Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3862/09 (M. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Trajanje pritvora
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3862/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 3862/09, rješavajući apelaciju Marinka Radanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Radanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-09-000 209 pod 12. novembra 2009. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srspke broj 118-0-Kv-09-000 013 od 2. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, kojeg zastupa Goran Nešković advokat iz Doboja, podnio je 9. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud ) broj 118-0-Kž-09-000 209 pod 12. novembra 2009. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kv-09-000 013 od 2. novembra 2009. godine.
2. Okružno tužilaštvo Banja Luka – Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) podnijelo je prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim u skladu sa članom 192. stav 3. u vezi sa članom 189. stav 1. tačka b) i g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu ZKP) za tri mjeseca.
3. Vrhovni sud je donio rješenje broj 118-0-Kv-09-000 013 od 2. novembra 2009. godine kojim je prema apelantu i ostalima produžio pritvor za još tri mjeseca. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantu i ostalim osumnjičenima pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak Posebnog odjela za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala od 5. avgusta 2009. godine. Zatim je produžen za još jedan mjesec rješenjem vijeća Okružnog suda od 1. septembra 2009. godine, koje je vijeće Vrhovnog suda rješenjem od 14. septembra 2009. godine preinačilo na dva mjeseca po osnovu iz člana 189. stav 1. tačke b) i g) ZKP. Specijalno tužilaštvo dostavilo je sudu prijedlog za produženje pritvora prema osumnjičenim iz istih pritvorskih razloga za još tri mjeseca. Vrhovni sud je naveo da je održano ročište za izjašnjavanje o prijedloga za produženje pritvora 2. novembra 2009. godine.
4. Nakon što je razmotrio prijedlog i stanje spisa Vrhovni sud je zaključio da je prijedlog osnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je zakonski osnov za određivanje i produžavanje pritvora izražen u osnovanoj sumnji da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se protiv njih sprovodi istraga (u konkretnom slučaju krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2. Krivičnog zakona u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. Krivičnog zakona, u vezi sa tavom 1. Krivičnog zakona). Osonovana sumnja, prema stavu Vrhovnog suda proizilazi iz prikupljenih dokaza u toku istrage, kao i u novim dokazima prezentiranim u prijedlogu za produženje pritvora.
5. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u odnosu na apelanta i druge osumnjičene i dalje postoje razlozi za produže je pritvora iz člana 189. stav 1. točka b) i g) ZKP. Kako je u toku istrage potrebno saslušati sve svjedoke čiji će se identitet utvrditi na osnovu pribavljenih tonskih zapisa o presretenim telefonskim pozivima apelanta i drugih osumnjičenih sa tim licima, te imajući u vidu pokušaj uticaja na jednog od svjedoka Vrhovni sud je smatrao da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant i drugi osumnjičeni na slobodi ometati krivični postupak. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se dva lica-saučesnici nalaze u bjekstvu, a pri tome je naglašena njihova uloga u djelatnosti zločinačkog poduhvata. Stoga je sud smatrao da bi puštanjem na slobodu apelant i ostali mogli uticati na ove saučesnike prilagođavanjem njihovih odbrana. Vrhovni sud je naveo da bi apelant i ostali osmnjičeni na slobodi mogli sakriti i tragove jer iz transkripta presretenih telefonskih poziva proizilazi da je droga sakrivena. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je ocijenio da, u skladu sa članom 189. stav 1. točka b), postoje razlozi za produženje pritvora.
6. Nadalje, u vezi sa osnovom iz člana 189. stav 1. točka g) ZKP Vrhovni sud je zaključio da je ispunjen objektivan uslov izražen kroz zaprijećenu kaznu za krivično djelo za koje se protiv apelanta i ostalih osumnjičenih vodi istraga i za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina. Prema naredbi za provođenje istrage krivično djelo je kontinuirano vršeno u dužem vremenskom periodu, te postoji osnovana sumnja da su Rade Zečević, kao organizator i ostali osumnjičeni kao pripadnici zločinačkog udruženja prometovali teškim i po zdravlje opsanim drogama, u velikim količinama na području dvije države. Imajući u vidu štetnost uticaja droge na ljude, kao i da su konzumenti naročito mladi ljudi, kao i činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela apelant i ostali osumnjičeni motivisani pribavljanjem imovinske koristi iskazali naročitu upornost i odlučnost u izvršenju krivičnog djela, Vrhovni sud je ocijenio da postoje naročite okolnosti zbog kojih bi puštanje na slobodu osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, te da su ispunjeni ulovi iz člana 189. stav 1. točka g) ZKP.
7. Vrhovni sud je naveo da, obzirom da istraga zbog svoje obimnosti i složenosti nije mogla biti završena iz objektivnih razloga, te imajući u vidu činjenicu da je od strane Specijalnog tužilaštva zatraženo vještačenje velikog broja telefonskih aparata i SIM kartica, kao i da je upućena zamolnica za pružanje međunarodne pravne pomoći, kao i dužinu trajanja postupka u takvim slučajevima, proizilazi da je u smislu člana 192. stav 3. ZKP prijedlog za produženje pritvora osnovan i neophodno ga je produžiti za još tri mjeseca. Donošenjem ovakve odluke prema ocjeni Vrhovnog suda nije dovedeno u pitanje poštivanje odredbe člana 188. stav 2. ZKP i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Protiv rješenja o produženju pritvora apelant je izjavio žalbu.
9. Vrhovni sud je donio rješenje broj 118-0-Kž-09-000 209 od 12. novembra 2009. godine kojim je odbio žalbe apelanta i ostalih. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je postojanje sumnje, kao opšti uslov za određivanje pritvora, argumentovano ocjenjivano i obrazloženo u pobijanom rješenju, sa konkretizacijom dokaza (transkripti telefonskih razgovora, zapisnici o pretresu lica i stvari, potvrde o oduzetim predmetima i dr.) koji su prikupljeni u toku istrage i dokaza pribavljenih od strane Specijalnog tužilaštva koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se prilikom odlučivanja o produženju pritvora sud ograničava na postojanje ili nepostojanje osnovane sumnje i na potvrđivanje razloga za produženje pritvora. Vrhovni sud je naveo da je postojanje «takvog stepena sumnje sadržanog u osnovanoj sumnji» utvrđeno odlukom sudije za prethodni postupak prilikom odlučivanja o prijedlogu specijalnog tužioca da se osumnjičenima odredi pritvor i rješenju toga suda od 1. septembra 2009. godine, kojima je produžen pritvor. Vrhovni sud je naveo da je u ovim rješenjima obrazloženo postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo za koja Specijalno tužilaštvo vodi istragu, te da u toku istrage nije došlo do promjene u tom dijelu, vać da su čak pribavljeni i dodatni dokazi u tom pravcu.
10. Vrhovni sud je također naveo da su žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih kojima se pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka o postojanju posebnih razloga za produženje pritvora neosnovane. Ovo iz razloga što je pobijanim rješenjem, na osnovu potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno utvrđeno da postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 189. stav 1. točka b) ZKP, pa je na osnovu toga i vijeće Vrhovnog suda utvrdilo da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike koji se nalaze u bjekstvu, te da postoji opravdana bojazan da će apelant i drugi osumnjičeni, boravkom na slobodi, uništiti tragove i dokaze važne za krivični postupak. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na prvostepeno rješenju u kojem su navedeni saučesnici koji se nalaze u bjekstvu a na koje bi apelant i drugi osumnjičeni mogli uticati, kao i da se u daljnjem toku istrage moraju identifikovati i saslušati svjedoci, odnosno dokazi i tragovi koji bi apelant i ostali osumnjičeni mogli ukloniti, kao i konkretna radnja uticaja na jednog od svjedoka u toku istrage navedena u pobijanom rješenju. Vrhovni sud je prihvatio ovakvo obrazloženje prvostepenog rješenja te je utvrdio da su navodi žalbe o pogrešno i netačno utvrđenom činjeničnom stanju i počinjenoj povredi odredaba krivičnog postupka neosnovani.
11. Vrhovni sud je također naveo da, suprotno navodima žalbe, smatra da iz načina izvršenja krivičnog djela i mogućih posljedica proizilazi zaključak o postojanju razloga za pritvor po pritvorskom osnovu iz člana 189. stav 1. g) ZKP. Naime, Vrhovni sud je to obrazložio činjenicom da postoji osnovana sumnja su osumnjičeni organizovano i zajednički kupili a zatim prodali najmanje 6 kg opojne droge heroin, opojne droge marihuane 43 kg i 3 kg opojne droge skang na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske (prema izvještaju MUP Hrvatske). Ovo je, po ocjeni drugostepenog vijeća, opravdalo zaključak pobijanog rješenja da postoje takve naročite okolnosti zbog kojih bi puštanje na slobodu apelanta i drugih osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Prema stavu Vrhovnog suda u pitanju su krivična djela koja pored opštih uslova u vidu zaprijećene kazne imaju i posebnu težinu koja proizilazi iz načina izvršenja i posljedica krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da se za produženje pritvora iz ovog zakonskog razloga ne traži narušavanje javnog reda već stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je naveo da sve okolnosti ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršioca i predstavljaju vanredne okolnosti koje bi u slučaju puštanja na slobodu optuženih imale za rezultat stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda, čime su se stekli razlozi za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz član a189. stav 1 točka g) ZKP.
12. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da se zakonska mogućnost produženja pritvora preko tri mjeseca u fazi istrage uslovljava i težinom krivičnog djela posmatrano kroz zaprijećenu kaznu i postojanjem naročito važnih razloga koji opravdavaju produženje pritvora. Vrhovni su je naveo da je ostvaren uslov za produženje pritvora koji se ogleda u zaprijećenoj kazni. Vrhovni su je naveo da se naročito važni razlozi manifestuju u okolnostima pod kojima su krivična djela počinjena, činjenicama utvrđenim u toku istrage i složenosti postupka posmatrano sa aspekta dokaznog materijala kojeg je nužno u daljnjem toku istrage pribaviti, pa je i to razlog za produženje pritvora. Vrhovni sud je naveo da je sve ovo utvrđeno u pobijanom rješenju te je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da pobijano rješenje ne daje zaključak o činjenici koji su to naročito važni razlozi za pritvor.
13. Vrhovni sud je također naveo da se pritvor mora svesti na najkraće moguće trajanje, ali imajući u vidi obim i karakter radnji koje je potrebno obaviti u toku istrage, kao i zatraženu međunarodnu pomoć sud je zaključio da je pravilno postupljeno kada je pritvor produžen za još tri mjeseca.
14. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu pritvor nije mogao biti produžen ni po jednom od osnova navedenim u osporenom rješenju. Apelant smatra da su razlozi dati u obrazloženju rješenja neosnovani. Razlozi vezani za uticaj na svjedoke, saučesnike i ostale su prema mišljenju apelanta apstraktni i ovaj razlog prema stavu apelanta mora biti konkretan i opravdan a ne samo pretpostavljen i moguć. S tim u vezi apelant navodi na nisu čak navedena ni imena svjedoka, da lica koja se nalaze u bjekstvu nisu dostupna ni državnim organima, a pogotovo ne apelantu, kao i da nije dokazano da je apelant vršio uticaj na svjedoka kako je u rješenju istaknuto. Nadalje, apelant navodi da ne postoji ni zakonski osnov iz tačke 189. stav 1. točka g) ZKP jer osporeno rješenje polazi od toga da se naredbom tužilaštva apelantu stavlja na teret kupovina i prodaja izvjesne količine droga pa zbog toga postoji vanredna okolnost pod kojima su krivična djela izvršena, a što bi u slučaju puštanja apelanta imalo za posljedicu stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda i mira. S tim u vezi apelant se žali da ovakva postavka narušava i princip nevinosti jer se protiv apelanta tek vodi krivični postupak. Činjenica da se protiv apelant vodi postupak za veoma teško krivično djelo, prema stavu apelanta, nije samostalan argument koji opravdava produženje pritvora, a ne postoji niti jedna druga okolnost koja bi ukazala da postoji vanredna okolnost i da bi postojala prijetnja javnom redu ako se apelant pusti na slobodu.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
18. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu odredbe člana 189. stav 1. tačka
b) i g) ZKP, kojim odredbama je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo pritvor se može odrediti ako postoji opravdana bojazan od uticaja na svjedoke saučesnike ili bojazan od uništenja sakrivanja dokaza ili naročite okolnosti pokazuju da će ometati istragu, odnosno ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka b) i g) ZKP.
19. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, što je predmet apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, Serija A254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. U konkretnom slučaju pritvor je apelantu produžen osporenim rješenjima u smislu odredbe člana 192. stav 3. ZKP. Razmatrajući prijedlog tužilaštva o produženju pritvora apelantu redovni sudovi su utvrdili da su i dalje ispunjena oba kumulativna elementa potrebna za primjenu pritvorskog osnova iz člana 189. stav 1. tačka b) i g). ZKP. Naime, utvrđeno je da se apelanta i ostale tereti za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, da i dalje postoji osnovana sumnja da će uticati na svjedoke (na jednog je već pokušan uticaj) i suačesnike koji su u bjekstvu, da postoji skrivena droga kao i da objektivno postoji opasnost po sigurnost građana pogotovo mlađih osoba uzimajući u obzir način izvršenja djela, količinu i teritoriju na kojoj se djelovalo. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim.
20. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud smatra da je pritvor protiv apelanta produžio nadležni sud, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast. Nadalje, Ustavni sud smatra da su sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim produžava odnosno zbog čega su sudovi zaključili da i dalje postoji opasnost od uticaja na istragu i svjedoke i saučesnike, kao i po sigurnost građana u konkretnom slučaju mladih osoba. Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
21. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa navodom apelanta da mu je zbog formulacije rečenica, odnosno činjenicama koje sud navodi u osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evorpske konvencije, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima obrazlagali osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo, kao preduslov za određivanje mjere pritvora, odnosno njegovog produženja. Sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju odnosno zaključak o apelantovoj krivici, već je isključivo govorio o „osnovanoj sumnji“ i o apelantu i ostalim kao „osumnjičenim“. Zbog toga, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović