Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-268/08 (D. B.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-268/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 268/08, rješavajući apelaciju Dragice Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Babić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-07-000 239 od 30. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-K-06-000 142 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 16. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 239 od 30. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-K-06-000 142 od 17. maja 2007. godine. Apelantica je 14. februara i 8. maja 2008. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-K-06-000 142 od 17. maja 2007. godine apelantica je oglašena krivom što je, nakon smrti svoga sina Zlatka Gajića sa kojim je živjela u zajedničkom domaćinstvu i koji je zajedno sa njom u njenoj kući u periodu od 2003. do 2006. godine protivpravno držao svoga mldb. sina M.G., nastavila i dalje sprječavati da mldb. M.G. bude kod majke, iako je dijete pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-298/02 od 19. februara 2003. godine, kao i pravosnažnim Rješenjem Centra za socijalni rad Gradiška broj 04/10-550-14/06 od 27. februara 2006. godine povjereno majci na čuvanje, vaspitanje i njegu. Takođe je navedeno da je pravosnažnim Rješenjem Suda za prekršaje P-1-335/06 od 31. marta 2006. godine apelantica oglašena krivom za djelo nasilja u porodici i izrečena joj je zaštitna mjera – mjera smještaja mldb. M.G. u porodicu svoje majke, koja je izvršena 22. januara 2007. godine. Dakle, navedeno je da je apelantica sve do 22. januara 2007. godine, kada je dijete predato majci, sprječavala da maloljetnik bude kod lica kojem je povjeren i onemogućavala izvršenje pravosnažne sudske odluke i odluke organa starateljstva čime je počinila krivično djelo oduzimanje maloljetnog lica iz člana 205. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS). Za navedeno krivično djelo apelantici je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od mjesec dana, s tim da se kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je cijeneći materijalnu dokumentaciju u spisu i iskaze 11 saslušanih svjedoka, kao i apelantičinu odbranu, na nesumnjiv način utvrdio da je apelantica počinila predmetno krivično djelo. Naime, sud je naveo da su svjedoci Stojanka Petrić i Suzana Šormaz, koje su zaposlene u Centru za socijalni rad Gradiška, izjavile da je Centar za socijalni rad, nakon smrti djetetovog oca, započeo sa psiho-socijalnim tretmanom, te da je tri puta bezuspješno pokušao da izvrši predaju djeteta majci. Pri tome, svjedok Stojanka Petrić je izjavila da apelantica nijednom fizičkom radnjom nije ometala predaju djeteta, ali da je to činila na drugi način, odnosno da je «psihički ometala predaju djeteta». Sud je naveo da je svjedok Suzana Šormaz izjavila da je postojao otpor djeteta prema majci, a koji je po njenom mišljenju prouzrokovan «emocionalnim zlostavljanjem u vidu izolacije, pritiska i ružnih riječi». Takođe, navedeni svjedok je izjavila da apelantica nije fizički sprječavala predaju djeteta, ali da je to činila verbalnim napadima. S duge strane, sud je naveo da nije prihvatio navode odbrane da se presuda o razvodu braka i povjeravanju djeteta nije odnosila na apelanticu, te da apelantica svojim radnjama nije sprječavala predaju djeteta. Naime, sud je istakao da je apelantica bila upoznata sa sadržinom predmetne presude i da je znala da je dijete povjereno majci na staranje, a da je umjesto da pripremi dijete radi predaje majci, podnosile zahtjeve nadležnom organu radi dobijanja starateljstva nad djetetom. Takođe, sud je naveo da je cijenio iskaze svjedoka koji su izjavili da je dijete za vrijeme dok je živjelo sa apelanticom redovno pohađalo školu i bavilo se sportskim aktivnostima, odnosno da je živjelo u normalnim uslovima kod apelantice. Međutim, po mišljenju suda to ne isključuje postojanje predmetnog krivičnog djela, tako da je te navode cijenio samo kao olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne apelantici.
4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Kž-07-000 239 od 30. oktobra 2007. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je da se pod radnjama sprječavanja podrazumijevaju sve one djelatnosti kojima se onemogućava briga, staranje i nadzor nad maloljetnim lice, odnosno uspostava stvarnog i svakodnevnog odnosa između određene osobe i maloljetnog lica. Pri tome, Okružni sud je naveo da se radnje sprječavanja vrše i nagovaranjem maloljetne osobe da ne ide kod lica koje ima pravo na njega, kao i da sprječavanje može biti izvršeno i sa pristankom ili čak na inicijativu maloljenog lica, ali da inicijativa i pristanak maloljetnog lica ne isključuju postojanje krivičnog djela. Nadalje, Okružni sud je naveo da je sljedeći oblik krivičnog djela određen kao onemogućavanje izvršenja odluke kojom je maloljetnik povjeren određenom licu, te da je pretpostavka za taj oblik djela postojanje odluke nadležnog organa kojom je maloljetnik povjeren određenom licu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se taj oblik krivičnog djela može izvršiti svakom radnjom kojom se efektivno onemogućava izvršenje odluke, te da pri tome okolnost da li se u tome uspjelo ne utiče na postojanje krivičnog djela. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da u predmetnom postupku nije dokazano da je apelantica počinila predmetno krivično djelo, budući da za izvršenje tog krivičnog djela nije nužno fizičko sprječavanje djeteta da bude sa licem kojem je povjereno. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio kao istinite izjave svjedoka Stojanke Petrić i Suzane Šormaz, koje su zaposlene u Centru za socijalni rad, jer su njihove izjave međusobno saglasne i potkrijepljene materijalnom dokumentacijom u spisu. Okružni sud je naveo da je apelantica, nakon smrti svoga sina, nastavila da sprječava da mldb. M.G. bude kod majke i da je onemogućavala izvršenje pravosnažne sudske odluke i odluke organa starateljstva, te da je sasvim izvjesno da su se u tim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je prvostepenom presudom oglašena krivom.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelantica navodi da Osnovni sud u izreci prvostepene odluke nije naveo radnje koje koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela, te da je na taj način učinio bitnu povrede odredaba krivičnog postupka. Apelantica navodi da je Okružni sud potvrdio prvostepenu presudu, iako je po službenoj dužnosti bio dužan da pazi na bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje su učinjene pred prvostepenim sudom. Aplantica smatra da u konkretnom slučaju nije dokazano da je počinila predmetno krivično djelo, budući da u osporenim odlukama nisu navedene konkretne radnje koje je preduzimala u cilju sprječavanja predaje djeteta majci i onemogućavanja izvršenja odluka nadležnih organa kojima je djete povjereno majci. Nadalje, apelantica navodi da joj je osporenim odlukama stavljeno na teret da je onemogućila izvršenje Rješenja Suda za prekršaje broj P-1-335/06 od 31. marta 2006. godine kojom joj je izrečena zaštitna mjera – mjera smještaja mldb. M.G. u porodicu njegove majke. U vezi s tim, apelantica navodi da je protiv navedene odluke Suda za prekršaje podnijela apelaciju Ustavnom sudu, te da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1336/06 od 8. novembra 2007. godine ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio Sudu za prekršaje da donese novu odluku. U dopuni aplacije od 14. februara 2008. godine, apelantica navodi da je Sud za prekršaje donio rješenje od 31. januara 2008. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelantice zbog apsolutne zastarjelosti za vođenje prekršajnog postupka. Apelantica smatra da samim tim više ne postoji sudska odluka zbog čijeg neizvršenja je u predmetnom krivičnom postupku oglašena krivom. U dopuni apelacije od 8. maja 2008. godine, apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i iz razloga što joj u postupku pred Osnovnim sudom «nije data mogućnost da ispituje svjedoke».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom krivičnom postupku utvrđeno da je apelantica onemogućavala izvršenje pravosnažne sudske odluke i odluke organa starrateljstva kojima je dijete povjereno majci na čuvanje, vaspitanje i njegu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da odluke koje su donesene u prekršajnom postupku nisu od uticaja na predmetni krivični postupak, te su stoga neosnovani apelantičini navodi izneseni u tom pravcu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na dopunu apelacije od 8. maja 2008. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 11/07). U konkretnom slučaju apelantica je u dopuni apelacije proširila svoje navode u smislu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. S obzirom da je konačnu odluku, koja je predmet osporavanja, apelantica primila 19. decembra 2007. godine, Ustavni sud neće ispitivati navode o povredi ovog prava zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dala bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović