Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-931/08 („Srbinjeputevi“ a.d. Foča)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-931/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-931/08, rješavajući apelaciju „Srbinjeputevi“ a.d. Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Srbinjeputevi“ a.d. Foča podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-

Gž-07-000 340 od 23. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-06-000220 od 22. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Srbinjeputevi“ a.d. Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče podnio je 23. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u u Trebinju (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 340 od 23. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-06-000220 od 22. maja 2007. godine.

2. Osnovni sud je donio Presudu broj 094-0-P-06-000220 od 22. maja 2007. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev Milke Elez (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i poništio rješenje apelanta kojim je tužiteljici otkazan ugovor o radu broj 306/06 od 1. avgusta 2006. godine kao i rješenje–odgovor na prigovor tužiteljice broj 419/06 od 25. septembra 2006. godine, kao nezakonite. Osim toga, Osnovni sud je naložio apelantu da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi je na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Nadalje je Osnovni sud obavezao apelanta da tužiteljici na ime naknade štete po osnovu izgubljene plate isplaćuje mjesečno iznos od 299 KM i po osnovu toplog obroka mjesečno iznos od 102,50 KM, počev od 1. maja 2007. godine, pa do vraćanja tužiteljice na posao i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.760 KM.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod apelanta, te da joj je rješenjem navedenim u dispozitivu presude prestao ugovor o radu počev od 31. oktobra 2006. godine, jer je prestala potreba za njenim radom iz organizacionih razloga. Osnovni sud je, kao nesporno, utvrdio da je apelant ispoštovao otkazni rok iz rješenja o otkazu ugovora o radu i da je tužiteljici isplatio otpremninu i dugovani iznos regresa za godišnje odmore. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u periodu od 1. aprila 2005. do 1. avgusta 2006. godine otkazao ugovor o radu za ukupno 16 radnika. Također je utvrdio da je apelant u januaru 2005. godine, imao 79 zaposlenih radnika i da je u navedenom periodu otpustio više od 10% radnika. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je čl. 124. i

125. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: ZOR) regulisano postupanje poslodavca u situacijama smanjenja obima posla, kao i u situacijama drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga. U takvim situacijama shodno odredbi člana 125. ZOR-a poslodavac je dužan u pismenoj formi, najkasnije u roku od 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijestiti Savjet radnika, odnosno Sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, kao i mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanje radnog vremena i drugo) kao i o mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije postupio u skladu sa gore navedenim zakonskim propisima. Nadalje, da apelant nije, prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu tužiteljici, prema odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a donio Program zbrinjavanja viška radnika, u skladu sa odredbama čl. 124 i 125. ZOR-a, a tako nije postupio ni prilikom donošenja odluke kojom je odbio prigovor tužiteljice na prvostepeno rješenje i potvrdio rješenje.

4. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je u vrijeme kada je doneseno rješenje o otkazu ugovora o radu tužiteljici na snazi bio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta apelanta broj 56/05 od 15. februara 2005. godine u kojem je bilo predviđeno radno mjesto knjigovođe, koje poslove je obavljala tužiteljica i da ovo radno mjesto nije bilo ukinuto. Obzirom da je Osnovni sud, na osnovu svih provedenih dokaza, utvrdio da su rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa tužiteljici i rješenje-odgovor tuženog na prigovor donijeti suprotno odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a i odredbi čl. 124. i 125. istog zakona, to je donio odluku da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nezakonit.

5. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je apelant nezakonitim prekidom radnog odnosa tužiteljici prouzrokovao štetu, u vidu neisplaćenih plata i toplog obroka. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je uzeo u obzir da je apelant isplatio tužiteljici na ime otpremnine iznos od 1.754,17 KM, te obzirom da je ona zbog nezaposlenosti primila iznos od 535 KM za pet mjeseci, navedeni iznosi pokrivaju neisplaćene iznose po osnovu plata i toplog obroka, za period 1. novembra 2006.do 30. aprila 2007. godine. Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda, tužiteljica trpi i u budućnosti štetu u vidu izgubljene plate i toplog obroka, a koja plata iznosi 299 KM mjesečno i topli obrok 102,50 KM mjesečno. Radi izloženog, Osnovni sud je tvrdio da je apelant dužan plaćati tužiteljici po osnovu naknade buduće štete-izgubljene plate i toplog obroka-mjesečno naprijed navedene iznose počev od 1. maja 2007. godine, pa do vraćanja tužiteljice na rad. Osnovni sud je naveo da je odluku donio u skladu sa odredbom člana 117. stav 1. u vezi sa članom 113. stav 1. tačka 2, članom 124. i 125. ZOR-a, te odredbom člana 154. stav 1, 189. stav 1., 2. i 3. i člana 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-GŽ-07-000 340 od 23. januara 2008. godine kojom je žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je apelant obavezan da tužiteljici isplaćuje „po osnovu izgubljenog toplog obroka mjesečno iznos od 102,50 KM“, te je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužbu odbio. U odnosu na ostali dio prvostepene presude, Okružni sud je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitao pobijanu presudu u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te je utvrdio da je odluka Osnovnog suda pravilna i zakonita. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je neprihvatljivo shvatanje apelanta da nije bio u obavezi da postupi po odrebama čl. 124. i 125. ZOR-a. Pored toga, Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza pred Osnovnim sudom očito je da je apelant u kontinuitetu od 1. aprila 2005. godine do 1. avgusta 2006. godine otkazivao ugovore o radu svojim radnicima i to za ukupno 16 radnika. Stoga se ne može slučaj otkazivanja ugovora o radu tužiteljice posmatrati izolovano u odnosu na ostale otkaze radnicima u navedenom periodu, a što se žalbom apelanta želi prikazati kao pravilan postupak tuženog. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je sud naložio da se tužiteljici isplate iznosi koji nisu dospjeli do okončanja glave rasprave. Naime, neisplaćivanje plate i toplog obroka zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu predstavlja buduću štetu koja traje sve dok poslodavac radnika ne vrati na posao. Takva buduća šteta može se dosuditi jer je ona nastavak štete koju tužiteljica već trpi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.

7. Pored toga, Okružni sud je utvrdio da je osnovan žalbeni navod apelanta u pogledu neosnovanosti dosuđivanja tužiteljici naknade za topli obrok. Naime, iz odredbe člana 35. tačka g) Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/06) koji je bio na snazi u vrijeme otkaza ugovora o radu tužiteljici, troškovi toplog obroka se isplaćuju ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika. Obzirom da je Osnovni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je kod apelanta organizovana ishrana radnika koju koriste svi zaposleni, kao i da tužiteljica nije prigovarala ovom nalazu, to je Okružni sud zaključio da apelant nije u obavezi da isplaćuje troškove toplog obroka tužiteljici. Pošto je u ovom dijelu, Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je, na osnovu ovlašćenja iz člana 229. tačka 4. ZPP preinačio presudu, kao u dispozitivu.

8. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema navodima apelanta, povreda prava na pravično suđenje je učinjena jer su redovni sudovi „proizvoljno, pogrešno i na štetu apelanta-tuženog primijenili materijalno pravo, tačnije odredbe čl. 124 i 125. ZOR-a.“ Navedenu tvrdnju, između ostalog, apelant potkrepljuje i činjenicom da on smatra da nije bio obavezan da donese Program zbrinjavanja viška radnika. Osim toga, apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno primijenili i odredbe člana 154. stav 1., člana 189. st. 1., 2. i 3. i člana 190. ZOO-a jer su ga obavezali da tužiteljici na ime naknade štete isplaćuje mjesečno iznos od po 299,00 KM. Naime, apelant smatra da je dosuđivanje tužiteljici zarade za budući period koji dospijeva nakon zaključivanja glavne rasprave proizvoljno i na njegovu štetu. Također, apelant smatra da je sud dosuđivanjem tužiteljici iznosa od 299 KM mjesečno počev od 1. maja 2007. godine, izgubio iz vida da je tužiteljica putem Zavoda za zapošljavanje ostvarivala mjesečnu naknadu od 121,66 KM. Osim toga, apelant ističe da sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje jer nije pravilno utvrdio broj radnika kojima je otkazan ugovor o radu, vrijeme kada im je isti otkazan, te činjenice kada je apelant bio u obavezi da donese program zbrinjavanja radnika.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-931/08 („Srbinjeputevi“ a.d. Foča) | Sudska praksa | Aktio