Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-586/08 (J. T.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-586/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-586/08, rješavajući apelaciju Jugoslava Tomaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jugoslava Tomaševića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp- 07-000 758 od 5. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-07-000007-001291-2 od 10. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jugoslav Tomašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karanovca, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-07-000 758 od 5. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-07- 000007-001291-2 od 10. jula 2007. godine.

2. Osnovni sud je donio Rješenje broj 072-0-Pr-07-000007-001291-2 od 10. jula 2007. godine kojim je Kočić Sinišu (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) i apelanta oglasio odgovornim što su počinili prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOBS) kojim je propisano da „vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i sl.) smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja.“ Osnovni sud je, na osnovu člana 236. st. 1. i 2. tačka 4. ZOOBS-a apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM, odredio mu jedan kazneni bod i obavezao ga da plati troškove postupka.

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant 20. januara 2007. godine, pod okolnostima precizno opisanim u izreci rješenja, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu kada je preticao kolonu vozilo koje se kretalo u istom pravcu ispred njega a ispred kojeg vozila se kretalo i vozilo kojim je upravljao prvookrivljeni. Nadalje je sud utvrdio da je u momentu kada je prvookrivljeni vozilom skretao ulijevo došlo do saobraćajne nezgode na način da je apelant udario prednjom stranom svog vozila u zadnju lijevu stranu vozila kojim je upravljao prvookrivljeni od kojeg udara je nastupila materijalna šteta na oba vozila. Ovakvo činjenično stanje Osnovni sud je utvrdio na osnovu uvida u crtež mjesta nezgode i fotodokumentacije uložene u spis, zatim na osnovu iskaza okrivljenih i drugih svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. U vezi s tim, Osnovni sud naveo da je proveo dokaz vještačenja saobraćajne nezgode putem stalnog sudskog vještaka za saobraćaj da bi se izbjegla svaka sumnja u nalaz i mišljenje vještaka kojeg je angažovao prvookrivljeni, obzirom da je tom nalazu i mišljenju prigovarao apelant. Osnovni sud je istakao da se donesenoj naredbi suda o vještačenju nisu protivili ni apelant ni branilac prvookrivljenog. Nakon provedenih dokaza, Osnovni sud je nedvojbeno utvrdio da su radnja skretanja ulijevo prvookrivljenog i radnja preticanja apelanta uzročno vezane za nastanak saobraćajne nezgode i da se ni prvookrivljeni a ni apelant nisu uvjerili da radnju skretanja i radnju preticanja mogu početi i izvršiti bezbjedno i bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, čime su počinili prekršaj za koji ih je oglasio odgovrnim.

4. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Pžp-07-000 758 od 5. decembra 2007.

godine kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je ispitao pobijano rješenje, razloge žalbe i cijeli spis te da je utvrdio da apelant nije naveo žalbene osnove iz člana 61. stav 1. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 34/06, u daljenjem tekstu ZOP) u kojem su propisani osnovi iz kojih se može izjaviti žalba na rješenje o prekršaju. Osim toga, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza na usmenom pretresu u prvostepenom postupku, nesumnjivo proizilazi da je Osnovni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice na osnovu kojih je donio pravilan zaključak u pogledu prekršajne odgovornosti okrivljenih. Nadalje je Okružni sud istakao da je utvrdio da Osnovni sud nije prilikom pripremanja usmenog pretresa i njegovog vođenja, te donošenja odluke počinio bitne povrede prekršajnog postupka koje su taksativno navedene u članu 62. stav 1. tačka a)

– g) i povrede materijalnog propisa o prekršaju iz člana 63. stav 1. tačka a) - e) ZOP-a. Osim toga, Okružni sud je istakao da su neosnovane žalbene tvrdnje apelanta da je isključivi krivac za saobraćajnu nezgodu prvookrivljeni jer iz provedenih dokaza sa sigurnošću proizilazi da apelant nije sa dovoljno pažnje poduzeo radnju preticanja kolone vozila, pa i automobila prvookrivljenog, što je u suprotnosti sa članom 36. stav 1. ZOOBS-a.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija). Apelant smatra da redovni sudovi nisu utvrdili pravo činjenično stanje, mada je on na isto ukazivao, slijedom čega su donijeli odluke kojima je nezadovoljan. U suštini, apelantovo nezadovoljstvo je zasnovano na činjenici što je Okružni sud „neosnovano odbio“ njegov prijedlog provođenja dokaza vještačenjem saobraćajne nezgode putem vještaka saobraćajne struke kojeg je on predložio ili putem „Instituta za saobraćajno vještačenje“. Apelant smatra da bi izvođenje predloženog dokaza «u velikoj mjeri bitno utjecalo na odluku suda» u smislu njegovog oslobađanja od odgovornosti za učinjeni prekršaj. Nadalje, apelant ističe da je Okružni sud samo „površno“ pregledao spis i donio odluku kojom je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu. U vezi s tim, apelant navodi da je uz žalbu dostavio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke u kojem je vještak pojasnio sve činjenice nastanka saobraćajne nezgode za koju se tereti i na osnovu kojeg proizilazi da apelant nije odgovoran za učinjeni prekršaj. Naime, prema navodima apelanta iz dostavljenog nalaza proizilazi da su Osnovni i Okružni sud pogršeno zaključili da je počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOPS-a.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

8. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati bezbjednost saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna i mjera određivanja jednog kaznenog boda. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.

9. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U pogledu apelantovih navoda da je sud odbio provesti dokaz vještačenja koje je predložio, Ustavni sud primjećuje da iz toga proizilazi se apelant žali da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.). Razmatrajući navode apelanta u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak, uključujući i provođenje dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za saobraćaj. Naime, Osnovni sud je obrazložio razloge zbog kojih je donio naredbu o provođenju vještačenja saobraćajne nezgode putem vještaka kojeg je izabrao a za čije angažovanje apelant nije imao primjedbi. Također, Okružni sud je dao razloge zbog čega nije prihvatio žalbene razloge apelanta. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa ostalim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, vinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-586/08 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio