Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-100/08 (B. Đ. i Đ. O.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-100/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 100/08, rješavajući apelaciju Branka Đuranovića i Đurđice Orlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Branka Đuranovića i Đurđice Orlić podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000859 od 9. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž. 536/05 od 11. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2634/03 od 14. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Đuranović i Đurđica Orlić ( daljnjem tekstu: apelanti), iz Tuzle, koje zastupaju Rifat i Nihad Konjić, advokati iz Tuzle, Faik Muhić, advokat iz Tuzle i Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10, 14. i 22. januara 2008. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000859 od 9. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 536/05 od 11. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2634/03 od 14. februara 2005. godine.
2. S obzirom da su konkretnom slučaju apelanti dostavili Ustavnom sudu više apelacija protiv istih osporenih presuda i o istim pitanjima koja se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa odredbama člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-100/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 100/08, AP 200/08 i AP 274/08.
3. Presudom Općinskog suda broj P-2634/03 od 14. februara 2005. godine je utvrđeno da su tužitelji Đuranović Slavko i Đuranović Koviljka (u daljnjem tekstu: tužitelji) kao kupci, na osnovu usmenog pravno valjanog ugovora o kupoprodaji zaključenog u septembru 1978. godine i u cijelosti realizovanog u toku 1978. godine, sa Đuranović Stevom kao prodavcem, stekli suvlasništvo svaki sa dijelom od 1/8 na nekretninama pobliže opisanim u stavu I ove presude ( u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Sporne nekretnine se sastoje od zgrade, kućišta i dvorišta što u naravi čini trosoban stan površine 80 m2, na adresi Ulica Mirze Delibašića broj 9. Tuzla, sa pripadajućim zajedničkim prostorijama kao dijelovima zgrade. Stavom II iste presude je utvrđeno da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o poklonu spornih nekretnina zaključen između Đuranović Steve (prednika tuženih i prvotužitelja) kao poklonodavca i apelanata kao poklonoprimaca ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov: 2374/03 od 7. maja 2003. godine. Apelanti su obavezani da tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 11.947,00 KM, dok su sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka tužitelji odbijeni.
4. Tužitelji su 30. oktobra 2003. godine podnijeli tužbu protiv apelanata radi utvrđenja. Naveli su da su sporne nekretnine stekli kao bračni drugovi ugovorom o kupovini koji je u zemljišnim knjigama upisan na ime Đuranović Steve. U decembru 1978. godine tužitelji su kao kupci isplatili u gotovini kupoprodajnu cijenu od 30.000 tadašnjih DM što je prodavac potvrdio priznanicom, nakon čega su tužetelji uvedeni u posjed. Tužitelji su, od usmeno ugovorene kupovine stana, uvijek imali faktičku vlast nad stanom kao dijelom spornih nekretnina, vršili su njegovu adaptaciju i starali se o njima. Nadalje, tužitelji su očekivali da će se pitanje prava vlasništva na predmetnom stanu riješiti u ostavinskom postupku iza umrlog Đuranović Steve. Međutim, u toku prikupljanja dokumentacije za ostavinski postupak, tužitelji su došli do podatka da je Đuranović Stevo raspolagao predmetnim stanom, tako što ga je poklonio apelantima na jednake djelove ugovorom o poklonu koji je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov-2374/03 od 7. maja 2003. godine. U toku parničnog postupka sve ove činjenice su utvrđivane pred sudom provođenjem velikog broja dokaza, koji je uključivao iskaze svjedoka, uvid u dokumentaciju, ugovore o potrošačkim kreditima, uvid u kupoprodajni ugovor, ugovor o poklonu i dr.
5. Općinski sud je naveo da je prema odredbi člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», broj 38/78) predviđeno «da su ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog Zakona, iako nisu zaključeni u pismenoj formi, punovažni ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog Zakona izvršile u cjelosti ili pretežnom dijelu obaveze iz ugovora koje iz ugovora nastaju». Dakle, kako konkretni usmeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ispunjava navedene zakonske uslove za njegovu punovažnost, to je Općinski sud odlučio kao u stavu I izreke ove presude. Nadalje, Općinski sud je zaključio da prednik apelanata Đuranović Stevo, nakon što je prodao predmetni stan tužiteljima još 1978. godine, nije više mogao raspolagati tom prodatom imovinom, jer bi to bilo u suprotnosti sa paragrafom 565. Općeg imovinskog zakonika koji reguliše da sa «tuđom stvari, bilo pokretnom, bilo nepokretnom na štetu trećeg ne može sačiniti poklon i ako se čini, isti pada i uništava se». Iz tih razloga Ugovor o poklonu zaključen između Đuranović Steve kao poklonodavca sa jedne strane i apelanata kao poklonoprimaca sa druge strane ne proizvodi pravno dejstvo, zbog čega je Općinski sud odlučio kao u stavu II izreke ove presude.
6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž. 536/05 od 11. aprila 2006. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovane žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud svoje uvjerenje o postojanju valjanog usmenog kupoprodajnog ugovora među strankama zasnovao isključivo na kontradiktornim iskazima samih tužilaca. Osim toga prvostepeni sud je iskaze svjedoka koji su svjedočili o predmetnom slučaju cijenio pouzdanim, objektivnim i istinitim. Kantonalni sud se, također, pozvao na odredbe člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti kojim je propisano da su valjani ugovori o prometu nepokretnosti koji nisu zaključeni u pismenom obliku, pod uslovom da su obaveze iz takvog ugovora stranke izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu prije stupanja na snagu tog zakona 4. januara 1979. godine. Kantonalni sud je dalje zaključio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama apelanata, pravilno zaključio da je sporni usmeni kupoprodajni ugovor ispunjen u cijelosti prije 4. januara 1979. godine. Naime, tužitelji su kao kupci isplatili Đuranović Stevi kao prodavcu, 23. decembra 1978. godine cjelokupnu kupoprodajnu, a prodavac je odmah predao kupcima u posjed prodatu nepokretnost. Da su ove činjenice pravilno utvrđene, prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, imao dovoljno uporišta kako u sadržaju pismene izjave prodavca od 23. decembra 1978. godine, tako i u iskazima saslušanih svjedoka. Zatim, suprotno žalbenim navodima apelanata, pravilno je prvostepeni sud zaključio da su tužioci odmah prilikom isplate kupoprodajne cijene stupili u posjed kupljenog stana. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak da su tužitelji na osnovu valjanog usmenog kupoprodajnog ugovora, realizovanog u decembru 1978. godine, stekli pravo suvlasništva na predmetnom stanu, nakon čega je izvršen upis u zemljišnu knjigu. S druge strane, takođe je Kantonalni sud naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ugovor o poklonu zaključen pred Općinskim sudom Ov. broj 2374/03 od 7. maja 2003. godine ne proizvodi pravno dejstvo, budući da poklonodavac nije mogao prenijeti na apelante kao poklonoprimce više prava nego što ga ima. Isti ugovor ne proizvodi pravno dejstvo ni sa stanovišta tzv. pravila o konkurenciji ugovora, jer u slučaju više savjesnih sticatelja pravo upisa ima onaj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja pravo upisa ima onaj sticatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos vlasništva.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000859 od 9. oktobra 2007. godine, koju su apelanti primili 15. novembra 2007. godine, revizije apelanata su odbijene. Također, istom odlukom Vrhovnog suda je odbijen zahtjev tužitelja da im apelanti naknade troškove odgovora na reviziju u iznosu od 597,55 KM. Vrhovni sud je utvrdio da nisu osnovani prigovori u revizijama da je drugostepeni sud učinio povrede postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), jer je u obrazloženju presude drugostepeni sud ocijenio žalbene navode apelanata koji su bili od odlučnog značaja kako je propisano članom 231. ZPP FBiH. Nadalje, na činjenična utvrđenja prvostepenog suda, za koje je vezan i Vrhovni sud, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanata, izveo zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnovu za donošenje drugačije odluke. Zatim, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan revizijski prigovor povrede materijalnog prava kroz navode da su nižestepeni sudovi priznali «neki» usmeni ugovor o kupovini nekretnine od prije 25 godina, a u međuvremenu je doneseno niz pozitivnih propisa koji obavezuju sastavljanje pismenih i ovjerenih ugovora o prometu nekretnina. Ovo iz razloga što je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da naprijed navedena zakonska odredba, kao uslov punovažnosti usmenog kupoprodajnog ugovora, ne predviđa njegovo zaključenje u pismenoj formi i pravilno je ocijenio da je usmeni kupoprodajni ugovor pravno valjan, obzirom da je u cjelosti ispunjen prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti 4. januara 1979. godine. Također, Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti osnovanim prigovor u reviziji koji se ponavlja iz žalbe, da je pogrešan stav nižestepenih sudova kada su utvrdili, da ugovor o poklonu ne proizvodi pravno dejstvo.
8. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Suprotno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, sudovi su utvrdili da su tužitelji temeljem usmenog kupoprodajnog ugovora stekli pravo vlasništva, koji predstavlja osnov za upis prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Dakle, sudovi su zaključili da su tužitelji stekli pravo posjeda na cijeloj zgradi i na cjelokupnom zemljištu, što sasvim sigurno nije tačno, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu na stanu, koji je samo dio označenih spornih nekretnina. Takođe je neprihvatljivo da se traži od strane tužitelja utvrđenje da Ugovor o poklonu ne proizvodi pravno dejstvo, a ne traži poništenje ugovora o poklonu. U momentu kad je sačinjavan ugovor nije bilo nikakvih pravnih nedostataka u pogledu zaključenja ugovora o poklonu, niti su tužitelji bili upisani kao vlasnici predmetne nekretnine, pa je neprihvatljivo stanovište sudova kada govore o primjeni pravila o konkurenciji ugovora. Apelanti smatraju da usmeni kupoprodajni ugovor nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, niti je taj ugovor mogao biti osnov za uknjižbu u zemljišne knjige. Takođe je neprihvatljiv, zaključuju apelanti, stav suda da ugovor o poklonu ne proizvodi pravno dejstvo, kad je u vrijeme zaključenje tog ugovora o poklonu poklonodavac bio u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik sporne nekretnine. Iz svega navedenog, apelanti zaključuju da je u konkretnom predmetu pogrešno primjenjeno materijalno pravo, pa zbog povrede navedenih ustavnih prava, oni predlažu da se osporene presude ukinu i njihova apelacija usvoji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović