Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/08 (R. N.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-497/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, u predmetu broj AP-497/08 rješavajući apelaciju Ruže Nemec na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Nemec podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-06-000288 od 19. studenog 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, Bosne i Hercegovine, broj 144/04-I od 15. ožujka 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Nemec (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beča, Republika Austrija, koju zastupa Miodrag Zeljić, odvjetnik iz Brčko Distrikta, podnijela je 11. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gž-06-

000288 od 19. studenog 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 144/04-I od 15. ožujka 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 144/04-I od 15. ožujka 2006. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Marko Pejković (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 3.145,46 KM, na ime naknade nematerijalne štete, za pretrpljene fizičke bolove, iznos od 5.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.500,00 KM, za umanjene životne aktivnosti iznos od 3.000,00 KM i za pretrpljene duševne bolove iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenje tužbe.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke, specijaliste za ortopediju i traumatologiju i psihijatra, da je saslušao svjedoke i apelanticu i tuženog kao parnične stranke, te da je nakon analize i ocjene ovih dokaza zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev nije utemeljen. Obrazlažući ovaj zaključak Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka, apelantice i tuženog slijedi da apelantica i tuženi (brat i sestra) već dulje vrijeme nisu bili u dobrim odnosima, da su apelantica i tuženi taj dan bili u obiteljskoj kući svoje majke, kada je između njih došlo do verbalnog sukoba, ali da iz iskaza njihove majke i svjedoka P.M., koji su također bili u kući, ne proizilazi da je došlo do „tuče“ između apelantice i tuženog. S tim u svezi, Osnovni sud je naveo da apelantica nije, u smislu odredbe članka 7. i 156. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06, u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala da joj je tuženi prouzrokovao štetu, koju je ona doista pretrpjela. Osnovni sud je istakao da je apelantici nanesena teška tjelesna ozljeda, subluskacija tri zuba gornje vilice i laka tjelesna ozljeda, ispupčenje međupršljenskog tkiva, ali da ona nije dokazala da joj je ove povrede nanio tuženi, a u čemu definitivno nije kategoričan niti vještak specijalista za ortopediju i traumatologiju, te da kako nije dokazala odgovornost tuženog, da je njen tužbeni zahtjev neutemeljen.

4. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000288 od 19. studenog 2007. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da je za postojanje odgovornosti za štetu u smislu članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) trebalo utvrditi da je šteta nastala kao posljedica radnji tuženog. Naime, da nije sporno da apelantica ima stomatoloških zdravstvenih problema i problema vezanih za kičmu, međutim da nije utvrđeno, odnosno da apelantica nije dokazala da ti zdravstveni problemi potječu od spornog događaja, odnosno od eventualnog fizičkog napada tuženog. Apelacioni sud je dalje naveo da nisu utemeljeni apelantični navodi koji se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Naime, da iz iskaza svjedokinje J.P., sestre apelantice i tuženog, proizilazi da joj je majka rekla da je došlo do „tuče“ između apelantice i tuženog, ali da iz iskaza svjedoka P.M. slijedi da se radilo o „malo jačoj svađi“, a ne „tuči“, te da iz iskaza majke apelantice i tuženog slijedi da se nije radilo o „tuči“, nego o svađi. Očitujući se na izjavu majke apelantice i tuženog u kojoj je izjavila da je tuženi nanio povrede apelantici, i koju izjavu je apelantica priložila uz žalbu, Apelacioni sud je naveo da je nije prihvatio, jer apelantica nije učinila vjerojatnim da tu izjavu kao dokaz, bez svoje krivnje, nije mogla predložiti do zaključenja glavne rasprave. Apelacioni sud je dalje istakao da i bez obzira na navedeno, ta izjava se ne bi mogla suprostaviti izjavi koju je dala na glavnom pretresu. Apelacioni sud je zaključio da kako apelantica nije dostavila druge dokaze sukladno odredbama čl. 7. i 156. ZPP, da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

5. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju sudova koji su odbili njen tužbeni zahtjev pogrešno nalazeći da ona nije dokazala vezu između radnji tuženog i njenih povreda. Apelantica navodi da je ona dokazala da joj je tuženi taj dan nanio ozljede, posebno nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke koji je jasno i nedvosmisleno opisao mehanizam nastanka povrede, tj. da je povreda nastala tupim predmetom odnosno pesnicom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

8. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie)neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/08 (R. N.) | Sudska praksa | Aktio