Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/08 (S. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-256/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-256/08, rješavajući apelaciju Senahida Rustemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senahida Rustemovića,podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-07-000314 od 18. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-K-06-000010 od 26. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senahid Rustemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, koga zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je, 21. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-07-000314 od 18. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-K-06-000010 od 26. marta 2007. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 033-0-K-06-000010 od 26. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-07-000314 od 18. oktobra 2007. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 28. istog zakona i utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Na osnovu člana 56., a u vezi sa članom 54. KZ FBiH, uzimajući u obzir i kaznu zatvora u trajanju od 3 godine izrečenu presudom Kantonalnog suda broj K-59/05 od 22. februara 2006. godine, Općinski sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 2 mjeseca, s tim što će se izdržani dio kazne po presudi Kantonalnog suda broj K-59/05 uračunati u izrečenu kaznu zatvora.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza - iskaza više svjedoka, te materijalne dokumentacije, našao utvrđenim da je apelant u julu 2004. godine u Kladnju u kafani «Las Vegas» u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, obećao Hajrudinu Omeroviću iz Kalesije da će mu obezbijediti garantno pismo za kćerku Denisu za iznos od 600 eura, kako bi ista dobila vizu za odlazak u Njemačku. Apelant je 3. jula 2004. godine Denisi Ferhatović predao garantno pismo na kojem se nalazilo ime Vahidin Halilović i koje je bilo napisano na njemačkom jeziku. Apelant je pri tome znao da garantno pismo nije potpisao Vahidin Halilović i da se na osnovu takvog pisma ne može dobiti viza. Istog dana kada ga je dobila, Denisa Ferhatović je garantno pismo predala u austrijsku ambasadu u Sarajevu za dobijanje austrijske vize, kojom prilikom je saznala da je to garantno pismo krivotvoreno, zbog čega nije dobila austrijsku vizu, već zabranu ulaska u Republiku Austriju.
4. Općinski sud je obrazložio da sve okolnosti, utvrđene činjenice i radnje koje je apelant poduzeo jasno ukazuju na svijest, volju i namjeru apelanta da radnju izvršenja ovog krivičnog djela i izvrši, svjestan da nije u mogućnosti obezbijediti pravno valjano garantno pismo na osnovu kojeg se može dobiti viza za ulazak u Republiku Njemačku. Općinski sud je zaključio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelant lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica doveo u zabludu Denisu Ferhatović i njezinog oca u namjeri da na taj način pribavi protivpravnu imovinsku korist. Općinski sud je dalje obrazložio da protivpravnu imovinsku korist apelant nije pribavio zbog toga što je utvrđeno da je garantno pismo krivotvoreno, zbog čega tražena viza nije odobrena, a dogovor je bio da se iznos od 600 eura apelantu isplati nakon što se viza obezbijedi. Općinski sud je zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti u pokušaju izvršenja predmetnog krivičnog djela.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da je izreka prvostepene presude protivrječna sama sebi i obrazloženju presude, a uz to da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da u činjeničnom opisu izreke presude nema nikakvih protivrječnosti, jer su radnje apelanta opisane kao činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela prijevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH, a u obrazloženju presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i ovi razlozi ne proturječe izreci presude. Kantonalni sud je dalje ocijenio da je za sve provedene dokaze prvostepeni sud dao valjane razloge, a koje prihvata i Kantonalni sud. Stoga je, Kantonalni sud zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo.
6. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, što se ogleda u tome da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, iako za takav zaključak nije bilo dovoljno dokaza. Smatra da su sudovi dokaze ocijenili paušalno i neargumentovano. Dalje je naveo da je Kantonalni sud, kao drugostepeni sud žalbu apelanta samo formalno razmotrio, da nije razmotrio suštinske elemente žalbe, koja je bila u cijelosti osnovana, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, efikasno učešće u kontradiktornom postupku i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo ličnu slobodu i sigurnost, jer mu je izrečena bezuslovna kazna zatvora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama apelant osuđen na kaznu zatvora, koju je počeo da izdržava, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da niko ne smije biti lišen slobode osim, po postupku propisanom zakonom, u slijedećim slučajevima: a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda». Stoga Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o „zakonitom lišavanju slobode po presudi nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.a) Evropske konvencije, a činjenica da mu je izrečena bezuslovna kazna zatvora ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava, pa su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava na pristup sudu i prava na ravnopravno učešće u kontradiktornom postupku nije ničim obrazložio, već ih ističe paušalno i zasniva ih na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović