Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/08 (Trgovačko preduzeće „Drvometal“ export import Novi Grad)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-409/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-409/08, rješavajući apelaciju Trgovačkog preduzeća „Drvometal“ export import Novi Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trgovačkog preduzeća „Drvometal“ export import Novi Grad podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06- 001175 od 13. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Pž-107/04 od 8. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trgovačko preduzeće „Drvometal“ export import Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 06-001175 od 13. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-107/04 od 8. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps- 2/02 od 30. januara 2004. godine obavezan je JU „Unsko sanske šume“ Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 76.584,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. aprila 1992. godine, računajući komfornom metodom, a od 1. oktobra 1996. godine pa do isplate zakonske zatezne kamate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.235,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud naveo da je nakon provedenog postupka zaključio da su apelant i tuženi (odnosno prednik tuženog) zaključili ugovor o kupoprodaji, te da je apelant dao avans za robu koja mu zbog izbijanja sukoba nije isporučena. Općinski sud je utvrdio da se tuženi koristio dobijenim novcem, a ne želi da vrati novac niti da ispuni obavezu, zbog čega je iznos od 76.584,91 KM stekao bez osnova. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor zastare koji je istakao tuženi.

3. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud donio je presudu broj Pž- 107/04 od 8. februara 2006. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanta u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovana. S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da se tužbeni zahtjev apelanta odnosi na naplatu potraživanja iz obligaciono-pravnog odnosa iz 1992. godine. Kantonalni sud je utvrdio da je potraživanje apelanta dospjelo je za naplatu 1992. godine. Kantonalni sud je naveo da je opštepoznata činjenica da u periodu od 1992.-1995. godine na području BiH bio oružani sukob, te da apelanta i tuženi nisu bili na teritoriju koji je bio pod kontrolom istih oružanih snaga. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na član 382. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (uz daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisano da zastara ne teče za vrijeme mobilizacije i neposredne ratne opasnosti ili rata u odnosu na lica koja su na vojnoj dužnosti. Kantonalni sud je nadalje utvrdio da je stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto 23. decembra 1996. godine, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 31. decembra 2001. godine. Kako se radi o potraživanju pravnih lica iz prometa roba i usluga Kantonalni sud je zaključio da treba primijeniti opšti rok zastare propisan članom 374. ZOO koji iznosi tri godine. Imajući u vidu sve iznijeto, Kantonalni sud je zaključio da je tužba morala biti podnijeta do 24. decembra 2001. godine, a kako nije potraživanje apelanta je zastarilo.

4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu 070-0- Rev-06-001175 od 13. novembra 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u pogledu prigovora zastare u potpunosti podržava stav drugostepenog suda. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je u konkretnoj situaciji trebalo primijeniti odredbe člana 371. ZOO jer se radi o potraživanju iz člana 210. ZOO (sticanje bez osnova). Vrhovni sud je istakao da su parnične stranke i u vrijeme zaključenja ugovora bili društveno-pravna lica koja su zaključila ugovor o kupoprodaji koji predstavlja ugovor o prometu robe. Vrhovni sud je naveo da se u takvoj situaciji, bez obzira da li je potraživanje apelanta u tužbi označeno kao sticanje bez osnova, primjenjuje član 374. ZOO, a ne odredba 371. ZOO budući da je potraživanje nastalo iz ugovora o prometu robe. Vrhovni sud je naveo da i kada bi se primjenjivala odredba iz člana 371. ZOO potraživanje apelanta je zastarjelo računajući od datuma prestanka neposredne ratne opasnosti (23. decembra 1996. godine) do datuma podnošenja tužbe (31. decembar 2001. godine). Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i ostali navodi apelanta iz revizije odnosno da je apelant bio na području koji nije bio pod kontrolom istih oružanih snaga, jer je nakon prestanka neposredne ratne opasnosti uspostavljena komunikacija između entiteta.

5. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava zaključke Vrhovnog i Kantonalnog suda o nastupanju zastare. S tim u vezi apelant ističe da je pogrešan zaključak sudova da se radi o društveno pravnim licima na koje se primjenjuje član 371. ZOO jer je apelant privatno preduzeće i obzirom na to zastarni rok je 5 a ne 3 godine. Nadalje, apelant ističe da u postupku stranke nisu bile ravnopravne jer su sudovi kao rok za zastaru računali 23. decembar 1996. godine, iako tada nije ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine već samo u Federaciji BiH. U prilog tome apelant ističe „opštepoznatu i notornu“ činjenicu da je Visoki predstavnik 31. maja 1998. godine donio poštu iz Sarajeva u Banja Luku, čine je otvorena poštanska komunikacija između entiteta. Apelant navodi i da je sloboda kretanja nastupila tek početkom 1998. godine. Kada se ima u vida sve navedeno, kao i činjenica da je tuženi priznao dug, apelant ističe da se nije mogao pozvati na zastaru, kao ni da sudovi nisu mogli zaključiti da je ista nastupila.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Obzirom da se apelant žali na povredu prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u građanskom postupku, Ustavni sud podsjeća da iako su izvjesni aspekti prava na pravično suđenje dati izričito za krivične postupke u članu 6. st. 2. i 3. Evropske konvencije, ti aspekti se u principu primjenjuju i na građanske postupke jer je u sudskoj praksi prihvaćena mogućnost da kršenje nekih od ovih aspekata predstavlja kršenje prava na pravično suđenje ali u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud će sve navode iz apelacije ispitati u okviru garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na to da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni i Kantonalni jasno i detaljno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelatnovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije bio, kako navodi, ravnopravan u postupku pred sudom, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na to da mu je uskraćeno pravo da na bilo koji način ravnopravno učestvuje u postupku, da predloži i izvodi dokaze ili da ima uvid u dokaze suprotne strane, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje

12. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/08 (Trgovačko preduzeće „Drvometal“… | Sudska praksa | Aktio