Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3291/07 (Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3291/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 3291/07, rješavajući apelaciju Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-000 795 od 26. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda Mostar broj DN: 325/99 od 29. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zagreba, Republika Hrvatska, koga zastupa Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-000 795 od 26. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj DN: 325/99 od 29. januara 2007. godine.
2. Apelant kao vjerovnik, Eurobus-Soko d.o.o Mostar kao založni dužnik i Hercegovačka banka d.d. Mostar kao dužnik su pred Osnovnim sudom Mostar 5. marta 1999. godine zaključili sporazum radi osiguranja apelantovog potraživanja prema dužniku temeljem ugovora broj 2627/99 od 10. februara 1999. godine u visini od 7.700.000,00 ATS. Na temelju ovoga sporazuma, Osnovni sud u Mostaru donio je rješenje broj Ip-44/99 od 5. marta 1999. godine kojim se određuje osiguranje apelantovog potraživanja prema dužniku temeljem ugovora broj 2627/99 od 10. februara 1999. godine i to uknjižbom založnog prava u korist apelanta na k.č. broj 346/1 iz zk. ul. 1858 k.o. Rodoč (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Naredbom za izvršenje Zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda Mostar broj Dn:325/99 od 17. marta 1999. godine dopuštena je uknjižba založnog prava na predmetnoj nekretnini u vlasništvu založnog dužnika „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar, za osiguranje potraživanja u iznosu od 7.700.000,00 ATS koje će primiti dužnik Hercegovačka banka d.d. Mostar u korist apelanta kao vjerovnika.
3. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj DN: 325/99 od 29. januara 2007. godine stavljeno je van snage rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda u Mostaru broj Dn: 325/99 od 17. marta 1999. godine, te odbijen prijedlog Osnovnog suda u Mostaru broj Ip: 44/99 od 5. marta 1999. godine za uknjižbu prava zaloga na predmetnoj nekretnini.
4. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je uvidom u zemljišne knjige utvrđeno da založni dužnik „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar nije uknjižen sa pravom vlasništva na predmetnoj nekretnini, kako stoji u rješenju koje se stavlja van snage, nego da je na navedenoj nekretnini sa pravom korištenja i pravom raspolaganja uknjižen „Soko“ d.d. Mostar sa dijelom 1/1. Stoga je po pravnom pravilu paragrafa 112. stav 2. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Službene Novine Br. 146.-LIII od 31. jula 1930. godine), a sve u skladu sa odredbom člana 87. tačka 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ broj 19/03), Općinski sud odlučio kao u tački 1. izreke rješenja. Nadalje je navedeno da, s obzirom da založni dužnik „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar nije uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, ne postoje uslovi za uknjižbu traženog prava kako u smislu ranije važećeg, tako i u smislu trenutno važećeg Zakona o zemljišnim knjigama, pa je odlučeno kao u tački 2. izreke ovog rješenja. Na kraju, Općinski sud je naveo da se odbijanje neće učiniti vidljivim u zemljišnoj knjizi u vidu zabilježbe, jer zabilježbi odbijanja nema mjesta ako je dobro ili pravo upisano na dugu osobu, a ne na onu protiv koje se prema sadržaju isprave može obaviti uknjižba ili predbilježba u skladu sa pravnim pravilom paragrafa 109. tačka 2. stav b) ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama, a sve u skladu sa odredbom člana 83. tačka 3. važećeg Zakona o zemljišnim knjigama.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-000 795 od 26. septembra 2007. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar, te je potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda broj DN: 325/99 od 29. januara 2007. godine.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u potpuni zemljišnoknjižni izvadak za zemljišnoknjižni uložak broj 1858 k.o. Rodoč utvrđeno da na predmetnoj nekretnini, označenoj kao k.č. broj 346/1, nije uknjiženo pravo vlasništva založnog dužnika „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar, nego da je ova nekretnina društveno vlasništvo sa 1/1 dijela s pravom korištenja i raspolaganja na „Soko“ d.d. Mostar sa 1/1 dijela. U pogledu dokaza, tj. zemljišnoknjižnog uloška broj 1705 k.o. Rodoč kojeg su žalitelji dostavili u žalbi kao dokaz vlasništva „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar nad predmetnom nekretninom upisanom pod k.č. 346/1, na kojoj apelant ima upisano pravo zaloga-hipoteke, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u ovaj zemljišnoknjižni uložak konstatovao da je potpuno prazan i da u njemu nema nikakvih upisa, tako da ovaj zemljišnoknjižni izvadak nije dokaz o vlasništvu predmetne nekretnine založnog dužnika „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da nisu utemeljeni žalbeni prigovori apelanta i založnog dužnika da je predmetna nekretnina u vrijeme donošenja pobijanog rješenja bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo „Eurobus–Soko“ d.o.o Mostar, kao i da prvostepeni sud nije bio dužan pozivati žalitelje da otklone eventualne nedostatke iz razloga što nije bilo uslova da se dozvoli uknjižba traženog prava, kako je to već naprijed istaknuto.
