Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-383/08 (M.L.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-383/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 383/08, rješavajući apelaciju M.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-634/05 od 19. oktobra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-

476/04 od 20. aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-126/03 od 21. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 30. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-634/05 od 19. oktobra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-476/04 od 20. aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

126/03 od 21. septembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-126/03 od 21. septembra 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke Ugostiteljsko-turističkog akcionarskog društva «Leotar» Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i to: Javni poziv većinskih akcionara o sazivanju Skupštine akcionara za 17. mart 2003. godine, Odluka Skupštine akcionara o imenovanju članova Upravnog odbora broj 60/2-1 od 17. marta 2003. godine, Odluka Upravnog odbora o razrješenju apelanta kao direktora broj 61/2-2 od 17. marta 2003. godine i Odluka Upravnog odbora o imenovanju za direktora Todora Dutine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) broj 61/2-3 od 17. marta 2003. godine. Također, apelant je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje Osnovnog suda broj Fi-34/03 od 19. marta 2003. godine u dijelu koji se odnosi na upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje prvotuženog. Nadalje, apelant je tražio da se slijedom toga naloži prvotuženom da vrati apelanta na ranije radno mjesto, kao i da se naloži prvotuženom i drugotuženom da mu solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 30.490 KM i na ime nematerijalne štete iznos od 90.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 246. Zakona o preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03 i 97/04) propisano da skupštinu akcionara može sazvati upravni odbor, a u slučajevima utvrđenim zakonom i nadzorni odbor i akcionari. Takođe, sud je naveo da je odredbama člana 247. istog Zakona propisano da ako upravni odbor, po pismenom zahtjevu akcionara koji imaju ili predstavljaju najmanje desetinu osnovnog kapitala ne sazove skupštinu akcionara, tada skupštinu akcionara mogu sazvati svi akcionari. Budući da je u toku postupka utvrđeno da su predsjednik i još dva člana Upravnog odbora podnijeli ostavke, te da Upravni odbor nije mogao funkcionisati, Osnovni sud je naveo da je u toj situaciji bilo moguće da Skupštinu akcionara sazovu i akcionari koji imaju ili predstavljaju najmanje desetinu osnovnog kapitala. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da većinski akcionari nisu mogli sazvati Skupštinu akcionara za 17. mart 2003. godine.

4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelant neosnovano navodi da je nezakonita odluka Skupštine akcionara o imenovanju članova Upravnog odbora broj 60/2-1 od 17. marta 2003. godine, jer Skupština akcionara nije prethodno donijela odluku o opozivu ranijeg predsjednika i članova Upravnog odbora. Naime, Osnovni sud je naveo da to što je Skupština akcionara izabrala novog predsjednika i članove Upravnog odbora vodi zaključku da su opozvani raniji predsjednik i članovi, jer Upravni odbor ne može egzistirati sa ranije izabranim i novoizabranim članovima. Takođe, Osnovni sud je naveo da neosnovano apelant ukazuje da Milan Pešut, koji je kupio 30% kapitala prvotuženog, nije mogao koristiti svoja upravljačka prava jer nije bio upisan u knjigu akcionara kao vlasnik. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je pomenuto lice naknadno upisano u knjigu akcionara, te da je takav naknadni upis osnažio ranije preduzete radnje. Osnovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant ukazuje da je Odluka Upravnog odbora o razrješenju apelanta kao direktora broj 61/2-2 od 17. marta 2003. godine nezakonita jer nisu navedeni razlozi za razrješenje. Naime, po mišljenju Osnovnog suda navedena odluka nije ni morala biti obrazložena, budući da je dotadašnje državno preduzeće organizovano kao akcionarsko društvo, te da od volje većinskih akcionara kao vlasnika preduzeća zavisi koga će imenovati za direktora, odnosno kome će ukazati povjerenje. Pored toga, sud je istakao da u sporovima koji proističu iz radnog odnosa sud odlučuje samo o zakonitosti donošenja određenog akta, tj. da li je taj akt donio ovlašteni organ u zakonom propisanoj proceduri, te da sud ne ispituje cjelishodnost takvog akta. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da se ponište kao nezakonite odluke Upravnog odbora o njegovom razrješenje i imenovanju drugotuženog za direktora, kao i zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje Osnovnog suda u dijelu koji se odnosi na upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje prvotuženog.

5. Nadalje, u pogledu potraživanja naknade materijalne štete, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Upravni odbor donio Odluku broj 201/2-5 od 26. maja 1998. godine kojom je apelantu dozvoljeno da iskoristi do tada neiskorišteni godišnji odmor za 11 godina u trajanju od 286 dana i da ostvari slobodne dane u trajanju od 462 dana. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da su Upravni odbor i apelant zaključili ugovor broj 519/98 od 17. decembra 1998. godine u kojem je navedeno da će apelant odlučiti hoće li koristiti godišnji odmor i slobodne dane, te ako ih zbog dinamike posla ne bude mogao iskoristiti, da će mu se isplatiti pravična naknada. U vezi s tim, sud je naveo da je prema relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa bilo predviđeno da se godišnji odmor koristi u toku kalendarske godine. Takođe, sud je naveo da je odredbama člana 23. navedenog Zakona bilo propisano da direktor može radniku odobriti korištenje godišnjeg odmora u dva dijela, s tim da se drugi dio godišnjeg odmora mora iskoristiti do 30. juna naredne godine. Pored toga, sud je istakao da navedenim zakonima nije bila predviđena mogućnost da se radniku na ime neiskorištenog godišnjeg odmora isplati naknada. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je Ugovor broj 519/98 od 17. decembra 1998. godine, po kojem osnovu apelant traži naknadu materijalne štete, suprotan prinudnim propisima, te da je stoga ništav u smislu člana 46. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, sud je naveo da je nosnovano i apelantovo potraživanje po osnovu izgubljene zarade koja se sastoji u razlici plate koju je primao na radnom mjestu direktora i radnog mjesta na koje je poslije raspoređen, budući da je u toku postupka utvrđeno da je odluka Upravnog odbora o apelantovom smjenjivanju sa mjesta direktora zakonita. U pogledu potraživanja naknade nematerijalne štete, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Gospave Crnogorčić, utvrđeno da apelant nije pretrpio nijedan vid nematerijalne štete u smislu člana 200. ZOO-a, te je stoga odbio kao neosnovan i taj dio zahtjeva.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-476/04 od 20. aprila 2005. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 79. Zakona o preduzećima propisano da postupak pred nadležnim sudom može pokrenuti skupština društva kapitala, upravni i nazorni odbor, članovi i akcionari koji imaju ili predstavljaju najmanje desetinu osnovnog kapitala ili statutom određeni dio, kao i povjerioci preduzeća pod određenim uslovima. Po mišljenju Okružnog suda, iz naprijed navedene zakonske odredbe proizlazi da apelant nema pravo na podnošenje tužbe za poništenje odluka navedenih u izreci prvostepene presude. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 23. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora i slobodnih dana. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, budući da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je po mišljenju suda objektivan i istinit, utvrđeno da je apelant prevazišao stresnu situaciju u kojoj je bio zbog smjenjivanja sa radnog mjesta direktora.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-634/05 od 19. oktobra 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova zakonite i pravilne. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su predsjednik i dva člana Upravnog odbora podnijeli ostavke, te da preostala dva člana nisu mogli donositi odluke u ime Upravnog odbora, budući da je odredbama člana 257. stav 1. Zakona o preduzećima propisano da se upravni odbor sastoji od najmanje tri člana. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su i po mišljenju tog suda većinski akcionari prvotuženog imali pravo da javnim pozivom zakažu Skupštinu akcionara za 17. mart 2003. godine na kojoj su donesene odluke o izboru i sastavu Upravnog odbora. Nadalje, u pogledu odluka Upravnog odbora o razrješenju apelanta sa funkcije direktora i imenovanja drugotuženog za direktora, Vrhovni sud je naveo da su navedene odluke donesene u okviru propisanog djelokruga Upravnog odbora u smislu člana 62. stav 1. tačka 7. Zakona o preduzećima. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da navedenom odredbom nije propisana obaveza da takve odluke upravnog odbora moraju imati razloge za razrješenje i imenovanje. Naime, Vrhovni sud je naveo da se u predmetnom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu u smislu člana 114. Zakona o radu koji predviđa da se otkaz ugovora o radu daje u pisanom obliku uz navođenje razloga zbog kojih se otkazuje ugovor. Vrhovni sud je dalje da ni Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kao ni Zakon o radnim odnosima, ne sadrže odredbe kojima se reguliše pravo na novčanu naknadu zbog nekorištenja godišnjeg odmora, već naprotiv sadrže odredbe kojima se poslodavac obavezuje da radniku omogući korištenje godišnjeg odmora tokom godine ili najkasnije do 30. juna naredne godine. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nema pravo na novčanu naknadu zbog nekorištenja godišnjih odmora po Ugovoru broj 519/98 od 17. decembra 1998. godine jer je protivan prinudnim propisima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant nema pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda usljed razrješenja sa dužnosti direktora, budući da mu radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu, već je zakonito razrješen sa te funkcije. Konačno, Vrhovni sud je naveo da ostali apelantovi revizioni prigovori ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 246. i 247. Zakona o preduzećima, budući da navedene odredbe regulišu prava majinskih akcionara, a što nije slučaj u konkretnom sporu. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe člana 39. stav 3. Statuta u vezi sa članom 247. Zakona o preduzećima, te odredbe čl. 45. i 51. Statuta. Nadalje, apelant navodi da akcionar Milan Pešut nije imao upravljačka prava u vrijeme sazivanja i održavanja Skupštine akcionara od 17. marta 2003. godine, te da stoga kao većinski akcionar nije mogao sazvati Skupštinu akcionara na kojoj su donesene sporne odluke. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da odluka o apelantovom razrješenju sa funkcije direktora nije morala biti obrazložena, te da su na taj način proizvoljno primijenili odredbe čl. 113, 115. i 117. Zakona o radu. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su odbili njegov zahtjev za naknadu materijalne štete, jer se, u smislu odredbe člana 109. ZOO-a, nijedna stranka nije pozvala na ništavost predmetnog ugovora koji je zaključio sa prvostuženim. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant obrazlaže time da u predmetnom postupku, prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava, nije imao suštinski, već samo formalan i neefikasan pristup sudu, te da su žalba i revizija bile nedjelotvorni pravni lijekovi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Nadalje, iz predmetne apelacije prozlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-383/08 (M.L.) | Sudska praksa | Aktio