Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/08 (GPP «Banovići» d.o.o. za građevinarstvo i promet Banovići)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-429/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 429/08, rješavajući apelaciju GPP «Banovići» d.o.o. za građevinarstvo i promet Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GPP «Banovići» d.o.o. za građevinarstvo i promet Banovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 203 od 13. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-42/05 od 11. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GPP «Banovići» d.o.o. za građevinarstvo i promet Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

001 203 od 13. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-42/05 od 11. avgusta 2006. godine. Apelant je 28. februara 2008. i 21. aprila 2010. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-

28/02 od 6. februara 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja DOO «Zvjezdara» Sokolac (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime duga isplati iznos od 10.139,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je na osnovu apelantove narudžbenice koja se smatra ponudom za zaključenje ugovora o kuporodaji i prihvatanja narudžbenice od strane tužitelja zaključen ugovor o kupoprodaji šljakobetonskih blokova. Takođe, sud je naveo da je među strankama nesporno da je tužitelj isporučio apelantu određenu količinu blokova, te da je ispostavio apelantu račun koji je apelant uredno zaprimio i ovjerio svojim štambiljom. Međutim, sud je naveo da je među strankama sporna količina isporučene robe. U vezi s tim, sud je naveo da je tužitelj u toku postupka kao dokaz za svoje potraživanje dostavio fotokopiju otpremnice broj 7 od 30. juna 2001. godine, ali da je apelant prigovorio tom dokazu izražavajući sumnju u ispravnost fotokopije u odnosu na izvornik. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U vezi s tim, sud je naveo da je tužitelj činjenicu da je isporučio apelantu određenu količinu robe dokazivao fotokopijom otpremnice koja nije ovjerena u smislu saglasnosti sa izvornikom, niti je dostavio izvornik. S obzirom da tužitelj nije dokazao činjenicu da je isporučio određenu količinu robe apelantu, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor neispunjenja koji je istakao apelant u smislu člana 122. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je odlučio kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-42/05 od 11. avgusta 2006. godine kojom je žalba uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan apelant da tužitelju isplati na ime duga iznos od 10.139,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je odredbom člana 335. stav 1. ZPP propisano da se isprave koje se prilažu podnesku podnose u izvorniku, prepisu ili fotokopiji. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 335. stav 3. ZPP propisano da će sud, ako je isprava priložena u prepisu ili fotokopiji, na zahtjev protivne stranke pozvati podnositelja da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dopustiti da je pregleda, kao i da će odrediti rok u kojem se isprava ima predati, odnosno pregledati. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da tokom prvostepenog postupka, kao i na raspravi održanoj pred tim sudom od 13. jula 2006. godine, sadržina i potpis o prijemu robe iz otpremnice broj 7 od 30. juna 2001. godine nije bila osporavana od bivšeg apelantovog radnika Adnana Mulahalilovića koji je potpisao predmetnu otpremnicu. Naime, Kantonalni sud je istakao da je Adnan Mulahalilović izjavio da je njegov potpis na otpremnici, te da je navedenu otpremnicu potpisao nakon što su svi betonski blokovi ugrađeni u kuće koje su gradili apelant i PGP «Prograd» Pale u naselju Kutje.

4. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporno da su tužitelj kao prodavac i apelant kao kupac zaključili usmeni ugovor o kupovini robe shodno odredbi člana 454. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da iz otpremnice broj 7. od 30. juna 2001. godine, te iz sadržine dvolisnice o izvršenoj evidenciji autoprevoznika Budimira Mijatovića proizlazi da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obavezu iz apelantove narudžbenice broj 100-A/01 od 15. maja 2001. godine, te da je apelant preuzeo navedenu robu, ali koju nije u cijelosti platio po računu broj 7 od 23. jula 2001. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je količina isporučene robe putem autoprevoznika Budimira Mijatovića, a prema evidenciji koju je vodio apelantov bivši radnik Adnan Mulahalilović, skoro identična kako po broju tako i po vrsti šljakobetonskih blokova koji su navedeni u opremnici broj 7 od 30. juna 2001. godine. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je potpisnik predmetne otpremnice Adnan Mulahalilović u to vrijeme bio pripravnik kod apelanta, te da stoga nije imao ovlaštenje za potpisivanje otpremnica. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz sadržine opisa poslova za radno mjesto na koje je primljen Adnan Mulahalilović, a prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod apelanta, proizlazi da je bio ovlašten da potpisuje i otpremnice o prijemu robe na gradilištu. S obzirom da apelant nije dokazao da je ispunio svoju obavezu isplate cijene po računu broj 7 od 23. jula 2001. godine, Kantonalni sud je obavezao apelanta da isplati tužitelju iznos naveden u izreci presude shodno odredbama čl. 262, 324. i

516. ZOO-a.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 203 od 13. novembra 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, drugostepeni sud za svoju odluku dao pravilne i valjane razloge, a koje u potpunosti prihvata i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se pretežni dio apelantovih navoda odnosi na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog koji se revizija ne može izjaviti u smislu člana 240. stav 2. ZPP. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je valjana otpremnica broj 7. od 30. juna 2001. godine, te da apelant nije platio cjelokupan iznos na ime primljene robe, zbog čega je i obavezan da tužitelju isplati navedeni iznos. Takođe, Vrhovni sud je naveo da na pravilnost pobijane odluke ne utiču apelantovi navodi u pogledu ovlaštenja pripravnika za potpisivanje otpremnice, budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelant naručio predmetnu robu i da je roba u naručenoj količini i isporučena apelantu.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, zanemario činjenicu da je prvostepeni sud naložio tužitelju da dostavi izvornik otpremnice broj 7 od 30. juna 2001. godine, te da tužitelj nije postupio po nalogu prvostepenog suda. Apelant navodi da mu je time onemogućeno da pregleda izvornik otpremnice u smislu člana 335. stav 3. ZPP. Nadalje, apelant navodi da je dvolisnica, koju su kao pravno relevantnu prihvatili Vrhovni i Kantonalni sud, sastavljena izvan bilo kakve knjigovodstvene ili druge evidencije tužitelja ili apelanta, te da nema podataka o vozaču koji je vršio prevoz blokova, osim za turu od 17. maja 2001. godine, kao i da je potpis Adnana Mulahalilovića sadržan samo na isporuci robe od 28. juna 2001. godine. Takođe, apelant navodi da je Adnan Mulahalilović bio pripravnik kod apelanta, te da se tokom pripravničkog staža samo stručno osposobljavao sa samostalan rad u smislu člana 26. stav 2. Zakona o radu, tako da nije bio ovlašten da potpisuje otpremnicu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/08 (GPP «Banovići» d.o.o. za… | Sudska praksa | Aktio