Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/08 (R. Đ.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-367/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 367/08, rješavajući apelaciju Rasima Đulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Đulovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 596 od 30. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojna broj P-936/03 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ponjevića, Opština Donji Vakuf, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-

Gž-06-000 596 od 30. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-936/03 od 16. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-936/03 od 16. juna 2006. godine utvrđeno je da je apelant dužan da tužiteljicama Hanki Kurtović i mldb. Emini Kurtović ( u daljnjem tekstu: tužiteljice) isplati ukupan iznos od 1.050 KM na ime nematerijalne štete na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude. Takođe, istom presudom je utvrđeno da je apelant na utvrđeni novčani iznos obavezan tužiteljicama isplatiti i zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do konačne isplate kao i naknaditi troškove parničnog postupka. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljice su odbijene.

3. Tužiteljice su 30. jula 2003. godine putem punomoćnika protiv apelanta podnijele tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. U tužbi su navele da su 29. aprila 2003. godine u Donjem Vakufu u naselju Ponjevići oko deset sati psi apelanta koji su bili bez nadzora sa više ujeda nanijeli tužeteljici Hanki Kurtović lakše tjelesne povrede u predjelu lijeve butine. Zatim, 9. maja 2003. godine oko devet sati ti psi su napali i ugrizli mldb. tužiteljicu Eminu Kurtović i tom prilikom joj nanijeli lakše tjelesne povrede lijeve podkoljenice na gornjoj stražnjoj strani. Tužiteljice su tužbom tražile da Općinski sud obaveže apelanta da im naknadi štetu koju su pretrpjeli od posljedica napada, kako za fizičke bolove tako i za strah i unakaženost. U toku postupka Općinski sud je izveo veći broj dokaza kao što su uvid u ljekarska uvjerenja obje tužiteljice, pismeni nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te je i saslušao parnične stranake. Među parničnim strankama je bio sporan i osnov i visina tužbenog zahtjeva. Uvidom u Rješenje Općinskog suda za prekršaje Donji Vakuf broj P-362/03 od 12. juna 2003. godine sud je utvrdio da je apelant oglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom zbog toga što je bez nadzora i neoprezno držao ovčarske pse koji su tužiteljicama nanjeli lakše tjelesne povrede. Na osnovu iskaza parničnih stranaka Općinski sud je utvrdio da apelant nije preduzeo odgovarajuće mjere zaštite za sprječavanje štete od držanja ovčarskih pasa bez nadzora. Osim toga, sud je utvrdio da apelant nije preduzimao uobičajene mjere opreza tj. nije nadzirao svoje pse koji su se vraćali sa ovcama sa ispaše i napali tužiteljice, jer je pustio pse od kojih svakome prijeti opasnost te da je takvo ponašanje doprinijelo nastanku štetnog događaja.

4. Sud je takođe cijenio nalaz i mišljenje ljekara medicinske struke o inteznitetu bolova koje su pretrpile tužiteljice usljed ujeda apelantovih pasa. Konačno, Općinski sud je utvrdio da su tužiteljicama nanesene povrede koje su osnov za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni bol i strah na način dosuđen prvostepenom presudom. Sud je zaključio da je svrha ovako dosuđenog novčanog iznosa da se donekle ublaži «duševna kriza i osjećaj neugode» koje tužiteljice trpe kao satisfakciju za ugrožavanje psihičkog zdravlja tužiteljica, a sve u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Nasuprot tome, sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao da nije kriv za nastanak štetnog događaja, jer je puštao ovčarske pse bez nadzora i kontrole. Kako je zaključio Općinski sud, da je apelant postupio sa prosječnom pažnjom, morao je znati da su ovčarski psi opasne životinje. Iz tih razloga se njihovo ponašanje prosuđuje po pravilima odgovornosti za štetu od opasne stvari i po tim pravilima za štetu od opasne stvari odgovara njen vlasnik, u skladu sa odredbama člana 174. ZOO. I konačno, odluku o kamatama Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 277. ZOO.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 596 od 30. novembra 2007. godine, koju je apelant primio 5. januara 2008. godine, žalbe apelanta i tužiteljica su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud pravilno proveo postupak, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je primjenio materijalno pravo, kada je primjenom odredbe člana 200. preuzetog ZOO obavezao apelanta na naknadu nematerijalne štete tužiteljicama na način i u visini pobliže navedenoj u prvostepenoj presudi. Za svoju odluku prvostepeni sud je naveo jasne i logične razloge u obrazloženju svoje presude, koji kao takvi prozilaze iz izvedenih dokaza ocjenjenih na način kako to reguliše član 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH», broj 53/03: u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio zaključivši da nema mjesta prigovoru nedostatka pasivne legitimacije jer je samo riječ o paušalnim tvrdnjama apelanta koje nisu potkrijepljene relevantnim dokazima. Temelj odgovornosti apelanta, kako navodi Kantonalni sud, nije rješenje o prekršaju niti uopšte krivnja apelanta, već je on kao imalac ovčarskog psa odgovoran po pravilima odgovornosti od opasne stvari u smislu člana 172. preuzetog ZOO.

6. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak o obavezi apelanta da tužiteljicama naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove kao i duševne bolove za pretrpljeni strah. Žalbenim navodima apelanta, koji nisu potkrepljeni dokazima, nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja pred prvostepenim sudom, jer je vještak medicinske struke objektivno i po pravilima struke utvrdio jačinu bolova i straha i njihovo trajanje, kao i naruženost u vidu ožiljne povrede lakšeg stepena. Kantonalni sud je zaključio da je u pogledu visine nematerijalne štete žalba apelanta kao i tužiteljica takođe neutemeljena, jer je prvostepeni sud za pojedine vidove nematerijalne štete dosudio pravične iznose u skladu sa važećim stavovima sudske prakse, poštujući sve kriterijume iz odredbi člana 200. ZOO. Iz naprijed navedenih razloga, a budući da nema ni razloga na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je odbio žalbe apelanta i tužiteljice kao neutemeljene i potvrdio prvostepenu presudu, a na temelju člana 226. ZPP FBiH.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantu navodi da mu se stavlja na teret da je odgovoran po osnovu objektivne odgovornosti za štetu koje su pretrpile tužiteljice od ujeda psa koji nije pripadao apelantu. On navodi da je zaista kao stočar imao tri psa ovčara ali njegovi psi su uvjek imali klip oko vrata i stalno su bili uz ovce. Ničim nije dokazano, navodi apelant, da su psi apelanta napali i ugrozili tužiteljice, jer to su mogli da budu i psi lutalice kojih ima na sve strane. Nižestepeni sudovi su samo na osnovu kazivanja tužiteljica utvrdili njegovu krivicu, te je apelant kao potpuno nevina osoba obavezan da naknadi štetu sa kojom nema nikakve veze.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/08 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio