Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/08 (R. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-557/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-557/08, rješavajući apelaciju Radivoja Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Radića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-
000 099 od 11. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-252/05 od 12. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Radić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nevesinja, podnio je 18. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 099 od 11. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P-
252/05 od 12. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-252/05 od 12. januara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi rješenje tužene GP «Bišina Nevesinje» (u daljnjem tekstu: tužena) broj 02-161/99 od 26. augusta 1999. godine o privremenoj dodjeli stana Šešlija Ranku koji se nalazi u Nevesinju –naselje Kilavci, zgrada S-16/1, sprat II, stan 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se predmetni stan dodijeli njemu, a po osnovu prioritetnog rješavanja stambenih potreba, tužba je odbačena.
3. Apelant je u tužbi naveo da je u radnom odnosu kod tužene i da je kao borac VRS u oružanim sukobima zadobio teške tjelesne povrede, usljed čega je trajno proglašen ratnim vojnim invalidom sa 80% invaliditeta. Pravilnikom o stambenim odnosima tužene od maja 1998. godine propisano je da ratni vojni invalidi sa invaliditetom od najmanje 70% koji nemaju rješeno stambeno pitanje, kakav je slučaj sa apelantom, imaju pravo na prioritetno rješavanje stambenih potreba. Međutim, suprotno navedenim odredbama Pravilnika o stambenim odnosima, Upravni odbor tužene je na svojoj sjednici od 26. augusta 1999. godine donio privremeno rješenje kojim se predmetni stan dodjeljuje direktoru Šešlija Ranku. Obzirom da je tužena izvršila podjelu stanova mimo Pravilnika, apelant je tražio da se poništi rješenje tužene broj 02-161/99 od 26. augusta 1999. godine o privremenoj dodjeli stana na korištenje Šešlija Ranku, te da se njemu dodijeli predmetni stan na osnovu prioritetnog rješavanja stambenih potreba i naknade troškovi postupka.
4. Osnovni sud je u toku postupka saslušao parnične stranke, umješača Zubac Nadu, izvršio uvid u rješenje tužene broj 01-224/92 od 3. juna 1992. godine, zatim zapisnik od 21. aprila 2000. godine sačinjen u prostorijama Skupštine Opštine Nevesinje, potvrdu tužene od 28. septembra 2001. godine i rang listu tužene broj 02-192/98 od 10. juna 1998. godine. Osnovni sud se, donoseći odluku o predmetnoj stvari, pozvao na član 24. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS», br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/89; u daljnjem tekstu: ZSO) kojim je propisano da davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa opštim aktom kojim se utvrđuju kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika. Prema članu 27. istog Zakona propisano je da se ugovor o korišćenju stana zaključuje na neodređeno vrijeme, a da se ugovor o korišćenju stana na određeno vrijeme može zaključiti u dva slučaja: a) ako se stan daje na privremeno korišćenje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana i b) ako se daje stan u zgradi koja se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključenja ugovora. Navedena zakonska odredba, dakle, predviđa mogućnost dodjele stana na privremeno korišćenje i to do obezbjeđenja drugog ugovornog stana. Iz pobijanog privremenog rješenja, koje je tužena donijela 26. augusta 1999. godine pod brojem 02-
161/99 upravo proizilazi da se Šešlija Ranku, tadašnjem direktoru tužene, dodjeljuje na privremeno korišćenje predmetni stan i to do završetka kadrovske zgrade i izgradnje stana u istoj. Iz tih razloga, Osnovni sud je zaključio da je pobijano rješenje zakonito doneseno, jer momentom dovršetka zgrade odnosno stana u istoj za Šešlija Ranka, prestaće da važi pobijano privremeno rješenje, pa i po tom osnovu, kako je zaključio Osnovni sud, nema razloga da se isto poništava. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tužena obaveže da se predmetni stan dodijeli na korištenje, tužba je odbačena kao nedopuštena. Naime, predmet sudske zaštite može samo biti ocjena zakonitosti konačnog rješenja o dodjeli stana na korišćenje. Nadalje, sporovi iz radnih odnosa nisu sporovi tzv. pune jurisdikcije, nego su samo sporovi o zakonitosti, pa sud nije ovlašten nalagati tuženoj kao poslodavcu apelanta da apelantu dodijeli stan na korištenje jer je, kako je zaključio Osnovni sud, raspolaganje stanom isključivo pravo tužene kao poslodavca.
5. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 099 od 11. decembra 2007. godine, koju je apelant primio 3. januara 2008. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Naime, kako slijedi iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku tuženi je svojom odlukom raspisao konkurs za raspodjelu predmetnog stana. Zatim, po prijavi radnika tuženog na raspisani konkurs je utvrđena rang listu koja je donesena 10. jula 1998. godine, na koju apelant nije uvršten iz razloga što je ranije koristio stambeni kredit kod tužene. Na tu rang listu apelant je izjavio prigovor o kojem tužena nije odlučivala. Nakon toga tužena je donijela osporeno rješenje kojim je sporni stan dodijeljen na privremeno korišćenje Šešlija Ranku i to do završetka zgrade i izgradnje stana u istoj za navedeno lice. Iz predmeta spisa, kako je naveo Okružni sud, vidljivo je da apelant smatra da je navedeno rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje ništavo, iz razloga što prema Pravilniku o stambenim odnosima tuženog, on ima prioritet u raspodjeli predmetnog stana jer je proglašen RVI sa 80% invaliditeta. Prvostepeni sud je dao razloge zbog kojih smatra da rješenje tužene broj 161/99 od 26. augusta 1999. godine nije ništavo i da je isto doneseno u skladu sa članom 27. stav 2. ZSO-a. S obzirom na činjenicu da je Šešlija Ranku rješenjem tužene broj 161/99 od 26. augusta 1999. godine stan dodijeljen privremeno, pod uslovima koje navodi odredba člana 27. stav 2. ZSO-a, ta okolnost nije u sukobu sa prinudnim propisima i da, slijedom toga, osporeno rješenje nije apsolutno ništavo (član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ), Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi o nepravilnoj primjeni prava. Takođe, neosnovan je žalbeni prigovor upućen na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva iz stava II prvostepene presude, jer je taj sud pravilno odlučio kada je tužbu odbacio, te o tome dao valjane razloge, koje je u cjelosti prihvatio i Okružni sud.
6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi pogrešno primjenili odredbe ZOS-a na štetu apelanta, te da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je dodjela stana direktoru Šešlija Ranku nezakonita i nepravilna, jer se iz sredstava koje su izdvajali svi radnici «ne mogu dodjeljivati kadrovski stanovi». Apelant smatra da bi imao najviše bodova za dodjelu stana, pogotovo kad se uzme u obzir i njegov minuli rad kod tužene i invalidnost. Apelant traži da se utvrdi povreda njegovih ustavnih prava i udovolji njegoj apelaciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili svoju odluku pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović