Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/08 (S. S.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-362/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-362/08, rješavajući apelaciju Safeta Sofovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Sofovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0- Pžp-07-000 105 od 25. decembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda-Prekršajno odjeljenje Goražde broj 045-0-PR-06-001 616 od 2.

novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Sofović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Pžp-07-000 105 od 25. decembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda-Prekršajno odjeljenje Goražde (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045-0-PR-06-001 616 od 2. novembra 2007. godine.

2. Općinski sud je donio Rješenje broj 045-0-PR-06-001 616 od 2. novembra 2007. godine kojim je apelanta oglasio krivim što je počinio prekršaj iz člana 130. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOBS) kojim je propisano „učesnici u saobraćaju dužni su pridržavati se ograničenja, zabrana i obaveza izraženih pomoću postavljenih saobraćajnih znakova“. Općinski sud je, na osnovu člana 238. stav 1. tačka 36. ZOOBS-a u vezi sa stavom 2. istog člana, apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM i odredio mu jedan kazneni bod te ga je obavezao i da plati troškove postupka.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant, 22. oktobra 2006. godine, pod okolnostima precizno opisanim u izreci rješenja, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu kada je preticao putničko motorno vozilo koje se kretalo ispred njegovog vozila, na dijelu puta gdje je kolovoz bio podijeljen punom uzdužnom linijom koja istovremeno znači da je na tom dijelu zabranjeno preticanje i tom prilikom ostvario kontakt sa vozilom koje se uključivalo u saobraćaj sa sporednog puta na glavni put. Ovakvo činjenično stanje Općinski sud je utvrdio na osnovu zapisnika o izvršenom uviđaju i crteža lica mjesta saobraćajne nezgode i iz iskaza svjedoka–policajca koji je izvršio uviđaj nakon saobraćajne nezgode. Osim toga, Općinski sud je činjenicu da se apelant nije pridržavao zabrane koja je bila izražena pomoću postavljenog saobraćajnog znaka pune uzdužne linije utvrdio i na osnovu apelantove izjave. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja bića prekršaja iz člana 130. stav 4. ZOOBS-a.

4. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 005-0-Pžp-07-000 105 od 25. decembra 2007. godine kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza uključujući i odbranu apelanta, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje vezano za predmetnu saobraćajnu nezgodu. Nadalje je Kantonalni sud utvrdio da je Općinski sud provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi u smislu odredaba člana 60. Zakona o prekršajima ("Službene novine BPK-a Goražde" br. 4/97 i 10/97) i izveo pravilan zaključak da je uzrok saobraćajne nezgode propust u vožnji apelanta. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je puna uzdužna linija koja kolovoz dijeli na dvije kolovozne trake namijenjene za saobraćaj u oba smjera sobraćajni znak kojim se učesnicima u saobraćaju nameće obaveza da ne smiju preticati, odnosno prelaziti preko pune linije u kolovoznu traku namijenjenu za saobraćaj vozila iz suprotnog pravca. Obzirom da je apelant prekršio ovu zabranu i prešao vozilom u lijevu kolovoznu traku u namjeri da pretekne vozilo koje se kretalo ispred njegovog vozila u istom smjeru, u njegovim radnjama su se stekla obilježja navedenog prekršaja, pa je prvostepeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to odredaba člana 238. stav 2. u vezi stava 1. tačka 36. i člana 130. stav 4.

ZOOBS-a.

5. Kantonalni sud je također istakao da su neosnovani navodi apelanta da je uzrok saobraćajne nezgode propust u vožnji vozača vozila koje se uključivalo sa sporednog na glavni put i da se ova odlučna činjenica jedino mogla utvrditi vještačenjem po vještaku za saobraćaj, jer se iz zapisnika o uviđaju i crteža lica mjesta jasno može utvrditi način na koji je došlo do saobraćajne nezgode, što ni apelant nije osporio. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da ne postoji propust vozača vozila koje se uključilo sa sporednog puta na glavni put.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je ovaj postupak od početka vođen „nepravilno, pristrasno i da nije bio pravičan u svojoj ukupnosti“. Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili pravo činjenično stanje, mada je on na isto ukazivao, slijedom čega su donijeli odluke kojima je nezadovoljan. U suštini, apelantovo nezadovoljstvo je zasnovano na činjenici što sudovi nisu prihvatili njegov prijedlog provođenja dokaza vještačenjem saobraćajne nezgode putem vještaka saobraćajne struke. Apelant smatra da bi izvođenje predloženog dokaza u velikoj mjeri bitno utjecalo na odluku suda u smislu njegovog oslobađanja od odgovornosti za učinjeni prekršaj. Naime, apelant ističe da on „može da odgovara za preticanje na punoj liniji ali ne može da odgovara za saobraćajnu nezgodu“. Osim toga, apelant ističe da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili zakon te donijeli „nezakonite odluke“. Pored toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu zbog nastale štete na njegovom vozilu i „eventualne naknade štete za ostala vozila“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati bezbjednost saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj iz člana 130. stav 4. ZOOBS-a na putevima u BiH, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna i mjera određivanja jednog kaznenog boda. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.

10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su sudovi bili pristrasni, ali ove navode nije obrazložio niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Naime, svoje tvrdnje apelant zasniva samo na navodima da je postupak vođen „nepravilno, pristrasno i da nije bio pravičan u svojoj ukupnosti“ ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je sud odbio provesti vještačenje koje je predložio, što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji ga je oglasio krivim. Također, redovni sud je dao razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog apelanta da se provede predloženo vještačenje, smatrajući da isto nema značaj za predmetni postupak. Navedenim odbijanjem redovni sud je koristeći svoje diskreciono pravo o tome koje će dokaze izvesti, imajući u vidu relevantnost dokaza za konkretan prekršajni predmet, ocijenio da je izvođenje predloženog dokaza apelanta nepotrebno u konkretnom slučaju, o čemu je dao zadovoljavajuća obrazloženja. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa ostalim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanjai primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/08 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio