Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/08 (D. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-491/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, u predmetu broj AP-491/08, rješavajući apelaciju Dragice Babić na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Babić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, 011-0- Gž-07-001517 od 12. prosinca 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured, Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 11. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, 011-0- Gž-07-001517 od 12. prosinca 2007. godine.

2. Apelantica je tijekom 1992. godine preko stambene zadruge „Gradina Stan“ iz Srpca (u daljnjem tekstu: Gradina Stan) poručila 10 m3 jelove oblovine (u daljnjem tekstu: sporna roba), koju je platila, ali koja joj nije isporučena. Apelantica je protiv JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Gradiška“, Gradiška pokrenula parnični postupak radi isporuke sporne robe.

3. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: Mal-

387/04 od 8. lipnja 2007. godine obvezana je tužena JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Gradiška“, Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isporuči spornu robu na ime ispunjenja ugovora, te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.320,00 KM. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u narudžbenicu Gradina Stana od 6. svibnja 1992. godine, dispoziciju od 5. ožujka 1992. godine, kopiju uplatnice od 4. ožujka 1992. godine, dopis Osnovnog suda od 3. kolovoza 2000. godine i spis Osnovnog suda u kojem je vođen postupak između apelantice i tužene i u kojem je apelantica povukla tužbu. Osnovni sud je istakao da je iz narudžbenice vidljivo da je apelantica od Gradina Stana poručila spornu robu, da iz dispozicije proizilazi da je tada DŠPP „Posavina“ Bosanska Gradiška izdala dispoziciju na ime apelantice, odnosno za račun Gradina Stana, te da je iz uplatnice vidljivo da je sporna roba plaćena. Nadalje, da iz dopisa Osnovnog suda slijedi da je izvršeno brisanje iz sudskog registra DŠPP „Posavina“ Bosanska Gradiška radi konstituiranja tužene. Osnovni sud je naveo da je apelantičin tužbeni zahtjev utemeljen jer je tužena time što je primila apelantičinu uplatu za spornu robu pristala na takav ugovorni odnos, što znači da je bila dužna isporučiti spornu robu apelantici na njeno traženje.

4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-07-001517 od 12. prosinca 2007. godine, uvažena je žalba tužene, te preinačena prvostupanjska presuda tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Obrazlažući zašto odluka prvostupanjskog suda nije pravilna, odnosno zašto je utemeljen prigovor tužene o nedostatku stranačke legitimacije, Okružni sud je istakao da je između Gradina Stana i apelantice zaključen ugovor o nalogu, jer utvrđeno činjenično stanje na to ukazuje, da je odredbom članka 749. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), propisano da se ugovorom o nalogu obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun izvrši određene poslove. S tim u svezi Okružni sud je naveo da je pravni odnos nastao između DŠPP „Posavina“ Bosanska Gradiška DŠPP i Gradina Stana, zbog čega apelantica tužbeni zahtjev može usmjeriti prema Gradina Stanu, koji kao nalogoprimac nije izvršio svoju obvezu, tj. nije osigurao da uplaćena sporna roba stigne apelantici, kao nalogodavcu.

5. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju Okružnog suda koji je pogrešno označio odnos između apelantice i Gradina Stana kao ugovorni odnos o nalogu, budući da između nje i Gradina Stana nikada nije zaključen ugovor, niti joj je Gradina Stan bilo što dužna. Apelantica dalje navodi da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku jer iz svih provedenih dokaza proizilazi da je tužena bila u obvezi isporučiti spornu robu koju je ona platila izravno na njen račun, a ne na račun Gradina Stana. S tim u svezi apelantica ističe da joj je tužena dužna isporučiti spornu robu.

6. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantičina prava koja navodi u apelaciji, jer je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskom postupku, zaključio da je između apelantice i Gradina Stana bio zaključen ugovor o nalogu tako da tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelanticom, zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

9. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantičin tužbeni zahtjev, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na primjenu i tumačenje odredaba materijalnog prava, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie)neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio