Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/08 (Z. H.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-375/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-375/08, rješavajući apelaciju Zuhdana Hubera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhdana Hubera,podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Gž-06-000 712 od 22. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda Bugojno broj P-177/04 od 7. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhdan Huber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 712 od 22. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-177/04 od 7. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-177/04 od 7. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 712 od 22. novembra 2007. godine, obavezan je apelant da na ime regresnog duga plati tužitelju «Sarajevo osiguranje» d.d. Filijala Bugojno (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 5.810,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi naknade regresnog duga. Općinski sud je dalje obrazložio da je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je nesporno među parničnim strankama da se desila predmetna prometna nezgoda u kojoj je apelant učestvovao u alkoholisanom stanju (imao je 20,19 mm alkohola u krvi) zbog čega je oglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda broj K-491/00 od 2. marta 2001. godine i uvjetno osuđen na šest mjeseci zatvora. Općinski sud je također, utvrdio da je apelant u vrijeme štetnog događaja bio osiguranik tužitelja, kao i da je tužitelj platio štetu oštećenom H.Š. po predmetnom štetnom događaju. Po ocjeni Općinskog suda među parničnim strankama je bilo sporno da li je apelant isključivi krivac za štetu koju je pretrpio drugi učesnik u prometnoj nezgodi na svom vozilu i da li tužitelj ima pravo regresa prema apelantu. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza, uključujući i nalaz vještaka prometne struke, proizilazi da je apelant isključivi krivac za navedenu nezgodu i da vozač automobila marke «Golf» H.Š. nije ničim doprinio nastanku štetnog događaja. Općisnki sud je dalje obrazložio da je odluku donio primjenom člana 78. stav 2. Zakona o osiguranju imovine i lica i primjenom člana 3. st. 1. i 3. Uslova osiguranja od automobilske odgovornosti.

4. Kantonalni sud je smatrao da je za svoju odluku prvostepeni sud naveo jasne, potpune i logične razloge, koji kao takvi proizilaze iz provedenih dokaza. Kantonalni sud je dalje obrazložio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da nije odgovoran za nastalu štetu, jer istu nije prouzrokovao namjerno i krajnjom nepažnjom, budući da je u prethodnom krivičnom postupku utvrđeno da je krivično djelo učinjeno iz nehata. Kantonalni sud je istakao da prilikom utvrđivanja građanske odgovornosti za nastalu štetu, prvostepeni sud je pravilno cijenio da ista proizilazi iz odredbe člana 3. stav 1. tačka 3. Uslova osiguranja od automobilske odgovornosti, kojim je propisano da ukoliko je u trenutku prometne nezgode vozač osiguranog vozila bio pod uticajem alkohola gubi prava iz osiguranja.¸Također, članom 78. stav 2. tada važećeg Zakona o osiguranju imovine i lica propisano je da društvo koje naknadi štetu oštećenoj osobi, a nije bilo u obavezi isplate prema navedenom zakonu ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu. Imajući u vidu da je sudski vještak u svom nalazu utvrdio da je apelant isključivo kriv za nastalu prometnu nezgodu zbog njegovog tadašnjeg psihofizičkog stanja, po ocjeni Kantonalnog suda utvrđivanje nehatnog ponašanaj apelanta u krivičnom postupku nema uticaja na njegovu građansko-pravnu odgovornost, koja je šira od krivično-pravne odgovornosti i koja se bazira na odredbama navedenih propisa kao i na članu 178. stav 1. Zakona o obligacioniom odnosima. Također, Kantonalni sud je naveo da nalaz sudskog vještaka koji je dat u krivičnom postupku nije relevantan u predmetnom postupku, jer ne analizira propuste apelanta koji su bili u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štete za koju je isključivo odgovoran apelant.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da on nije skrivio saobraćajnu nezgodu, te da dozvoljava da je predmetno krivično djelo počinjeno iz nehata kako je utvrđeno u pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj K-491/00 od 2. marta 2001. godine. Apelant naročito ističe da nije bio u alkoholisanom stanju. Također, je ukazao da iz nalaza sudskog vještaka u krivičnom postupku ne proizilazi njegova odgovornost za predmetnu nezgodu, te da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/08 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio