Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-895/08 (M. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-895/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-895/08, rješavajući apelaciju Milomira Kosovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milomira Kosovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 166 od 5. februara 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci broj 1085984912 od 25. maja 2007. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Istočno Sarajevo broj 1085984912 od 3. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milomir Kosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 166 od 5. februara 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 1085984912 od 25. maja 2007. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1085984912 od 3. jula 2006. godine. Apelant je, na traženje Ustavnog suda od 1. aprila 2008. godine, dopunio apelaciju 7. aprila 2008. godine.
2. Prvostepeni organ je donio Rješenje broj 1085984912 od 3. jula 2006. godine kojim je odbio zahtjev apelanta da mu se prizna pravo na invalidsku penziju. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je naveo da je u postupku odlučivanja proveo vještačenje apelantove radne sposobnosti putem Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti koje je donijelo nalaz, ocjenu i mišljenje broj ORS-148/06 od 13. aprila 2006. godine kojim je utvrdilo da kod apelanta postoji „invalidnost– preostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom“. Obzirom na ovakav nalaz i mišljenje, prvostepeni organ je odbio apelanta sa postavljenim zahtjevom. Drugostepeni organ je donio Rješenje broj 1085984912 od 10. oktobra 2006. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je naveo da je utvrdio da je nalaz i ocjena drugostepenog organa vještačenja apelantove radne sposobnosti potpuno saglasan sa nalazom prvostepenog organa, zbog čega je apelantova žalba neosnovana.
3. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-U-06-000 190 od 10. aprila 2007. godine kojom je tužbu apelanta uvažio i osporeni akt poništio. Naime, Okružni sud utvrdio da je nalaz provedenog vještačenja „manjkav“ iz razloga što, između ostalog, nije izvršen pregled apelanta. Okružni sud je zbog toga naložio da se u ponovnom postupku potpuno utvrdi činjenično stanje na način da drugostepeni organ utvrdi da li kod apelanta postoje uslovi za određivanje invalidske penzije, o čemu će vještaci dati detaljno obrazloženje a drugostepeni upravni organ će u svom rješenju navesti valjane razloge zbog čega prihvata ili ne prihvata takve nalaze organa vještačenja a zatim na osnovu utvrđenih činjenica donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
4. Drugostepeni organ je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 1085984912 od 25. maja 2007. godine kojim je u žalbu apelanta odbio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je u postupku koji je prethodio rješavanju žalbe, zatražio i pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje drugostepenog organa vještačenja broj DOV -505/07 od 11. maja 2007. godine, koji je donesen u skladu sa uputama Okružnog suda. S tim u vezi, drugostepeni organ vještačenja je istakao da je u prvostepenom postupku na pregledu od strane vještaka od 13. aprila 2006. godine na psihičkom planu za apelanta navedeno da je „uredne vanjske spoljašnosti, misoni tok po sadržaju i formi uredan, nemotivisan za rad“. Nadalje je organ vještačenja istakao da apelant na pregledu nije ispoljavao znake psihosomatskog sindroma odnosno znake demencije. Osnovna bolest kod apelanta je epilepsija zbog čega je i sklonjen sa radnog mjesta na kome bi mogao ugroziti svoj kao i tuđe živote. Prema Pravilniku o ocjeni radne sposobnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02 i 7/05, u daljnjem tekstu: Pravilnik) drugostepeni organ vještačenja nema obavezu da poziva osiguranika na pregled, već svoju ocjenu može da donese i na osnovu priložene dokumentacije kao što je urađeno u konkretnom slučaju. Drugostepeni organ je, obzirom da je utvrdio da apelant ne ispunjava propisane uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju (nije utvrđen gubitak radne sposobnosti) shodno odredbama čl. 131.-135 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske» br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02; u daljnjem tekstu: Zakon PIO), odbio žalbu apelanta kao neosnovanu.
5. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-U-07-000 166 od 5. februara 2008. godine, kojom je apelantovu tužbu, izjavljenu protiv rješenja drugostepenog organa broj 10859849125232040 od 25. maja 2007. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni organ u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ u ponovnom postupku u svemu postupio po uputama sadržanim u presudi od 10. aprila 2007. godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je, u provedenom postupku drugostepeni organ pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje drugostepenog organa vještačenja kojim je utvrđeno da kod apelanta postoji preostala radna sposobnost i da je organ vještačenja u prvom stepenu donio pravilnu ocjenu. Slijedi da Okružni sud ne može prihvatiti navode apelanta u tužbi jer je rješenje protiv kojeg se vodi upravni spor doneseno na zakonit način i na osnovu saglasnih nalaza organa vještačenja u prvom i drugom stepenu, datih od strane stručnih lica u skladu sa Pravilnikom, to nema razloga da se ne povjeruje takvim nalazima koji su dovoljno obrazloženi i u svemu dati sa pravilima struke. Okružni sud je, također, naveo da su apelantovi navodi iz tužbe neosnovani jer su nalazi i mišljenja ljekarskih komisija dovoljno obrazloženi i u svemu dati u skladu sa pravilima struke.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je u upravnom i sudskom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, apelant je istakao da drugostepeni organ koji je obavljao vještačenje nije bio sastavljen od „kompletnih ljekara za ocjenu radne sposobnost.“ Osim toga, apelant je istakao da organ koji je obavljao vještačenje u datom nalazu nije naveo koje poslove bi on mogao raditi obzirom na preostalu radnu sposobnost. Apelant svoje navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju potkrepljuje i navodima da iz nalaza „odgovarajućih ljekara“, koje je naveo u apelaciji proizilazi da je on „radno i socijalno neefikasan za privređivanje“ odnosno da je nesposoban za bilo kakav rad.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo tiču utvrđenog činjeničnog stanjai primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović