Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-590/08 (S. H.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-590/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 590/08, rješavajući apelaciju Sadika Hote, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Hote podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 063 od 30. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Hota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001 063 od 30. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
1452/02 od 25. februara 2004. godine obavezan je tuženi «Dijamant» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu po osnovu izvršene a neisplaćene usluge zastupanja isplati iznos od 64.653,00 KM uvećan za porez na promet usluga od 10% sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u svojstvu advokata zastupao tuženog u postupcima pred redovnim sudovima, te da je nakon otkazivanja punomoći ispostavio tuženom račun za izvršene usluge zastupanja, koje tuženi nije platio. Općinski sud je naveo da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo vještačenje putem vještaka finansijske struke Asima Sijerčića. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je pomenuti vještak izvršio obračun nagrada i naknade troškova koji pripadaju apelantu prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni list R BiH» broj 34/90) koja je bila na snazi u vrijeme vršenja advokatskih usluga, a prema kojoj ukupna naknada iznosi 21.349,50 KM, bez poreza na promet usluga od 10%. Općinski sud je dalje naveo da prema dopunjenom nalazu vještaka finansijske struke, koji je urađen prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH («Službene novine FBiH» broj 67/02), ukupna naknada za zastupnje iznosi 64.653,00 KM, bez poreza na promet usluga od 10%. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i dopunjeni nalaz vještaka finansijske struke, kao objektivne i sačinjene u skladu sa pravilima struke. Pri tome, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 49. stav 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH iz 2002. godine propisano da za izvršeni a nenaplaćeni rad advokata po odredbama ranijih Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata do trenutka stupanja na snagu ove tarife advokat ima pravo naplatiti po odredbama ove tarife. Takođe, sud je naveo da je odredbama člana 42. navedene Tarife propisano da je advokat u obavezi, pored nagrade za zastupanje, posebno zaračunati stranci propisani porez na promet usluga na advokatske usluge. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade za njegov rad prema odredbi člana 49. stav 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH koja je stupila na snagu 28. decembra 2002. godine, a prema kojoj obračunata naknada za rad apelantu isnosi 64.653,00 KM uvećana za porez na promet usluga od 10%.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-000 923 od 24. aprila 2006. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u pogledu roka od kojeg teku kamate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant prvobitno postavio tužbeni zahtjev radi isplate naknade za izvršene advokatske usluge u iznosu od 29.150,00 KM, te da je taj obračun izvršen na osnovu važeće Tarife u vrijeme vršenja advokatskih usluga. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka tj. 28. decembra 2002. godine stupila na snagu nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH, te da je apelant po osnovu te tarife opredijelio tužbeni zahtjev na iznos od 64.653,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu pripada naknada za izvršene usluge zastupanja koja je obračunata u skladu sa odredbom člana 49. stav 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH iz 2002. godine.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 063 od 30. oktobra 2007. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je dosuđeni iznos od 64.653,00 KM snižen tako što je apelantu dođen iznos od 21.349,50 KM uz porez na promet usluga od 10%. Određeno je da svaka stranka snosi svoj dio parničnih troškova. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da se prvobitno postavljeni apelantov tužbeni zahtjev zasnivao na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata iz 1990. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je vještak finansijske struke savjesno i brižljivo obračunao naknadu za svaku pojedinačno obavljenu apelantovu radnju zastupanja u iznosu od 21.349,50 KM. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tuženi 28. marta 2002. godine otkazao punomoć apelantu, a da je apelant 8. maja 2002. godine ispostavio račun tuženom za obavljene advokatske usluge. Vrhovni sud je istakao da je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH, u skladu sa kojom je apelant povećao tužbeni zahtjev, objavljena 28. decembra 2002. godine, dakle nakon otkaza punomoći i ispostavljanja računa za obavljene usluge. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 48. Tarife iz 2002. godine, na koju su se pozvali nižestepeni sudovi, propisano da advokat primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku kada je rad izvršen i da se vrijednost boda obračunava prema bodovnoj vrijednosti u trenutku naplate advokatske nagrade. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 49. stav 1. iste Tarife propisano da se odredbe iz prethodnog člana odnose na sve predmete koji nisu pravosnažno okončani u trenutku stupanja na snagu ove nove tarife. Po mišljenju Vrhovnog suda, u predmetnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 49. stav 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH, s obzirom da bi to bilo u suprotnosti sa načelom pravičnosti. Takođe, Vrhovni sud je naveo da tuženi osnovano ukazao da bi u tom slučaju morala biti primijenjena i odredba člana 32. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata iz 2004. godine koja izričito predviđa da advokat primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku kada je rad izvršen i koja je bila na snazi u vrijeme donošenja drugostepene odluke. S obzirom na uspjeh u parnici, Vrhovni sud je naveo da svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka u skladu sa članom 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena oduka Vrhovnog suda zasnovana na nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio materijalne propise koji su bili na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, kao i drugostepeni sud, te da stoga drugostepeni sud nije ni mogao preinačiti prvostepenu presudu iz razloga što se nakon donošenja te presude promijenio materijalni propis, a što je upravo učinio Vrhovni sud. Takođe, apelant navodi da je Vrhovni sud neosnovano preinačio i odluku o troškovima postupka, te stoga traži da mu se uz te troškove, naknade i troškovi sastava odgovora na reviziju i sastava apelacije prema važećoj advokatskoj tarifi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije sključivo snose apelanti.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović