Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-474/08 (M. A.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Smetanje posjeda
- Služnost
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-474/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-474/08, rješavajući apelaciju Milenka Aulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Aulića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž- 07-001 963 od 14. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-234/02 od 8. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Aulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Branislav Malić, advokat iz Prnjavora, podnio je 9. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 963 od 14. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-234/02 od 8. decembra 2006. godine.
2. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-234/02 od 8. decembra 2006. godine kojim je usvojio tužbeni zahtjev Debeljak Milana (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrdio da je apelant smetao tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu prava stvarne služnosti prolaza pješice, progona stoke, prevoza putničkog vozila i poljoprivrednih mašina putem, za koji su identifikacioni podaci pobliže označeni u rješenju (u daljnjem tekstu: sporni put). Nadalje je sud utvrdio da je smetanje učinjeno 7. septembra 2002. godine u jutarnjim časovima kada je apelant uz i na sporni put postavio u izreci rješenja navedene fizičke prepreke i time onemogućio prolaz tužitelju. Osnovni sud je u rješenju naložio apelantu da sa spornog puta ukloni postavljene fizičke prepreke u roku od 48 časova po pravosnažnosti donesenog rješenja, da uspostavi dotadašnje posjedovno stanje i omogući tužitelju prolaz te da se ubuduće kloni takvog ili sličnog smetanja tužitelja te da tužitelju nadoknadi troškove postupka.
3. Osnovni sud je, na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica među strankama, utvrdio da je 7. septembra 2002. godine apelant onemogućio tužitelja u korištenju prava služnosti prolaska preko spornog puta na način opisan u izreci rješenja. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 10. septembra 2002. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba podnesena u roku od 30 dana od dana smetanja posjeda, u skladu sa članom 77. Zakona o osnovim svojinsko pravnim odnosima („Službeni listi SFRJ“ broj 6/80 i „Službeni list RS“ broj 21/92, u daljnjem tekstu: ZOSPO). Sud je također utvrdio da je tužitelj u periodu od 9. juna 1999. godine pa nadalje koristio sporni put prelazeći preko parcele apelanta do svoje parcele, odnosno da je bio posljednji faktički posjednik prava stvarne služnosti prolaza putem sve do 7. septembra 2002. godine, kada ga je apelant onemogućio u korištenju tog prava. Prilikom donošenja odluke, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 75. ZOSPO-a u kojoj je predviđeno da svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda i član 78. stav 1. istog zakona kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Pored toga, Osnovni sud je istakao da su neosnoavni navodi apelanta da tužitelj, u smislu člana 78. stav 2. ZOSPO-a, nema pravo zaštite jer je navedeni posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza a primjenom čl. 7., 123. i 126. ZPP apelant istaknute tvrdnje nije dokazao. Nadalje je Osnovni sud istakao i da je cijenio i sve druge provedene dokaze i navode stranaka ali je našao da su bez uticaja na drugačiju odluku u predmetu spora.
4. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud je, Rješenjem broj 011-0-Gž-07-001 963 od 14. decembra 2007. godine, žalbu odbio i ožalbeno rješenje potvrdio. Okružni sud je istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak u pogledu pravnog osnova. Naime, Okružni sud je istakao da je pravilno utvrđeno da je tužitelj bio u posjedu prava stvarne služnosti preko spornog puta koji vodi između nekretnina apelanta te da ga je apelant omeo u tom posjedu na način opisan u izreci rješenja. Okružni sud je istakao da prihvata u svemu razloge ožalbenog rješenja iz kojih jasno proizilazi da je tužitelj bio u posjedu spornog puta sve do momenta kada je pravo stvarne služnosti u njegovu korist ustanovljeno ugovorom između apelanta i Aulić Rajka, pa sve do vremena dok ga apelant nije omeo na opisani način. Okružni sud je istakao da se žalbenim navodima apelanta nije dovela u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane odluke jer su neprihvatljivi žalbeni navodi da je tužitelj na prevaran način stekao posjed prava služnosti spornog puta, samo zato što je Aulić Rajko naknadno odustao od ugovora. Obzirom da među parničnim strankam faktički i nije sporno činjenično utvrđenje Osnovnog suda, već da apelant smatra da je Osnovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava došao i do pogrešnog pravnog zaključka, to su bez pravnog značaja žalbeni navodi da je Osnovni sud počinio povredu odredaba postupka kada je propustio da iznese analizu iskaza saslušanih stranka i svejdoka. Osim toga, Okružni sud je istakao da se u konkretnoj parnici štitilo pravo tužitelja na posjed kao faktičko stanje, što nema uticaja na pravo odnosno prestanak prava koje je ustanovljeno ugovrom.
5. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava obrazlaže time što smatra da su donesene odluke „nezakonite i da je postupak vođen sa velikom pristrasnošću u korist tužitelja“. Naime, apelant ističe da sud u obrazloženju rješenja nije izvršio analizu svih provedenih dokaza a da neke nije ni naveo. Apelant zbog toga smatra da sud nije potpuno utvrdio činjenice bitne za ovaj postupak, prije svega nije utvrdio način na koji je tužitelj počeo koristiti pravo služnosti. Nadalje, apelant navodi da su sudovi, u konkretnom slučaju, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, jer su zaključili da tužitelj ima pravo na posjedovnu zaštitu. Osim toga, apelant ističe da Okružni sud nije obrazložio niti jedan njegov žalbeni navod te da je sud bio u obavezi da cijeni navode obje stranke u postupku a ne samo jedne stranke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su sudovi bili pristrasni, ali ove navode nije obrazložio niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Naime, svoje tvrdnje apelant zasniva samo na navodima da je postupak vođen „sa velikom pristrasnošću u korist tužitelja“ ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da sud «nije izvršio analizu svih provedenih dokaza», što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud smatra da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak, na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da je apelant omeo tužitelja u zadnjem mirnom korištenju posjeda. Također, Osnovni sud je obrazložio da je cijenio sve dokaze i navode stranaka ali da je zaključio da su bez uticaja za predmetni postupak. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović