku o postavljenom zahtjevu. Kantonalni sud je zaključio da je žalba neosnovana u istaknutim razlozima nedostaka propisane procedure sastavljanja sudskog testamenta. Naime, zapisnikom o sudskom testamentu jasno je dokazana činjenica da je osporeni testament sačinjen u skladu sa odredbom čl. 68. i 69. Zakona o nasljeđivanju. Testament je sačinio sudija po kazivanju ostavitelja nakon što je utvrdio njegov identitet i njegovu sposobnost za rasuđivanje. Sadržaj testamenta je pročitao sudija u prisustvu dva svjedoka, a testatorka se u prisustvu navedenih svjedoka saglasila sa sadržajem i potpisala testament. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, te u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 53/03), Kantonalni sud je utvrdio da ne stoje žalbeni razlozi o postojanju elemenata ništavosti testamenta u odnosu na zakonsku formu, te da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti testamenta.

5. Apelantice smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice navode da prilikom sačinjavanja testamenta nisu poštovane zakonske odredbe o sačinjavanju testamenta što je dovelo do njegove ništavosti. Naime, sačinjavanje testamenta je strogo formalno pravni posao i kao takav se i mora sačiniti. Njihova baka koja je u konkretnom slučaju bila ostavilac odnosno testatorka nije navedeni testament ni pročitala kako to izričito nalaže član 68. Zakona o nasljeđivanju, a bila je i liječena kod neuropsihijatra, što je uticalo na njenu uračunljivost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelantice ne obrazlažu kršenje prava na imovinu već svoje navode zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelantice pokrenule parnični postupak protiv tuženog radi utvrđivanje ništavosti testamenta. Apelantice su, dakle, kako proizilazi iz osporenih presuda, u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavosti testamenta imale «ostvariv zahtjev» jer je testatorka bila baka apelanticama, pa su po Zakonu o nasljeđivanju mogle osporavati testament. Ustavni sud dalje, mora odgovoriti na pitanje da li su apelantice imale bar «legitimno očekivanje» da će njihov ostvariv zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti testamenta biti riješen u njegovu korist. Shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju, bilo je potrebno da apelantice dokažu da je predmetni testament kojim je testatorka raspolagala predmetnim stanom pravno ništav. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u dvije instance naveli jasne razloge zbog kojih su zahtjev apelantica odbili kao neosnovan, ističući pri tome da apelantice nisu dokazale da je testament sačinjen pod pritiskom, prijetnjom i prinudom, i da je je testatorka bila neuropsihijatriski slučaj, te da postoje elementi ništavosti normirani članom 63. Zakona o nasljeđivanju. Ovo dalje znači da apelantice nisu mogle imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo vlasništva na predmetnom stanu koji je bio predmet testamenta, pa stoga ni «imovinu» zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. S obzirom na takav zaključak, nije potrebno ispitati ostale zahtjeve člana 1. Protokola broj 1.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/08 (M. T. i N. N.) | Sudska praksa | Aktio