7. Nadalje, Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da se prema odredbi člana 112. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama (iz 1930. godine) upis u zemljišnu knjigu može poduzeti samo po pismenom nalogu zemljišnoknjižnog suda i samo prema sadržini toga naloga. Ako se po stanju zemljišne knjige pokaže da se nalog ne može izvršiti, onda se dani nalog može ispraviti samo novim nalogom zemljišnoknjižnog suda. Kako je prvostepeni sud utvrdio da se dani nalog od 17. marta 1999. godine ne može izvršiti, jer predmetna nekretnina nije upisana u zk. ul. broj 1858 k.o. Rodoč, to je prvostepeni sud pobijanim rješenjem stavio van snage rješenje (nalog) Zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda Mostar broj Dn-325/99 od 17. marta 1999. godine. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da nije utemeljen žalbeni prigovor apelanta da prvostepeni sud nije mogao staviti svoj nalog van snage. Također, Kantonalni sud je istakao da, budući da založni dužnik „Eurobus-Soko“ d.o.o. Mostar nije uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, to se nije mogla ni izvršiti uknjižba založnog prava na navedenoj nekretnini u korist apelanta kao vjerovnika.
8. U pogledu apelantovih navoda iz žalbe da mu prvostepeni sud nije dao mogućnost da se izjasni po kojem će se zakonu obraditi njegov zahtjev, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije donio pobijano rješenje protivno članu 87. stav 3. važećeg Zakona o zemljišnim knjigama. Ovo zbog toga, što prema članu 87. važećeg Zakona o zemljišnim knjigama, nakon njegovog stupanja na snagu, po zahtjevima podnesenim prije stupanja na snagu ovog Zakona upisi se obrađuju prema dosadašnjim pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, izuzev ako se stranka koja je time oštećena ne usprotivi obradi prema dosadašnjem pravu. Pošto se apelant nije protivio da se njegov zahtjev obrađuje prema pravnim pravilima, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio u skladu sa članom 87. stav 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci osporenog rješenja.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u vanparničnom postupku uknjižbe prava zaloga na predmetnoj nekretnini u korist apelanta kao vjerovnika. U tom smislu, apelant je istakao da su osporenim odlukama u konkretnom slučaju Općinski i Kantonalni sud proizvoljno primijenili pravna pravila ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama i pogrešno i nepotpuno izvršili uvid u zemljišne knjige u pogledu predmetne nekretnine, na osnovu čega su donijeli nezakonite osporene odluke. S tim u vezi, apelant je naveo da je na ovaj način poništeno apelantovo pravo vlaništva i pravo zaloga koji su egzistirali više od 8 godina.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
12. Apelant se Ustavnom sudu obratio, navodeći da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u vanparničnom postupku uknjižbe prava vlasništva, te da je takvim postupanjem redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je rješavajući apelaciju u predmetu AP 2706/06 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a koji se odnosi na upis u zemljišne knjige, odlučio preispitati dotadašnju praksu u svijetlu principa prava na pravično suđenje, uzimajući u obzir praksu Evropskog suda za ljudska prava i komparativnu ustavno-sudsku praksu. Navedenom odlukom Ustavni sud je, za razliku od dotadašnje ustavno-sudske prakse, odlučio da je u predmetima ovoga sadržaja primjenjiv član 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te se umjesto davanja posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje dopustivosti iz navedene odluke (ibid, tačka 21, 22. i 23.).
14. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da apelant ima pravo na garancije iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđenje činjeničnog stanja i načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Pravo na imovinu
18. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na imovinu apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović